Register Kalendar Lista Forumasa Administratori i Moderatori Pretraga Foruma Pitanja i Odgovori Forum
Moforaja » MOSTAR NEKAD I SAD » NOSTALGIJA » Tri sokaka » Vozdra Gost [Sezame otvori se|Registruj se]
Zadnja Poruka | Prva Neprocitana Poruka Print Page | Preporuci Prijatelju | Dodaj Temu u Favorites
Postavi novu temu Odgovori
Autor
Odgovor/Poruka « Prethodna Tema | Slijedeca Tema »
denani denani is a Male
moforaja




Poruka: 8019

Tri sokaka Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

Preneseno iz casopisa MOST septembar/rujan 2001.



Ranko Bajiæ, Beograd
TRI SOKAKA
Seæanja koja bole

Ulazim, sed, u Behliloviæa sokak, dragi svet mog najranijeg detinjstva. U njemu je nekada bilo šest velikih kapija i jedan kapidžik. Sokak je, kao i danas, bilo mali, ali je, tada, bio veoma nastanjen - decom.


Vidim Nadiju, Enisa, Smaju i sebe, kako trèimo za svojom odraslom braæom, gimnazijalcima, koji nas podižu na ramena i nose u pliæake Neretve, na Bunuru. Ponekad, neko nam donese i keksa, opojnog mirisa, iz èuvene slastièarne ”Kod Štauda”, èija su se mesingana vrata otvarala, uz blago zvonjenje, kao kod današnjih ekskluzivnih radnji.

Èujem glasove naših roditelja, koji nas, iza raznobojnih avlijskih vrata, dozivaju da prekinemo igru, radi ruèavanja.

”Enso-o-o!”, dozivam posle ruèka, kada se odrasli odmaraju, najmlaðeg sina uglednog trgovca Alage Draèe. ”Idji, domuzine jedan...!”, dovikuje mi njegova mati, a ja se, tužan, povlaèim i sedam pred ”svoju” kapiju, èekajuæi dugo da se Enis pojavi. A, on-


da, nastavljamo igru do mraka, sve dok nam strogi nastavnik gimnastike, Lazo Prnjat, neženja koji živi u dnu sokaka, sa svojom ostarelom majkom Rosom, ne dovikne, iz svoje širom otvorene avlije: ”Djeco, veèerat, pa spavat...!”

Nekako u to doba, iz grada se vraæao hamalin Rašid Memiæ, sa svojom dvokolicom. Imao je široko lice, blagih crta. Nosio je uvek èistu kecelju, koju je Rašidaginica belila nekim belilom i menjala svaki dan. Dugo godina, ta Rašidova kecelja mi je bila pred oèima, kada se govorilo o èistoæi. Sa ženom i troje dece stanovao je u jednoj prostranoj sobi, u prizemlju, u kojoj se kuvalo, spavalo, živelo... Svako dete imalo je ”svoj æošak”, za uèenje i igru. Slušao sam kako o tome govore naši roditelji, kada umiruju svoje ”bundžije”.

Jednoga dana poèelo je da se prièa, kako æe, uskoro, neki, malo stariji moji drugovi, poæi u školu. Pominjalo se da æe, èak, i Dženanu, iako ima samo šest godina, upisati u mekteb. Seæam se da sam plakao i tražio da i mene upišu - zajedno sa Dženanom.

A onda, usred leta, 1941. godine, sokakom je zavladala grobna tišina. U ustaškom divljanju, odvedeni su, da se nikada ne vrate, dva moja brata, maloletni mladiæi. Odveden je i Lazo Prnjat, a njegova mati, Rosa, æe presvisnuti od tuge.

Ubrzo zatim, moja porodica je, zajedno sa Borozanima, Anðelopoljima, Ðeriæima i drugim pravoslavnim mostarskim porodicama, po nekom ”abecednom redu”, transportovana u ustaški koncentracioni logor Caprag, kod Siska. Na mostarskoj železnièkoj stanici ispratio nas je, sa suznim oèima, Rašid Memiæ. Na njegovoj prikolici preneo nam je, u æilim umotane, stvari, koje smo ”imali pravo” da ponesemo sa sobom. Na prikolici sam sedeo i ja, držeæi èvrsto u ruci deset ”papirnih” dinara, koje je Rašid izvadio iz svoje platnene kesice i dao mi ih - ”za slatkiše”.

