gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
|
|
Pjevaè sevdaha
Dm D7 Gm C7 Fd
A a b a a b a g c cd c b a
Pjesme stare sevdalinke uèila me majka
Dm A7 Dm
Uèio me život pjesmi mostarskog meraka
Dm C7 Fd
Gdje god bio pjevala mi duša sama
Dm A7 Dm
o Mostaru kog ne vidjeh ,kog ne vidjeh, godinama
Pjevah drage pjesme sjetne iz rodnoga kraja
što ih štiglic samo pjeva i mostarska raja
Pjesme davne, sjetne iz duše što pati
pjesme èovjeka, èovjeka što èezne, da se kuæi vrati.
od Njujorka do Pariza mahala Svijet je mali èaršija
Svijet postade mog Mostara cvjetna avlija
Gdje god doðem moja pjesma mostarska
Sad se tuga, tuga moja, svijetom prosula.
Refren
Fd C7
C c c c d c c e d c b a
Pjevao sam pjesme(sevdah) u Brèkom kraj Save
Fd C7
Pjevao sam pjesme(sevdah)na dunavskom splavu
Gm A7 Dm
svugdje uvijek pjevo tebi, mom dragom Mostaru,
Dm Gm C7 Fd
tvome nebu i Neretvi, suncu što te grije
Dm A7 Dm
i èovjeku (mostarcu ) što bez tebe života mu nije.
Izi od Zdene
u spomen na mog pokojnog roðaka Miju Boškoviæa
Tekst i muzika : Zdenko Boškoviæ
Roggel, Nizozemska, 14.10.2003.
___________________________________________________________________ ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
10-26-2009 12:30 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
|
11-04-2009 10:41 |
|
|
Stari dio Mostara prepun je malih duæana i radnji iz kojih na osebujan naèin proizlaze razne životne i umjetnièke prièe. U jednom od njih skupljaè starih stvari, brine kako saèuvati predmete koje polako gazi vrijeme.
Lijepi li su mostarski duæani
Safet Begoviæ je èovjek koji je svojevrsni zaštitni znak starog dijela Mostara, i to upravo onog koji je neposredno uz desnu obalu samog Starog mosta. Uvijek obuèen u bijelo, nezaobilazan je sa svojom malom radnjicom, prepunom starih predmeta koje je prosto otimao vremenu da ne bi bile uništene .
„Sad sam ja primijetio da propadaju te stvari i da æemo uskoro doæi baš svi na plastiku. I onda sam ja to, onako za sebe, poèeo skupljat, kaže gospodin Begoviæ. Istièe da se poèeo baviti ovim poslom kada je vidio da ponešto èega ima dovoljno može i prodati, da ima ljudi koji to cijene.
Safa Begoviæ ima ljubavi za stvari koje su danas uspomene na vrijeme koje je prošlo. Te stvari i danas nose tragove prisnih dodira. U njihovim šarama i izlizanim rubovima utkale su se brojne sudbine.
Poetika zaboravljenih stvari
„Svakim danom ljudi sve više zaboravljaju stare obièaje i zaboravljaju kako se prije živjelo. A vremena se jako brzo mijenjaju, kaže Safet i pokazuje nam jedan predmet iz mnoštva koji se mogu naæi u njegovom duæanu i nastavlja „Kad bih sada ja pitao prolaznike ovdje iz Mostara šta je ovo, rijetko ko bi mi znao odgovoriti. Zašto? Zato što to više nije, oni su mlaða generacija, u upotrebi, a niko nema da ima kaže to, niti se oni interesuju za to šta je to nekada bilo. Vidi se to, da je to lijepa jedna stvar, ruèno izraðena.
Ovdje je list vinove loze i grozd grožða, na drugoj strani su šljive. I ovdje vam piše: ’Dobro nam došli, kiæeni svatovi’ . Ovo se zove ploska. Ona je napravljena da se iz nje nazdravi samo jedanput - kada se neko udaje, odnosno ženi“, objašnjava.
Svijet prolazi. Razdanilo se. Safa je pred radnjom. Dan je pred njim. Polako æe trošiti svoj dan uživajuæi u svijetu starih, zaboravljenih stvari koje imaju svoju dušu. Njihova ljepota je u tragu ljubavi koju su im podarili davni stvaraoci.
