gizenga57 
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
 |
|
|
 10-11-2009 13:37 |
    |
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme 
|
|
EVO KAO PRIMJER PIORED MOJIH PRICA KOJE STE VECINOM ALI NE SVE CITALI BIT CE I TZV FORUMSKA POEZIJA GDJE VIDITE NEKOLIKO PRIMJERA
DEJAVU
Prije pasa i pjevaca
Prije zore I sunca …
Kroz san...
Klapanje lugare i koraci poznati.
Miris mlijeka,ljeba, kave I cigare
Poljubac njen vreo u celo
I ruka po uvu i kosi
Aj sine ustni ….
Ivanu od Zdene Roggel,05.04.2009
Sretan rodendan i sve najbolje tebi i tvojoj familiji
RANA
Èeprkah krastu, malu, na dlanu
Iz dosade…onako,
ne da osjetim bol
i napravih ,sebi, veliku ranu.
ifutu od Zdene
Roggel 16.03.09
Sretan Roðendan
TRAVKA
Með tri kamena,
Siva bez srca
iznikla
suha travka
Bez lista.
Bura je ne poèupa
Iz korjena
sunce je ne spr¿i
Iz objesti
Stoka je ne pro¿dra
Od gladi.
I prolje a jednog
með tri kamena
Siva bez srca
Travka u strast prolista,
po¿udom Zamirisa
cvetova trista.
I opet navali bura i drugi vjetri
Da je privedu na svoju stranu
Sunce bi da je spr¿i
da nièija nije kad nije njegova
buljuci mnogi èudnih svatova
htjedoše ljubav njenu da iskuse
leptiri šareni i èudne ptice
a da joj nikad ne vidješe lice.
Zdenko Boskovi , 2009-05-24
Roggel,Nizozemska
Šefici sretan rodendan a njoj i njenima sve najbolje
Od Zdene i Gare
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-11-2009 13:38 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
MLADI VIJEK
Vijek 21. je mlad.Jetim.Godina mu 7 . Jakom u školu poš’o , osnovnu. Vi koji možete ovo èitati niste mladi, ali se osje ate malim ili beznaèajnim, jer živjeti na prelazu með vjekovima i nije neka fora. Niste sami.
Poèetak vijeka je obièna žabokreèina u kojoj se svijet zahuktava da poèini ludosti sredinom vijeka, da bi krajem vijeka zakljuèivao beznaèajne beèke, versajske, dejtonske, Kyoto i ko zna kakve sve sporazume i dogovore ne, koje e pogaziti prvom prilikom.
To je interesanto da ljudi tek nekih par stotina godina posmatraju sebe na naèin da imaju mozak,stomak, srce…..
Prije je èovjek smatran nedjeljivom cjelinom pa neki narodi i dan danas pokušavaju i posljednji komad džigarice raskasapljenog soldata da skupe prije to ga pošalju svemogu em. Malo sutra.
Danas smo mi ljudi na tom polju cjepanja i èereèenja došli mnogo dalje od inkvizicije,èak vrlo daleko, došli do molekula, do gena, do kromozoma i hormona.
Uzmu ti dlaku i vide,namah, koliko ti je dedo popio loza tuguju i nad slabom ljetinom. Jedan kromozom viška ili manjka, jal si autist, jal mongoloid, a i ako su ti sve ize u spektru u redu niko ti ne garantuje da si normalan. Sre om za sve ima lijeka.
Šta sve mogu da urade èovjeku ,mati moja. Kloniranje je djeèija igra, palo u zaborav.
Jetra se sama obnavlja, moždane elije ne odumiru, kosti jaèaju bez mlijeka, bora i sjedih vlasi više ni nema. Penezi, šprica i sve opet štima.
Svjetskim estradnim podijumima vladaju besmrni leševi Roling Stonsa.
Što nekad bijaše mogu e samo na onom svijetu sad je mogu e i na ovom ŽIVOT VJEÈNI- AMEN.
I svijetom zavlada novi strah, vje na kategorija ljudskog bitisanja, STRAH OD ŽIVOTA SAMOG.
Dugo je èovjek imao Božji strah, strah od smrti, strah od momenta da e jednom Bogu na istinu i njemu se odupro zajedništvom,kolektivim. Nacijom. Ja sam mali ali živio narod, živjeli moji suplemenici, istomišljenici, kamaradi……
Živjet e NAŠA ideja kad mene zakopaju. Fašisti, komunisti i svi oni izmrðu. Masa. Tut-Fruti.
Druga polovina prošlog vijeka bi MULTI , multi vitamini, multi kultura, multinacionalne kompanije … Sve je kvasalo i èinilo se da je naðen odgovor na sve zablude prošlosti i sva pitanja budu nosti.