* * *
Iz Capraga smo se vratili u ”italijanski” Mostar. Na trgu Musala, Meha Cojle je, prodavajuæi novine, izvikivao, kroz veliku kartonsku trubu: ”Il Popolo di Spalato, nuovo giornale italiano... bombardieri inglesi - bum, bum, bum...!”

Stan u Behliloviæa sokaku bio je useljen, a naše pokuæstvo smešteno u jednu omanju prostoriju. Otac je pronašao drugi stan, na desnoj obali Neretve - u Halimiæa sokaku.

Bio je to stan sa prostranom avlijom, opasanom trošnim zidom, iz koga je rasla divlja smokva. Neobièan je bio po tome, što je, u celom gradu, bio, valjda, najbliži Neretvi. Reka je, s proleæa, èesto plavila podove naših soba, koje je pomajka, pre toga, za ”zimske svece”, ribala, premazivala ”žutilom” i prekrivala èistim rutama.

U tom, strmom, Halimiæa sokaku, proveo sam detinjstvo i mladiæko doba. Imao sam nebrojeno mnogo drugara, iz svih delova grada, ali je srce èesto bilo ranjavano od nekih, koje su stariji uèili da pravoslavce i ”crvene” treba - mrzeti. U mislima se, prvi put po našem uselenju, penjem sokakom i zaustavljam, znatiželjan, ispod visokog zida, na kome sede dva, nešto starija deèaka - Avda Rizvanbegoviæ i Zdravka Bariæ. Ovaj drugi, desetogodišnjak, mi kaže: ”Moj otac je Herenèiæ, a njegov otac je Ivo Hoèevar* ... izaberi s kim æeš da se družiš...!” Izabrao sam onog drugog, lepo poèešljanog, koji je ispitivaèki, æutao. Koliko me je puta, docnije, Avda uzimao u zaštitu i tukao se, zbog mene, sa pobesnelim deèacima iz tzv. ustaške mladeži.

Odmah po povratku u Mostar, upisali su me u prvi razred Osnovne škole, koja se nalazila na trgu Musala. U školskoj klupi, ispred mene, sede Nadežda Zurovac i Nedeljka Kneževiæ. Ja stalno dodirujem Nadinu dugu pletenicu, a ona se juti. Mislim da sam tada, prvi put bio zaljubljen... U tom, prvom razredu, bio je i jedan deèak neobiènog imena. Zvao se Paèariz Bajazid i naša, mlada, uèiteljica nikako nije mogla da upamti, koje mu je prezime.

Nastava u prvom razredu trajala je veoma kratko, jer je škola ubrzo prestala sa radom, a u školsku zgradu su useljene brojne porodice muhadžera iz Istoène Bosne. Posle odreðenog vremena, neko je došao na ideju da škola nastavi rad - u gradskom kupatilu, èuvenoj mostarskoj Banji.

Ali i moj otac, Ilija, Lièanin, imao je jednu, svoju, ideju. Ostavši bez dva sina i treæeg, koji je ”pobegao u šumu”, smatrao je da ja, po znanju, zaslužujem da ”preskoèim”, èak dva razreda. Podšišao me je, kod majstora i prijatelja, Ibre Torle, i odveo u školu - pravo kod direktora Ante Škubonje. Kada je èuo molbu mog oca, Škubonja se nešto ljutnuo, a, zatim mi kaže: ”Idi na tablu i napiši - naša se domovina zove Nezavisna Država Hrvatska”.

Napisao sam, a on æe sa novim pitanjem: ”Koliko je sedam puta trideset i èetiri?” Brzo raèunam i dajem odgovor: Škubonja nešto govori mome starom, a njemu se smeje dugaèki brk.

Upisan sam u treæi razred osnovne škole, ali je škola definitivno prestala sa radom, jer je Mostar sve više lièio na ratni logor, u kome su, jedna pored druge, krstarile razne vojske - Italijani, Nemci, domobrani, ustaše, èetnici ... Èerkezi.

