9 maj 1993...

u ranu zoru 9og maja 1993ce god udari dusman, sa zapada na Mostar svim silama tj hvo potpomognut brigadama iz hrvatske.Mostar i Hercegovina su vec imali dusmanina sa istoka,koji se vidi cuda primiri tih dana.
prije na dva tri dana ,moj komadant rah Hujka obidje raju u mahali s njim po obicaju rah svabo,popaj i ostali borci u pratnji."sta ima raja rece" i tako u pricu ,slutili smo da ce dusman napasti,Hujka rece " budite spremni ,a i raja sa tekije su tu da pomognu".

tacno u 5 sati krenu napad iz svih vrsta naoruzanja,gori mahala,ograda,semovac,bulevar,santiceva,carina, zalik,vrapcici,bijelo polje,blagaj,dracevice gnojnice,opine,luka,sehovina, gori sve sto je bosnjacko,udari dusman zestoko,ali hrabri borci Armije BiH uzvratise istom zestinom,odbacise dusmanina do Rondoa.naredba ,vracaj se na bulevar,gdje osta linija fronta, i gdje su hrabri bosnjaci odbranili Mostar .
el -Fatiha .

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane dolaf dana 05-10-2009 u 13:08.

http://www.rodjeni-mostar.com/info/viewtopic.php?t=1912&sid=,

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

ALEJA MOSTARSKIH HEROJA

Izudin Sahovic - Stari Most 16.-30.IX 1995. god.

Mostarski Sehitluci....
Ako groblje moze biti lijepo, onda je to ovo, u svojoj plemenitosti, najljepse od svih vidjenih.
Aleja mostarskih heroja. Draga, poznata lica, uglavnom djecacka, naprasno zaustavljenih, kako pjesnik rece: «u koraku i snu», da bi otisli u legendu i da bi i sami postali legendom. Zato je i njihova smrt smislena i nikako slucajna.
Svaki mezar, druga potresna prica, vezana istom niti u velicanstveni roman uspomena koje nikada ne blijede.
U istom stroju leze, legendarni komadant Hujka i «njegova raja», koja ga je pratila sve do smrti, pa i u samu smrt. Jedan do drugog - Hujka koji je poput antickog vojskovodje jurisao na celu svojih junaka - Farisa, Popaja, Svabe, Mirceta, Juse, Ifeta....Zajedno su otisli u vjecnost.
Ali, legende ne umiru. Omanji rastom, kako mu je priroda namijenila, Hujka je postao gorostasom pokreta otpora mmuslimanskog naroda Mostara i naroda biH. Rodjen da umre kao heroj, Hujka, kako su ga zvala mostarska raja, to jednostavno nije mogao izbjeci. To mu je namijenila sudbina.
Mithad Hujdur - Hujka posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog heroja i prvi je zvanicno proglasen Herojem Republike Bosne i Hercegovine.
Mostarski Sehitluci....Bedem heroja koje ni smrt pobijediti ne moze.
Mezari....Mirza Humo, svojim djelom velik kao mostarski Hum, sto mu je i prezime predodredilo, upisao se u besmrtnike. Mastovitost njegovog specijalnog, gotovo individualnog, rata kojem je Humo, ma koliko to apsurdno zvucalo, udahnuo svojevrstan sarm - najbolje pamte neprijatelji.
Mezari Sehitluka.... Hara Karamehmedovic. Plavi djecak, dobrih plavih ociju. Neustrasiv specijalac, pripadnik specijalne jedinice «Hujka», nije imao izbora - morao se pridruziti legendi Sehitluka. Sve je ovdje, na ovom svetilistu - posebno, kao sto su bili posebni zivoti i smrt ovih mladih lavova. I sve neodoljivo podsjeca na grcke tragedije.
Izdvajali su se svojom nenametljivom hrabroscu, tiho i s osmjehom odlazili u najstrasnije akcije, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nevjerovatna je transformacija ovih «momaka iz kafica», za koje se vjerovalo da su «bonvivani» i da nizasto drugo nisu sposobni.
Blagi izgledom, mnogi nedovoljno razvijeni, bili su strah i trepet neprijatelju. Impresionirala je jednostavnost i odlucnost sa kojom s kojom su ratovali, u apsolutno neravnopravnom ratu.
Nista ih nije moglo uplasiti. Bili su toliko sigurni u pobjedu da se rat u njihovom drustvu cinio bezazlenom igrom. Zaista, bila je privilegija poznavati ih. Zato su posebni i zato je ovo mjesto, gdje su zastali, posebno.... Mirise na njihovu blizinu, odise snagom nesalomljivog otpora, budi osjecaj sigurnosti....
Mostar je prebogat grad u spoznaji da ih je imao.
MOSTAR IM DUGUJE SLOBODU.
Zato se ovde, na Sehitlucima, ne place. Ovde se ponosi. Ako se suza nekome i ukrade, to nije zbog zala, to oko zaiskri od uzbudjenja pri susretu s njima. Od ponosa sto su sinovi Mostara....