Krajem vijeka bratstvo se raspa i zavlada carstvo DAJ TI BOŽE SAMO MENI. Individualizam.
Internet, telefonija, mediji. Može sve i može svak.
Nema više muških i ženskih, nema više starih i mladih, nema crnih, bjelih i žutih.
Ja sam neko i nešto, ja sam sve,JA sam centar univerzuma. INDIVIDUA.
Ja sam gospodar svoje sre e.
JA ne moram nigdje maknuti iza svoga kompjutera i bit u milioner.Berza mi je pod nogama.
Ne moram putovati , knjige itati, s ljudima komunicirati, samo biram kanal na TV-u.
Babe su na buvljacima prodavale raspela ubjeðene da same mogu muèit muku Gospodovu.
Èinilo se da straha, a i kraja sre i nema .Èak je i ekološki kolaps svijeta samo nekolicinu zabrinuo. Za strah i nesre u imamo VIJAGRU,PROSAK……
Cepaj dalje, sretnièe.
Novi vijek, nove dileme i stara razoèaranja.Veliki , mo ni èovjek uplaši se svoje univerzalne malenkosti.
Panika.
Buda ide na zapad, mašine idu na istok, gladni idu za hljebom, siti za izgubljenom dušom. Èovjek se traži u buspu u individualizma.
Diogen luta svijetom u po bijela dana sa svije om traže i ovjeka.Povijest se ponavlja.
Osmica je fin simetrièan ,parni, skladan broj i možda nama smrtnicima to nešto obe ava iako nisam gledao u kineski kalendar.
Dragi posjetioci Vladine strane,
želim vam da sljede e godine prvo naðete sebe,pa onda familiju i prijatelje, a onda Vladu ,Roberta, Milu,Irfana,Abrahama, Nisveta i mene .. na ovim stranicma… i da mi sretnemo vas… Bez straha.
Ne boj se života s tobom je raja
Ne boj se smrti idi do kraja
Neka bude naš slogan za nastupaju u.Gdje god bili.
Sretni Boži i,Bajram i Nova 2008 godina.
Zdenko Boškovi u ime VLADINIH SPECIJALACA
Roggel , Olandija
18.12.2007.
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-11-2009 13:41 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
SUSRET SA SAMIM SOBOM
Sjedim ispred Gadske kavane u Bogodolki (neko se i sa ovim našalio) pijem KOKTU i razblažujem je Radoboljom.
Promièu sjeæanja ko auta na RONDOU, zastanu, zavrte se i onda odu prema Balinovcu, Dispanzeru, Ðaèkom domu, Starom veležovom, prema Pijesku i Prvoj osnovnoj...
Idu misli onako lijeno gordo, ko mlade mostarke iz škole, kraj platana ka Domu omladine i Gimnaziji kroz park bosonoge po prašnjavim stazama, zaljujaju se na klackalici, napiju se vode iz kamene èesme i zalutaju negdje na putu do Petice kroz Rièinu il’ zamaknu u Cernicu.
Preko puta u Restorana RONDO puno svijeta poznata. Franja Anièiæ naslonjen na drveni zid pita Ismu Tucu: ”Kako Isma, danas?”
“Dobro”, odgovori Isma.
“Kako ti vazda, dobro, majka mu stara?”
Isma ništa ne odgovori, uðe unutra. Studenti što sa Franjom sjede zasmijaše se.
“I da nastavim gdje sam stao”, reèe Franja. ”Sjedim ja za klavirom i sviram Šopena. Ma šta zna seljanka šta je Šopen,
Ona bi se sa mnom svaðala, ko’ ðe si bio šta si pio?, a ja jok.
Šta meni to treba. Ja sviram Šopena, a ona histeriše: Prestani, prestani luðaèe.”
Kad na vrata banuše dvojica drugova da me vode.
Gospoða Zdenka zvala stanicu “Franja poludio, svira Šopena”, Šta znaju seljaci šta je kultura.
Nisam se opirao velim samo ”Vodite Drugovi.. ”
”Izvinite gospodine Franjo”, kaže milicioner.
“Nema problema služba je služba, velim i, sad æu ja samo da se obujem”.
“I pravac bogami Jagomir”, otpi Franja lozu iz èokalja.
“Gospodine Franjo”, reèe jedan student, “ja vam se moram izviniti”
“A za šta mladiæu”, ravnodušno æe Franjo.
“Sad je i mene stid, ali moram vam reæi da smo vam neku veèe miješali piæa. Poruèivali lozu konak vodku”.
“I”?