Na ”vrhu” sokaka stajala je, pokrivena tesanim ploèama, kafana Hadži-Omera Hadžajliæa, uvek puna ljudi i dima. Slušam kako iz kafane odzvanja neobièna pesma, kojom sedi kockari zadirkuju svog, pod starost zaljubljenog ispisnika:


”Šta æe ti stari,
stare su kosti,
pa æe te bosti,
žalosna ti...
Uzmi mladiæa,
Da te protrese,
Zemlja se trese,
Žalosna ti...”


A starac Hamo, èuveni ”Beg u šibicu” - tako je mali, a koèoperan - ljuti se do suza i istrèava iz kafane, vièuæi: ”Evo vam ga! Ja je volim, a i ona mene...!” Za njim, gegajuæi, izlazi na ulicu predobri kafedžija Omer, inaèe dustabanlija, i moli ga da se smiri i vrati u kafanu: ”vrati se, Hamo, kumim te Alahom...!”

Ta scena se ponavljala, a ja sam pesmu, valjda, zbog Haminog jada i Hadži- Omerove dobrote, upamtio zauvek.

Peèem kestenje kod Hadži-Omera i povremeno uðem u kafanu da vidim kako Hamo ”Luciferka” i Avdo ”Topdžija” pelješe Èerkeze, igrajuæi sa njima ”munte”. Kada izgubi sve, Èerkez zavræe rukav svoje uniforme i sa ruke, do ramena, skida, jedan po jedan, negde opljaèkane satove i nudi ih u bescenje.

Kafedžijin stariji sin Asim, kupio je jedan i dugo ga nosio na ruci. Moj dragi drug bio je Omerov mlaði sin Abdulah, a u njegovu sestru Remziju bio sam, malo, i zaljubljen.

U najširem delu sokaka, gdje smo se nekada igrali ”klisa” i ”ebereèke”, u mislima vidim kako prolazi stari Muhamed Ribica, koji nas upozorava: ”Djeco, man'te se bacajaka... neko od vas mi je razbio ðam...!” Vidim gospoðu Lupinec, neuništivu majku i baku, kako sa prozora, visokog, doziva svoju unuku, ”talijanku” Mirelu.

Tu je i stara Bariæka, nesreæna majka poginulog ustaše, sa mnogo dece, koja mi je, u gladne ratne godine, promrzlom, ne malo puta, dala ”guku pure”...

Vidim ”starog” gazdu Rizvanbegoviæa, srèanog bolesnika, našeg prvog komšiju, kako se odmara u bašti, ispod ”odrine”, pored mušmule u cvatu. Slušam njegovu hanumu kako tepa najmlaðem sinu, Faruku: ”Dvanaest majèinih pašinica i trinaesti - paša ...!” A stariji sin, Avdo, se mrgodi ­ nešto mu nije pravo.

Kada je stigla Sloboda, upisali su me u èetvrti razred Osnovne škole. To je bila neka nagrada za izgubljeno djetinjstvo, a škola je bila smeštena u prostorije nekadašnjeg katolièkog, ženskog samostana. Tu sam stekao mnoge drugare, sa kojima æu se družiti do kraja školovanja u Mostaru.

Njihove majke bile su i moje.

Sluèaj je hteo da sam, u toku školovanja, sedeo u istim klupama sa ”Pindom” Zelenikom, Muhamedom Mujiæem, ”Gugarom” Sliškoviæem, Danom Prajo, Rankom Borozan, Slavkom Šulentiæem, koji su proslavili Mostar svojom fudbalskom veštinom. Ali, u ono vreme i njima je bio uzor nenadmašni dribler Antonije - Dika Šego, èijoj sam sahrani prisustvovao, zajedno sa tolikim Mostarcima, na jednom dalekom beogradskom groblju.

Jednog dana, na èasu ”fiskulture”, baš kada je ”Gugar” Sliškoviæ preskakao, kao od šale, ”konja”, u salu upade, sav zadihan, u crvenom šorcu, deèak Ahmo Ribica, naš komšija i kaže: ”Pliva Ranina kuæa!!” Mi svi, onako golišavi, jurimo iz Gimnazije u Halimiæa sokak da, pred nabujalom Neretvom, spašavamo što se spasiti može...