Mostarski Sehitluci 1995.

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

Sjecam se tog jutra kao da je juce bilo... nazalost nedo Bog nikom

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

Rahmet dushi mojim suborcima koji su se hrabro suprostavili HVO i HV sili 9 maja

___________________________________________________________________

Rahmet njihovim mladim dusama....

citat od dolaf:

ALEJA MOSTARSKIH HEROJA

Izudin Sahovic - Stari Most 16.-30.IX 1995. god.

Mostarski Sehitluci....
Ako groblje moze biti lijepo, onda je to ovo, u svojoj plemenitosti, najljepse od svih vidjenih.
Aleja mostarskih heroja. Draga, poznata lica, uglavnom djecacka, naprasno zaustavljenih, kako pjesnik rece: «u koraku i snu», da bi otisli u legendu i da bi i sami postali legendom. Zato je i njihova smrt smislena i nikako slucajna.
Svaki mezar, druga potresna prica, vezana istom niti u velicanstveni roman uspomena koje nikada ne blijede.
U istom stroju leze, legendarni komadant Hujka i «njegova raja», koja ga je pratila sve do smrti, pa i u samu smrt. Jedan do drugog - Hujka koji je poput antickog vojskovodje jurisao na celu svojih junaka - Farisa, Popaja, Svabe, Mirceta, Juse, Ifeta....Zajedno su otisli u vjecnost.
Ali, legende ne umiru. Omanji rastom, kako mu je priroda namijenila, Hujka je postao gorostasom pokreta otpora mmuslimanskog naroda Mostara i naroda biH. Rodjen da umre kao heroj, Hujka, kako su ga zvala mostarska raja, to jednostavno nije mogao izbjeci. To mu je namijenila sudbina.
Mithad Hujdur - Hujka posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog heroja i prvi je zvanicno proglasen Herojem Republike Bosne i Hercegovine.
Mostarski Sehitluci....Bedem heroja koje ni smrt pobijediti ne moze.
Mezari....Mirza Humo, svojim djelom velik kao mostarski Hum, sto mu je i prezime predodredilo, upisao se u besmrtnike. Mastovitost njegovog specijalnog, gotovo individualnog, rata kojem je Humo, ma koliko to apsurdno zvucalo, udahnuo svojevrstan sarm - najbolje pamte neprijatelji.
Mezari Sehitluka.... Hara Karamehmedovic. Plavi djecak, dobrih plavih ociju. Neustrasiv specijalac, pripadnik specijalne jedinice «Hujka», nije imao izbora - morao se pridruziti legendi Sehitluka. Sve je ovdje, na ovom svetilistu - posebno, kao sto su bili posebni zivoti i smrt ovih mladih lavova. I sve neodoljivo podsjeca na grcke tragedije.
Izdvajali su se svojom nenametljivom hrabroscu, tiho i s osmjehom odlazili u najstrasnije akcije, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nevjerovatna je transformacija ovih «momaka iz kafica», za koje se vjerovalo da su «bonvivani» i da nizasto drugo nisu sposobni.
Blagi izgledom, mnogi nedovoljno razvijeni, bili su strah i trepet neprijatelju. Impresionirala je jednostavnost i odlucnost sa kojom s kojom su ratovali, u apsolutno neravnopravnom ratu.
Nista ih nije moglo uplasiti. Bili su toliko sigurni u pobjedu da se rat u njihovom drustvu cinio bezazlenom igrom. Zaista, bila je privilegija poznavati ih. Zato su posebni i zato je ovo mjesto, gdje su zastali, posebno.... Mirise na njihovu blizinu, odise snagom nesalomljivog otpora, budi osjecaj sigurnosti....
Mostar je prebogat grad u spoznaji da ih je imao.
MOSTAR IM DUGUJE SLOBODU.
Zato se ovde, na Sehitlucima, ne place. Ovde se ponosi. Ako se suza nekome i ukrade, to nije zbog zala, to oko zaiskri od uzbudjenja pri susretu s njima. Od ponosa sto su sinovi Mostara....