“I vi ste sve popili. Izvinite i mi smo bili pijani”
Franja ga pogleda, povuèe dim i reèe:
“Mladiæu moj fini, pijancu se ne izvinjava, pijancu se toèi”
Nasta tišina i Franja otpi još jedan gutalj gledajuæi kroz platane prema Humu.
“Nego šta bi u Jagomiru, gospodine Franjo?”
Šta æe bit, u dva tamo stigli u èetri me otpustili. Poprièo sa profesorom, ovako ko sad s tobom. Vidi èovjek šta vidi. Ne sjede tamo hajvan veæ doktori profesori primarijusi, razlikuju umjetnost od mahnitluka. I ja sa onom dvojicom nazad u Mostar. Vozite drugovi.
Pitaju oni kad smo stigli: “Gdje da vas odvezemo gospon Franjo”
Velim ja Šta pitaš, tamo gdje ste me i pokupili tu me i ostavite, na RONDO.
Studenti se pogledaše i ne rekoše ništa.
Za stolom do njih igra Miro Bruh šaha sa Profesorom oko njih par kibicera.
Stolu priðe èovjek sa autobuske stanice. Miro ga zraknu preko oka i reèe:
“Šta je kume pobježe ti pruga”? Vidi èovjek nije mu tu mjesto i vrati se na svoje mjesto. Miro duma, kad odkednom skoèi sa stolice i nako goropadan zaigra oko stola “Joj, joj šta æu ti sad uradit”
Sad je gledao njega i ko je htio i ko nije htio. ”Šta æu ti uradit majko moja mila”! Uðe u restoran i vrati se za sekund, nosi u ruci mašice, nage se nad šahovsku ploèu i teatralno polagano uze vrhovima bijelu kraljicu, podiže je da je svak vidi i trehnu je od zemlju.
Ðe si Zdena, okle tebe u proljeæe, pozdravi me stara raja.
Evo došo da tresanja nazdravim. Ajd sjedi.
Neæu, nemam vremena drugi put.
Ajd fino da si se javio, vidimo se.
Na trgu pred Kosaèom bijesna auta poredana.
Izlaze svatovi. Mlad lijep bogat svijet, veseo.
Kaže konobar “Ženi se sin nekog gazde kafiæa”
Svatovi objesno zatrubiše, zaèevrtaše se na Rondou i isèezoše.
Tišina. Gledam preko puta zdepasta viteza Kosaèu. Onako kamen gleda me bezobrazno i hladno i èini mi se da èeka samo da krivu zucnem da mi frcne glavu, njegovijem svijetlim oružjem.
Kažu da je svašta radio da bi Ercegovina opstala. Nije štedio ni sebe ni druge... Neka zlokobma tišina. Nigdje nikog. Gdje je konobar?
U to se razleže moæan glas “Èuj ti Tamo što pišeš, zapiši ovo što ti kažem” Kontam neko me loži.
“Ja HERCEG STJEPAN KOSAÈA nareðujem da se kafana na Rondou vrati na njeno mjesto. Oni koji budu moju volju osporavali gorit æe u ognju pakla nebeskog”
“Jesi zapisao? ”
Ja ništa ne odgovaram, barem ništa ne rekoh, a on ko da me èuo šta mislim.
“Konobar daj naplati. Kokta i voda”
“Gospodine, namještenici Hercega Stjepana nit plaæaju nit polažu nikome raèune”
“Mašala, onda ništa, doviðenja”.
“Zbogom gospodine PISARU”.
Okle on zna da sam pisar Ercegov postao?
Mala je ovo èaršija. Sve se brzo sazna. Ne do Bog da sam zla èinio.
Ja fina posla, Bože moj, gdje ranije ne sjedoh ovdje…
Kontam jel’ ja ovo samo mislim ili na glas zborim, da nisam prolupo.
maj 2008.
[/font][/color]
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-11-2009 13:46 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
PUTEM JEGULJA KA GROBLJU SLONOVA
U ljeto 1978 vraæajuæi se sa naporne taktièke vježbe na Grobnièkom polju nazvah sivu austrougarsku kasarnu sa sobama od trideset kreveta na Trsatu na Rijeci svojom kuæom.
Betonska korita u vojnièkoj umivaonici bijahu poploèana najljepšim talijanskim ploèicama dok sam hladnom vodom zalivao prišteve na nogama. Tvrdi dušeci od kostrjeti bijahu mekši od kolijevke i zaspah tada nevino na braniku otadžbine u domu svom sivom.
Šta je to sada moja kuæa gdje moj dom??
“Sve je ralativno”, što bi rekao umni Albert. Mjesto gdje se osjeæaš sigurno i spokojno to je to tvoj dom, ma gdje se nalazio ili što bi moja majka rekla : “Pod peæinu pod peæinu, ali da je tvoja.”