* * *
Kalajdžiæa sokak bio je melem-sokak moje mladosti. U njega se, iz Halimiæa sokaka, lako pretrèi, pored Omerove kafane i prodavnice novina, koju je držala stroga gospoða Menljikov. U tom sokaku imao sam dva draga drugara - Osmana Zalihiæa i Mustafu Omeragiæa, šegrte u stolarskoj radnji majstora Ibre Mariæa, koje sam svakodnevno, posle škole, obilazio. Subota je bila praznik, jer su oni, tada, dobijali šegrtsku zaradu, a ja sam se, ðak, ”èešao” uz njih, pa smo mogli da pušimo cigarete, do mile volje... Putujuæi, docnije, po svetu, èesto sam dozivao sebi, u seæanje, dragi zvuk blanje i testere, i miris tutkala i bajca, koji se širio Kalajdžiæa sokakom, sa tek ofarbanih stolica i ... kofera za regrute.

Kada sam jednom, o godišnjici ”velike mature”, došao iz inostranstva i svratio u stolarsku radionicu, majstor Ibro bio je sam. Šegrti, moji drugovi, bili su otišli ”svojim putem”. Majstor mi se obradova i isprièa mi kako je, ”baš onomadne”, sedio u cernièkoj kafani sa društvom ”od svih zanata”. Lekari, inženjeri, advokati, profesori i drugi, svi su se, kaže, složili da je najbolja profesija - diplomatija. Sa suzama u oèima stari Ibro mi reèe da mu je, tada, zbog mene, bilo ”nekako drago oko srca”... Nisam mogao da protivreèim ovom dragom èoveku, èiju smo predobru ženu svi zvali baka Iša, jer je pomagala pri mnogim poroðajima naših majki.

U tom sokaku družio sam se sa ostarelim braènim parom ruskih emigranata - Urbanovièima. Niko ih nije poseæivao, pa je moj dolazak, kako su govorili, za njih bio ”prazraik”. Gospoða Urbanoviè mi se uvek žalila na ”Mišu”, koji ne voli da prièa sa njom, a Mihajlo Urbanoviè imao je ”jednostavno” objašnjenje: ”Moja gospoða dovoljno govori i za sebe i za mene... !” Graðevinski inženjer; svestrano obrazovan, on je bio istraživaèka duša. Pokazivao mi je svoje radove iz struke, ali i iz drugih oblasti. Pamtim jedan naslov sa temom iz atomske fizike: ”Malo u velikom i veliko u malom”. U stanu je bio transformisao strujno kolo i na svim mestima, gde se u toku dana nešto uobièajeno radi, postavio male, baterijske sijalice radi štednje. Poduèavao me je francuski i matematiku, a njegova supruga ­ ruski. Ponekad navratim kod njih sa gitarom i vidim da ”Miša” nešto vrti glavom. Kaže mi da bi više voleo da me vidi sa violinom, ili za klavirom. Blago se prepiremo oko njegove tvrdnje da gitara ”nema kontinuiran zvuk, zbog èega ne može da pruži pravo uživanje” ...

Iznad Urbanovièa stanuje draga porodica Omer-efendije Kalajdžiæa. Prijateljstvo svoga sina Teofika sa mojim nastarijim bratom, stari Kalajdžiæi su preneli i na mene. U toku rata, ni za jednog od njih ništa se nije znalo: Teofik je bio interniran na otok Mamulu, a moj brat se nalazio negde, na partizanskim stazama. Jednoga dana ostareli Omer-efendija, sav zadihan, sišao je u dno Halimiæa sokaka, da me vidi. Kaže da je došao ”muhajem”, jer je èuo da je u ”Osloboðenju” objavljena jedna moja pjesma, u kojoj se pominju Mostar i Neretva. Verovao je da je to ona pesma, koja se, tada, mnogo pevala - ”Oj Mostaru, moj beharu, bašto šarena...” Nisam imao srca da pokvarim njegovo divno, staraèko, oduševljenje.

Kada se priseæam naših starih, iz vremena ”tri sokaka”, u misli mi, neizbežno, dolazi, jedna, za deèju dušu strašna, epizoda.