Mostarski Sehitluci 1995.

Zdravo ma gdje bili heroji Mostara.

___________________________________________________________________

Rahmet i pokoj dusama svih nasih boraca

___________________________________________________________________
"Ovdje noci nisu tako plave, ovdje sunce nema takav sjaj, ovdje nisu takve trave, ZEMLJO MOJA..."

citat od Ceznja:

Rahmet i pokoj dusama svih nasih boraca

___________________________________________________________________
Boze pravde ..... u moru nepravde

citat od dadana:

Sjecam se tog jutra kao da je juce bilo... nazalost nedo Bog nikom

Dadana sjecam se svake minute koja je tada bila duga kao godina....

Rahmet i pokoj dusi svima koji nevini nastradase

Ne ponovilo se nikad vise i nikome na svijetu !

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

Neka vam je rahmet i pokoj dusi najveci sinovi naseg grada

___________________________________________________________________
POBJEDIO SAM ANOREKSIJU...

mono drama Emira Hadzihafizbegovica:

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti,
moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana
moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek
samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor,
na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove
crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se,
sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i
Prijedorskim avlijama
Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma,
a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda ,
gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova,
hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha,
a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane
i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu,
prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih
kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica
Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango
Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske
sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko
dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode
moj, neka prodaje fukara, neka prodaje,
jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti
koliko mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke
krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik
ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu,
ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom
Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi,
mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo,
dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema
ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

citat od Mo_NavijaC:

Neka vam je rahmet i pokoj dusi najveci sinovi naseg grada

___________________________________________________________________
SAMO

citat od dolaf:

mono drama Emira Hadzihafizbegovica:

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti,
moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana
moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek
samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor,
na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove
crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se,
sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i
Prijedorskim avlijama
Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma,
a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda ,
gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova,
hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha,
a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane
i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu,
prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih
kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica
Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango
Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske
sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko
dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode
moj, neka prodaje fukara, neka prodaje,
jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti
koliko mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke
krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik
ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu,
ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom
Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi,
mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo,
dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema
ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

Na danasnji dan kad se u svijetu obiljezavao dan pobjede nad fasizmom Mostar je 9. 5. 1993 god. dozivio jedan novi fasizam . Velika je obaveza sviju nas da glasno govorimo o onome sta se u Mostaru desilo i sta smo sve prezivjeli. Od zloèina i zloèinaca se ne brani šutnjom veæ istinom.

Heroji Mostara neka vam je vjecni rahmet i neka vam Allah dž.š podari džennet.