Vratio sam se iz otadžbine, konaèno svojem domu u Nizozemskoj. Ku a velika -a tjesna, ugrijana- a hladna, puna -a prazna, moja- a strana. Zavalih se na trosjedu i gledam majmune na Animal programu. Sit sam sarmi, peèenja, supa, kolaèa i svakolike kršæanske neumjerenosti sve do sljedeæe prilike.
Ono tamo je imaginarni svijet èija ljepota poèiva samo u mojoj glavi, dok je tamošnja svakodnevnica sve samo ne vesela i svaèija samo ne moja. Ja sam veæ odavna ova dva svijeta držao u odvojenim memorijama, ali ovaj zapadni lišen mladenaèkih sentimenta nije nikada imao šansi spram onog dalekog, imaginarnog nabijenog nerealnim emocijama. U NAS je sve ljepje i bolje bilo.
Dosta mi se i lijepog i ružnog dogodilo.
Možda je najinteresantniji samoubilaèki naèin na koji sam ja stigao do Mostara kroz meæave vozeæi neprestano tri dana kroz bivše zemlje Bivše Evrope (zovem ih bivši iz osvete jer oni sve moje bivšim proglasiše i napraviše), da bi stigao na Badnje veèe u pola osam u Bosnu sadašnju smožden i isprepadan ledom i mrakom.
Takav samoubilaèki naèin putovanja poznat je samo kod jegulja koje život žrtvuju da bi se mrijestile, s tim da kod njih vidim svrhu takvog ponašanja, a kod sebe jok. “Mrještenjem mostararca” bih ovo putovanje nazvao da sva ostala simbolika ne lièi više na sentimentalnu posjetu Groblju slonova. Mi (mostarci) idemo tamo ko da nikada neæemo otiæi, a odlazimo ko da se nikad neæemo vratiti. Bilo kako bilo od naših se kljova niko neæe okoristiti, jer one æe negdje u putu ostati.
Svoje sevdalinke ostavio sam roðaku Miši. One su onako neispjevane izgledale za mene stalno nedovršene i stalno su mi se motale po glavi. Sada kada sam ih predao njemu u ruke ta je knjiga zatvorena i èini mi se da mogu dalje.
Obilazio sam mostarska groblja. U Maslinama tatini, u Gorici mamini, u Orlacu ženini. Kraj harema sam prošao. Sve je više mojih što zemljom ne hode.
Bio sam u Meðugorju, Komarni na moru i obilazio mostarske kafane u potrazi za izgubljenim licima. To su sva moja sveta mjesta. Opet dva svijeta ovo i ono-zemaljski, groblja i kafane.
Drago mi je vidjeti one sretnike što su doèekali da vide i da odgoje svoju unuèad. Èika Danilo vršnjak mog pokojnog oca mi isprièa kako je moj stari (èiraš i šeæeraš) na Internom odjeljenju mostarske bolnice pao u komu æopajuæi po noæi njegovo grožðe puno sladora. Jest šta jest stari je bio poguzija pa šta košta da košta.
[/font][/color]
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-11-2009 13:47 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
nastavak
U kafani sretoh meðu pijancima i vjeèitim igraèima na sreæu i Saleta starog kolegu.
Sa vrata ga napadoh:“Ja oèekujem sresti takvog intelektualca u biblioteci, kazalištu, na izložbi,a ne u æošku kafane sa pijanicama i propalicama.”
On, uvijek opsjednut svojim problemima i brigama traži istinu i pravdu glumeæi nesreæu neshvaæen od primitivaca i retardirane okoline. Naouružan davno steèenom i nikad ne potvrðenom diplomom uživa on da ga razni rauberi podsmješljivo i dvosmisleno nazivaju direktorom, struènjakom ili inžinjerom, namjerno previðajuæi njihov podsmjeh, izbjegavajuæi si priznati promašenost i bescilje svog života. Sudbina jedne “poštene” ako ne može drugaèije igraj pošteno) meðuratne generacije. Jedan mir pamtim, dva rata pišem, a što pišem ne zaboravljam.
Jednog starog kvarnog jarana (iz UJDI dana - Udruženje za jugoslovensku demokratsku incijativu) prepredenjaka, agnostika i goluba prevrtana Petra vidjeh, ali na televiziji, jer èovjek je postao znaèajnom figura u ovom ludom svijetu gdje djeca od pet godina šparaju èetri kune da bio se kladila na Aston Vilu protiv Èelzija sa omjerom 16:1.
Raspamræeni ljudi vide svoj spas od beznaða u klaðenju na ovog ludog, sada demokršæanskog konja, na politièkom ruletu bjelosvjetskih namještaljki.