Bio je rat, a ja, sa mojim starim, na ”redovnom” šišanju kod Ibre Torle. U radnju ulazi, poštapajuæi se lakovanim štapom, sa ruèkom od belog metala, Smail-aga Æemaloviæ, èije se ime izgovaralo sa poštovanjem. Seo je i mirno poèeo da prelistava novine, na bambusovim držaljkama. U momentu kada je majstor Ibro poèeo da brije mog oca, u radnju je ušao jedan rmpalija, srednjih godina, koji je poèeo da grdi majstora što pruža usluge ”srpskom ðubretu” ... Tada se desio zemljotres! Stari Smajo Æemaloviæ je ustao, dohvatio štap i poèeo da njime udara neznanog rmpaliju - ”stoku nijednu”. Izjurivši ga iz radnje, doviknuo mu je, valjda na neku zamerku; ”I ja sam Srbin!”

Srbi su, tada, u Mostaru, bili žrtve svakojakih nasilnika...

Bližio se kraj rata. Jednoga dana, gradom se proneo strašan glas: ustaški zlikovci odveli su u jasenovaèki logor nekoliko uglednih Mostaraca, meðu njima i Smail-agu Æemaloviæa, inženjera Marašeka i druge.

U Mostaru su, nekada, živeli takvi judi. Ovim priseæanjem pokušavamo da ih budemo dostojni.

___________________________________________________________________
33.gif 33.gif 33.gif

11-13-2008 19:45 denani is offline Posalji Email za denani Pregledaj poruke od denani Dodaj denani u listu prijatelja
denani denani is a Male
moforaja




Poruka: 8019
pokretac teme Thread Started by denani

Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

Za one koje imaju puno vremena, za sanjare ....

procitajte ako hocete ...

___________________________________________________________________
33.gif 33.gif 33.gif

11-13-2008 19:47 denani is offline Posalji Email za denani Pregledaj poruke od denani Dodaj denani u listu prijatelja
bosonoga bosonoga is a Female
lela




Poruka: 2804
Location: daleka polja

Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

koliko sam se prica naslusala od moje bake
o ljudima koji se pominju ovdje
o Mehi Cojli , o Begu u sibici ..Ibri Torli .......

denani 10.gif

33.gif

___________________________________________________________________
^¨tamo me nema , ovdje nisam ^¨ jok.gif

11-13-2008 20:38 bosonoga is offline Pregledaj poruke od bosonoga Dodaj bosonoga u listu prijatelja
Blagajac Blagajac is a Male
raja




Poruka: 1972
Location: Nederland

Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

procitah..i najezih se
denani 10.gif

___________________________________________________________________


    [
      B]PUSTI ME DA SE RAHAT PATIM[/B]

    11-14-2008 10:17 Blagajac is offline Pregledaj poruke od Blagajac Dodaj Blagajac u listu prijatelja
    Muntahta Muntahta is a Female
    moforaja




    Poruka: 8342
    Location: Tamo gdje je moja dusa.

    Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    denani,hvala Ti...zaista mi uljepsas svaki dan...prosetah svim sokacima...vratih se u stara vremena
    meni draga... 33.gif

    ___________________________________________________________________
    Prestani brinuti o tome ko te ne voli
    ko ima vise ili ko sta radi.
    Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.

    broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Muntahta dana 11-14-2008 u 22:57.

    11-14-2008 22:56 Muntahta is offline Pregledaj poruke od Muntahta Dodaj Muntahta u listu prijatelja
    almonda almonda is a Female
    seka


    Poruka: 679
    Location: NYC

    Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    "Orucluk moje mladosti" 26.gif 26.gif

    ___________________________________________________________________
    Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.....

    11-18-2008 00:02 almonda is offline Pregledaj poruke od almonda Dodaj almonda u listu prijatelja
    Boza Boza is a Male
    moforaja




    Poruka: 4600
    Location: ni na nebu ni na zemlji

    Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    Denani puno hvala
    Rahmetli nena mi je pricala kako je spasila dvoje srpske djece
    sakrivsi ih u dimije 33.gif 33.gif 33.gif

    03-01-2013 03:49 Boza is offline Pregledaj poruke od Boza Dodaj Boza u listu prijatelja
    nove poruke | aktuelne teme | forum
    Postavi novu temu Odgovori
    Go to:
    preveo sa engleskog: T&T   contact: admin@moforaja.com