Rahmet i pokoj dushi svima koji nevino nastradase

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

"Nalazim Mostar razrušen od polugodišnjeg granatiranja. Grad je dobrano naèet. Otvorene rane kamo god pogledaš. Stabla prepolovljena, osakaæena, strše kao strašila. Rupe zjape na zgradama; peèati rasprsnutih granata na asfaltu; mostovi srušeni. Ljudi prozirni, duhom odsutni, neurotièni. Primjeæuje se dugotrajan boravak u podrumima. Prijatelja nema, rijetko koji poznat iz viðenja promakne; promijenjen, ostario. Ulicom pokušavam prepoznati neèije poznato lice, iako ni sebe ne prepoznajem. U mnoštvu jadnih i bijednih, nezaposlenih i besposlenih, izbjeglih i raseljenih, nitko nikoga ne primjeæuje. Tu su i oni drugi sluðeni politikom, nacionalnim mitovima, ogorèeni na sve druge osim na sebe i vlastitu nacionalnu državu; svog voðu. Uglavnom svi su nesretni; oni koji su ostali nesretni su što su ostali, što ne mogu ili nemaju kamo otiæi; oni koji su otišli nesretni su što se ne mogu vratiti. Meðutim, samo ovo je moj grad; samo ovdje dišem punim pluæima. Tu sam svoj; domaæi. Ovo je moje; grad svjetlosti, u kome se bajamov cvijet zarumeni veæ u veljaèi, kroz koji teèe rijeka èudne zelene boje, gdje se u kasno ljeto smokva tenica znoji medom, po èijim kamenim kaldrmama škrope zrna raspuklih šipaka "glavaša"...
... Meðutim, poslije završetka posla je ubitaèno. U stanu je nepodnošljivo, vani još više. Pa proljeæe je u Mostaru, behar, pupa zelenilo; trebalo bi biti prelijepo. No nije. Rat je sve izmjenio...

...Nije prošlo niti mjesec dana moga boravka u Mostaru, a poèele su kolati prièice o «balijama», izdaji, potrebi da se sruši Stari most, jer kao on ih drži prisutnima u gradu, da nije njega i oni bi odselili. Javna je tajna bila da æe sukob s "njima" svakako izbiti. Veèer prije otvorenog napada HVO-a na istoèni dio Mostara bilo je stravièno. Nikakvog vidljivog znaka, nièeg nema na osnovu èega bi èovjek mogao zakljuèiti da æe doæi do rata; jednostavno u zraku se osjeæala èudna tišina, napetost, nešto zlokobno. Muk je postajao sve neprirodniji. Nije to bila samo odsutnost zvukova, ona bi djelovala umirujuæe. Ovo je bila tišina koja je progutala i ugušila sve ostale zvukove. Sutradan, u svitanje 9.maja, poèelo je fijukanje granata. Nesviknut na zvukove rata, osluškujem, provirujem na balkon; sve je pusto, nema ptica, sve je utihnulo osim granata. Na desnu stranu grada ne pada niti jedna; svejedno kao i da padaju; mukle detonacije rasprsnutih granata s druge strane rijeke stvaraju nepodnošljiv osjeæaj. Iako se vraæamo u poduzeæe nakon dva dana i nastavljamo s uobièajenim poslovima pretvarajuæi se kao da se ništa nije dogodilo, u meni nešto govori da je ovo tek poèetak kaosa. Ovo je ludilo i kraj mu se ne nazire.

Stanje u Mostaru postaje za mene neizdržljivo. S brda silaze nepoznata lica "ratnika" koji ne mare za dugogodišnja èvrsta prijateljstva i miješane brakove. "I doðe vakat, vrijeme kad pametni zašute, glupi prozbore, a fukara se obogati", sjeæah se odnekud Meše Selimoviæa. Po zgradama se obavljaju èistke muslimana, ne zbog njih i nekakve njihove krivnje, veæ zbog otimanja stanova i vrijednih stvari u njima. Panika i strah vise u zraku. Muslimani, poznata lica dojuèerašnjih susjeda, nestaju. Heliodrom, Gabela, Dretelj se pune. Ljudi stradavaju zbog prezimena. Poèeo sam shvaæati da su mržnje prema muslimanima obavezne, osobno ubjeðenje je nebitno. Tko bi izrazio sumnju, taj nije pravi rodoljub; tko bi opominjao, toga bi ismijavali kao pesimistu; ako si bio protiv rata, izdajica si; oprezan bi se nazivao kukavicom, a èovjeèan slabiæem. Polako smo svi pristajali da budemo svedeni na naciju; religiju... Dosta mi je svega – dosta, dosta! Ja sam samo obièno ljudsko biæe. Otkud mene ovdje, u ovom prljavom filmu? Bit æu gladan, ali ovo više ne mogu podnositi. Kažu da se pripadnost naciji najsnažnije osjeæa preko stida. A ja sam ga tih dana osjeæao u izobilju. Gospode, oprosti nam i saèuvaj nas i ne uzvrati nam po djelima našim. Ako ikako možeš, zaboravi!"

___________________________________________________________________