Debeo i ružan prikriva svoje šupljine nerazgovjetnim frfljanjem na èistom hrvatskom koji ne dozvoljava pogreške na relaciji: tjedan-tisuæa i kava.
Nacionalistièke gluposti koje prièa i koje su me nekada prije rata zabavljale postaju nešto sasvim drugo pri paniènom strahu od pomisli da se takvi tipovi (sitne šiæardžije i šarlatani) istinski dokopaju vlasti.
Zela (lokalni pijanac na Rudniku i nekadašnja evropska džeparoška vedeta) mi se pravo obradovao. Gdje i ne bi jer svima je dodijao i svi su ga prozencali, svima srce otvrdlo, a valja od sadake preživiti.
Elem, ljubi me igrli i prije nego mu dadoh pet konvertebilnih maraka za cigare: ”Gdje si najbolji èovjeèe na svijetu. Moj spasitelju. Sjeæaš li se kad si me spasio od komunistièkog zatvora (ovim dade svom lopovluku politièku dimenziju), kad si mi uslovnu platio?”
“Kako se ne sje am. Ti vazda ko momak ne daš se..”
“Jest oko mog, grobina brate. A gdje si ono ti? U Švedskoj?”
“Nisam, u Nizozemskoj sam. ”
“Još bolje. Tamo je Bog po zemlji hod’o. Da me tamo, samo po sata spuste helikopterom. Tamo nema prazna džepa.” Razmotri on moju situaciju sa svoje poslovne strane.
“A zašto Zela helikopterom? ”
“A kako u drugaèije preko grane imam doživotnu (zabranu)…”
Nikada kaže nije dobio vino koje sam ja godinama za njega ostavljao kod Zrinka u prodavnici.
“Nema problema evo i za litru bjeloga.” progovori iz mene krš ansko milosrðe.
“Bože moj” èujem ga kako vièe za mnom, dok ljubi cenera...
Æelu mi je drago vidjeti kao èovjeka što zdravim rezonom gradi sebi sreæu. Svaki me put iznenadi pametnim potezom. On je ko èudo, jer svi oko njega tonu na jedan ili drugi naèin, a on je uvijek DOBAR sam ili sa onim koga je odabrao na putu svoje istine. On se prvi i jedini prekrstio prije skoka sa Starog mosta, još za one vlasti iz samo njemu znanih razloga, on je ratovao samo tri mjeseca protiv Srba, prodao svoj kaljišnikov i kupio lovaèku pušku i od tad se druži sa svojim kerovima i kampanjolom u potrazi za divokozama i veprovima u vrletima Vrana, Èvrsnice i Prenja. On nikad nije bio masa, svjetina, on misli svojom i završit æe svojom.
Osobenjaci èine ovaj svijet lijepim.
Èak i onaj šutljivi Vego (moj poznanik iz momaèkih pijanih noæi) sa glavom meðu ramenima u mongomercu iz gimnazijskih dana što luta besciljno mostarskim ulicama razdiran burom je veæi ukras ovom svijetu nego napucane tajkunske gospoje što izlazi iz tržnog centra sa ponim kesama TeraNove, Dizela, Versaæa Dolèe Gebana i ostalih svjetskih šnajerskih fiæfiriæa.
U Mostaru primjetih da se vrlo malo èita pa èak ne vidjeh ni ljude sa novinama, a ni televiziju od kako su im uveli federalnu TV umjesto hrvatske niko ne gleda. Knjige su skupe i više je izgleda onih koji pišu nego onih koji bi èitali. Sada još više dolazi do izražaja naše karakteristièno sve znanje i stav: ”Ja sam ti slabo u školu išo i rijetko sam koga sluš’o, nisam ti vele ni hod’o i vidio ali ja znam i dobro slušaj šta æu ti reæi…” Ma nemoj. Ti da mi ga kažeš.. Prièaj, prijatelju prièaj mi. Evo ja slušam. Imam ja uši ko ðonove i živce k’o sajlu.
Bio sam sa Enom (prika iz djetinjstva) na Istoku. Prošetali smo preko Kujundžiluka i Fejiæevom .
Kraj kina Zvijezde na zid naslonjeni momci. Kraj njih prolazi napucana grmaljka ubijeðena u svoju raskošnost
“Hu Hu Hu” zajedno i iz tiha æe oni. I onda - “E-mil He-ski, E-mili He-ski ” malo jaèe i onda opet tiho “Hu- Hu -Hu”…
Ona podiže nosinu i zagranza još jaèe nožurinama u crnim najlonkama sa crtom na listu, tako da joj se lijeva noga izvali na visokoj štikli i umal ne pade.
Ali se ne dade smesti, veæ nastavi ne okreæuæi se zabacivši glavu unazad prkosno njišuæi dugu kaniranu kosu.
Ta slika mašala dame iz Fejiæeve i glomaznog cnca iz Liverpula, to savršeno groteskno poreðenje, tako suptilno i neoèekivano izvedeno da se objekat hakanja osjeæa zateèen i ismijan, ali ne poražen i pogažen, mostarsko hakanje(pilanje). Za ovaj momenat ne bi žalio preæi još dvije hiljade kilometara.
Mostarsko hakanje mogu porediti sa laganom erotikom što emocije ustalasa, ali nikada ne preðe u vulgarnost. Tu granicu seljaci nikad nisu znali taj ples na rubu pameti i bridu jezika teško se uèi. Mostarac jesi ili nisi.
Došao je i Ziza (stara raja sa Rudnika) iz Amerike sa ženom mu Li-Èi-Ni-Na-Šta vjetnamkom. Pravo neobièno Ziza i vjetnamka (doduše na ovom kontinentu nije bilo lako ženu naæi njegovih proporcija), pa izišao sa dvojicom hajvana Bajom i Enom na piæe. Pošto je prvi utisak najvažniji odveli su ženu u Bistro (radnièka kafana preko puta Fabrike duvana) da bolje shvati našu kulturu i obièaje. Ha-Ha. Što æe reæi od dna se poèinje. Mogu zamisliti njenu fascinaciju svime viðenim.
Sljedeæi dan zovu ga oni: « Doði sa ženom, odmah. Mi smo kod Bolfe u Cernici.«
«Pa je li to bolje ili gore nego Bistro?«
“Gore bolan. Dolazi pravo je. Æuj hajvana, gdje je gore, nigdje veze.”
Nisu došli. Nisu imali više snage za dalje podzemne mostarske pustolovine i daljnja doticanja dna života.
Sretosmo Atifa predratnog šahovskog šampiona i on nam u minut pripovjedi svu svoju nesreæu. Ovdje je nesreæa golema naroèito kad se sruši na ovakva merhametli èovjeka. Pošla ga kaže iza rata luda i sve živo pobjeðivao pa ga proglasiše sportistom grada i poslije proglašenja ode elita i fudbaleri na veèeru u hotel, a on sam i gladan kuæi.
Poslije mu ukinuli i šahovsku školu tako da ga sad sestra iz Njemaèke izdržava. Hoæe Atif da nas èasti kafom, a možda ni za hljeba nema. Tako je to èastio bi onaj ko nema, a onaj ko ima slabo je s vremenom stao.
Šta bi bio Mostar bez ovakvih. Mostar kad mu ponestane luðaka sam ih pravi a ako nema pravih luðaka tu su ovi raspameæeni. Lako je pametne raspametiti. Nekad neko reèe: ”Gdje ima dovoljno sirovina pravi se fabrika. ”
Kako bi ovdje jedna ludara legla.
Malo zatim naletih na Enku staru raju sa Avenije i golmana 1973. kad smo Turnir Mahala osvojili. Izljubišmo se ko pravi. Enko isti. On kaže meni: ”Ti mlaði nego što si bio”…
“Jest oko mog”, citirah Zelu.
On živi i radi ko moler što je vazda i radio sa svojom familijom. (Kako mu zavidim što je imao muda da se iz Njemaèke na vrijeme vrati). Živi dobro i snašo se kako kaže. Prava suprotnost od Atifa. Ni sa njime ovo nebo nije nesretno, a od mene niko sretniji jer na tren frci mi (proleti mi - pravi mostarski izraz, aferim Zdena) pred oèima sva mladost moja sa Aveniji.
Završili smo Eno i ja u praznoj Mlinici pa sam po prvi put moga uživati u interijeru koji se nikad od uzavrele mladosti dima i alkohola nije vidio. Gdje je sva ona pusta mladost što se nekad ovdje tiskala plivajuæi u pivu nesvjesna sreæe koju smo tada imali. Gdje su sve one lijepe cure, ko ih sada ljubi i gdje su nama zubi.., da paraprafraziram Peru Zubca….
Sretoh Vladu Puljiæa mog nastavnika likovnog, komšiju sa Avenije i zemljaka iz Dubrava. Legenda grada, pjesnik i slikar, jedini živi boem grada na Neretvi...
(Poznat je njegov komentar: ”Kad se èovjek naloèe onda je pijanac, a kad se ja napijem proglase me boemom”).
Razmjenišmo zbirke pjesama sa posvetom.
Na njegovoj za mene stoji “Bivšem ðaku i susjedu….”, a ja sam zapisao za njega: ”Ako bi sreo na Aljasci Vladu Puljiæa onda si bio u Mostaru, a ako si sa Vladom sjedio, prièao i Vlahov popio u Mostaru onda si bio u RAJU”...
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-11-2009 13:47 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
ZAŠTO SLIKATI?
Moji prvi stihovi sa naslovom: “Mom nepoznatom prijatelju iz daleke zemlje Vijetnam”, napisao sam kao desetogodišnji školarac za mostarsku “Slobodu”.
Moj materinji jezik bio je moj cjeli život dragocjeni i važni dio mene. Ja sam mogao sa mojim rijeèima sve. Ja sam mogao sa svojim divnim materinjim èuda èiniti. Mojim najdubljim mislima sa najveæom lakoæom tkao sam na papiru šarene æilime, mirisne bukete i divne portrete.
Jednog dana je moj moæni materinji postao jedan strani, falièni, nepovezani jezik bezkosuljša. Moje rijeèi ne mogoše više moju dušu lijeèiti , one postadoše suhoparno sredstvo komuniciranja.
Šta je èiniti èovjeku bez materinjeg jezika?
On može kuvati da bi zamamni mediteranski mirisi iz njegove majèine kuhinje kroz prozore šireæi se tražili bar jedan prefinjeni holandski nos.
On može svirati na harmonici balkansku sentimentalnu pjesmu u De-molu i pjevati glasom punim nostalgije i sjete jednog izbjeglice, da bi pogodio osjetljivu žicu tvrda sjevernjaèkog srca.
On može probati amsterdamskim acrilom naslikane èarobne boje svoje mladosti uokviriti za neki nestrpljivi pogled.
Pjesnik bez materinjeg ne predstavlja ništa.
Hiljade su njemaèki uèili da bi iskonsku snagu geteovog stiha iskusili. I niko se nije pokajao. Ružni su prevodi izgovoreni jezikom stranih (njemaèkih) soldata odjednom èudesni i èarobni stihovi postajali.
Ja nemam iluzija da æe neko ikada uèiti srpsko-hrvatski da bi moje stihove shvatio.
Ja kuvam,sviram i slikam.
”Znaš šta je najljepše na tvojim slikama?", pita me jedna prijateljica.
“Ne znam, možda okviri?! ”, probah se našaliti.
“Ne”, reæe ona, “Naslovi su ti lijepi. ”
“Hvala na komplimentu. ”
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-12-2009 11:58 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
pokretac teme
|
|
HVALA TEBI SERONJA, STO SI SE RODIO.
Ma razumijem ja da je djeci jako bitno da smo tu, ne mora to nista biti posebno. Razumijem ja da je jako bitno to sto ih svako malo zivkam po kuci, pitam sta rade, da li im sto fali. Razumijem ja da je jako bitno to sto se pohrvemo svako malo, poboxamo cesto, partija tavle, fudbalice u kuhinji, etc…
Razumijem ja da ce njemu ovaj trip vjerovatno ostati urezan u sjecanju za sva vremena, kao sto se vrlo dobro sjeca ostalih tripova. Razumijem ja da je naucio jako bitnu lekciju onda kada sam ga zamolio da pokloni sve svoje igracke i garderobu malom kubanskom djecaku i djevojcici (koji su se sa ustrucavanjem kupali na plazi za turiste) na ljetovanju prosle godine, mada sam sakrio to da sam im mami tutnuo nesto para u ruku. Sve ja to razumijem, ali…ipak muci me par stvari u svemu tome.
Da li je to dovoljno, da li bi trebali vise, da li mozemo vise.
Odem u park sa njima i ponesem knjigu, a zena ce meni : Bas si shupak, sta ce ti knjiga, idi se malo lomataj po toboganima sa njima.
Mislim da je bila u pravu, ja sam bio tu, ali kako. Mozda sam ipak mogao biti malo bolje TU.
Jebe me to sto mi se on zahvalio za taj trip, sto mu to nije normalno, kao dobar dan. Ipak mi se ne zahvali kada odemo u park, ali je ovo izgleda bilo nesto posebno za njegovu malu kudravu glavu.
Subota prijepodne, obican dan, konverzacija sa mladjim :
Mladji: Sta ces ti ovdje, zar ne ides raditi?
Ja: Ne, vikend je, danas ne radim.
Mladji: Jeaaa, hajdemo da igramo tennis, mozemo li na sladoled, mozemo li ici sa bajkovima, sta mislis o pikniku,..
Ja: Ne mozemo to sve, ali tennis i sladoled na biciklu moze.
Mladji: Super,(pauza, pogledom mi trazi oci) ali tata ti nekada radis vikendom, prosli si radio (cudi se, pita se)
Ja: Sutim i pitam se u sebi…da li je ovo dovoljno? Odsutno odgovaram: Ma morao sam nesto zavrsiti, a treba nam i extra love da idemo kod baba u Yugu ovo ljeto.
Koliko provodite vremena sa svojom djecom? Koliko provodite kvalitetnog vremena sa svojim dripcima? Da li se nekada upitate, cega/kakvog momenta ce se djeca sjetiti nakon nekih 20-30 godina, nekada kada budu imali svoju djecu? Sta ce to ostati urezano u njihovom mozgu, sto ce nositi sa sobom kao djeradn oko vrata za vjek vjekova, dok su zivi? Da li to utice (znam da utice, ali koliko) na razvoj njihovih licnosti, da li to oblikuje njih onakvim kavim ce biti? Da li bi moja majka bila drugacija da nije izgubila oca kada je imala 8 godina.
Da li bih ja bio drugaciji da su moji starci bili malo vise/manje sa mnom? Da li bih ja bio drugaciji da nisam imao pred ocima, tu blizu mene, ovamo negdje u meni djeda i babu? Da li bih ja bio drugaciji da nisam izgubio strica kada sam imao 7 godina (saobracajka)? Da li bih ja bio drugaciji da mi nije sestru DOBRO spucalo auto, kada sam imao 10 godina? Zasto se ja sjecam ovakvih stvari? Koliko to ima uticaja na nas, koliko nas to oblikuje, koliko nas cini razumnim, ludim, sjebanim.
Mogu samo da odgovorim na ova pitanja postavljena sebi. Njih najbolje razumijem, mozda na neka imam i odgovor. Sve u svemu, mislim da je svo ovo upitano uticalo na razvoj moje licnosti. Zasto mislim tako? Zato sto sve dogadjaje vezane za postavljena pitanja vidim kristalni jasno, osjetim ih, poznajem ih po mirisu, tu su negdje u meni, upozoravaju me, sapucu mi, .....to su moji dobri/losi andjeli, uvijek sa mnom.
Jebes mene, ja sam vec oslikan, izvajan....takav sam kakav jesam i ko me jebe. Navikao sam se sam na sebe, a drugi kako hoce. To vise nije moj problem. Moja/vasa djeca....ona jos nisu izvajana, njih tek oblikujemo, njima tek konture lica izvalcimo grafitnom olovkom na iskinutoj dvolisnici. Kakvi ce ispasti, hocemo li mi biti zadovoljni, hoce li okoklina oko njih biti zadovoljna? Hoce li oni sami biti zadovoljni? E to, to je meni bitno, to je ono sto ja moram uspjeti u ovoj igri.
Zasto ovakve misli? Eto, sin mi se zahvalio za bizarnu stvar, za stavr koja je savim normalna za roditelja. Zamisli da presvuces pelenu jednogodisnjem djetetu, a ono ti se zahvali za to. TO je moja roditeljska duznost,to sam izabrao, to je meni nista, …., a djetetu svakako puno znaci.
Elem, danas sam volontirao i isao sa starijim klincom na “field trip” (neka neko Nadji prevede). Dvije tichereke (jedna mlada i flegmaticna, druga stara i nervozna), cetiri majke (jedna mlada Ruskinja sa zdravom logikom, jedna Iranka/Kanadjanka zena snob-seljanka, jedna tipicna Kanadjanka bez zdrave logike, jedna kineskinja koja brine samo o svom djetetu, jos jedna kineskinja koja mi je ostala nedefinisana i JA. Ja budala, shupam se sa klincima na svakom koraku (vecina me znaju sa ostalih ski/skate tripova), ali malo i zazirem da me neko ne bi proglasio nastranim.
Posmatram klince, vec su oni male licnosti. Najvise mi se dopao moj klinac (ovo nije pristranost), klinac od Ruskinje i jos jedna curica (slucajno Ruskinja). Jednostavni, prirodni bez usiljenih manira, pazljivi, odgovorni, uredni, simpaticni….ali…
Na putu nazad prema maticnoj skoli, na zadnjem sjedistu zutoga autobusa, moj sin ce meni : Hvala tata sto si bio danas sa mnom, mnogo mi je bilo lijepo. To rece, pa mi glavu uvali pod bradu. Ja sam ostao zatecen, samo sam se blago osmjehnuo, poljubio ga u njegovu kudravu glavu i odgovorio : Hvala tebi seronja, sto si se rodio. Okrenuo sam se na starnu pogledao kroz prljavi prozor zutoga autobusa, neka mama je cekala sa svojom cerkicom na semaforu da pozeleni, a ja sam se pitao….Da li je ovo dovoljno?
Moj dragi forumski prijatelj i gost u knjizi - autor KLJUSE
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 10-14-2009 08:53 |
|
|
|
  |
|