Ljudi sa Zapada èesto uzmu moju narukvicu i ne vjeruju da sam ja to napravio. A zašto? Zato jer je kod njih ruèni rad veæ odumro, kaže na kraju
Safet Begoviæ pred svojim duæanom
___________________________________________________________________
|
|
11-04-2009 12:17 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
RE: Miso Maric I Pero Zubac |
|
Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reèi
Govorio sam joj ti si anðeo, ti si ðavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noæ neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, nièeg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako saèuvaj bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da èini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oèi ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali ljubièasti ili mi
Se èini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božiæni zvonèiæi moga
Detinjstva zvonile kapi
A noæna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oèi bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psiæi
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Važna
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
Ašèinicama
Svuda sam je vodio
U peæine je skrivao, na èardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U džamije je vodio Karaðoz beg mrtav
Premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantiæev cveæe je odnela malo
Plakala kao i sve žene
Svuda sam je vodio
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noæ nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da èini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblaèje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog deèaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeæe naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plaèljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Osloboðenja
Ni ono grožðe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noæi, grlila me i
Ništa više
Majke mi ništa drugo nismo
Posle su opet bila leta posle su opet
Bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lišæe po trotoarima ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati
Piše mi pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
Na one kiše
Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede laži
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu èitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
Sunca malo mora
Prve joj noæi i koža bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se deèacima što su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluæa
Onda su dolazile njene æutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otiæi
Nekud otiæ daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao
Prste je imala dugaèke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izaði eto te pod stenom nisam
Valjda æorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobiæeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeæi u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o konèiæe
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushiæenja hoæe hoæe
A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voæe
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si ðavo
Ti si anðeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muškarci roðeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije još nedozrele.
Pero Zubac
___________________________________________________________________
|
|
11-04-2009 16:02 |
|
Muntahta
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
JA NE MOGU OVDJE...
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavièaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vjeènoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braæa,
Tamo, rodu svome duša mi se vraæa.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveèe
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teèe;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braæa za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plaèuæi me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
Aleksa Santic
___________________________________________________________________ Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Muntahta dana 11-04-2009 u 21:53.
|
|
11-04-2009 21:48 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
|
11-06-2009 13:54 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
|
11-06-2009 14:17 |
|
Muntahta
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
Džemal Raljeviæ: ”Mostarski bez muke 2 (za napredne)”,
izdavaè Štamparsko-izdavaèko preduzeæe ”Slovo”, Mostar 2000.
Mostarski duh, mostarski liskaluci, anegdote, šereti, tersovi, mostarski “orðinali”, hamali, slikari, pisci politièari, jednom rjeèju, Mostarci opsjednuti zajednièkim smislom za šalu i osobitu vrstu komunikacije, predmet su knjige Džemala Raljeviæa “Mostarski bez muke 2 (za napredne)”. Ova knjiga, uistinu i na najbolji moguæi naèin, reklo bi se, svjedoèi o trajnom interesovanju ovog autora za ovu, upravo ovu dimenziju grada na Neretvi. I do sada je Raljeviæ u svojim knjigama pokazivao da je èovjek koji želi saèuvati jedan dio duha grada, smatrajuæi ga karekteristiènim i važnim, životnim i nezaobilaznim. U takvom viðenju Raljeviæ uspijeva da rekonstruira u prièama, zabilješkama i sjeæanjima drugih Mostaraca vrèavosti i iskre iz svakodnevnog života, iz obiènih situacija, u kojima uèestvuju poznate i nepoznate osobe. I sam Raljeviæ, svoj smisao za reinterpretaciju toga humora, potvrðuje i prethodnoj knjizi “Greta”. Na osnovu legendarnog mostarskog lika koji je ušao u obilježje (i anale) jednog vremena, Raljeviæ je projecirao jedan takav, oèito nedostajuæi lik, i u današnje vrijeme. To je posebna èežnja za jednim Mostarom koji je izgubio svoj lik. Èini se da je Raljeviæ i u ovoj svojoj knjizi anegdota (viceva i duhovite domišljenosti) saèuvao dosta od onog Mostara koji veæ pomalo traje i ostaje u sjeæanjima i uspomenama. I sjeæanja i uspomene u knjizi postaju sadašnjost, i sam život, svakodnevica.
Inaèe, knjiga “Mostarski bez muke 2 (za napredne)” sazdana je od èetiri humoristièke cjeline, kruga koji se isprepliæu i èine jednu cjelinu, a sve sa željom i nastojanjem da se rekonstruiše vrijeme i atmosfera, biæe i duhovitost grada, èaršije koja je imala i sada ima dušu i izgraðen osjeæaj za šeretluk i smijeh. “Junaci” ako se tako može reæi, nosioci i stvaraoci humoristiènosti u Mostaru su njegovi sami žitelji i stanovnici. To je èitava “armija” (u knjizi se pominje preko šezdeset više ili manje poznatih Mostaraca, imenom i prezimenom) koji stvaraju takvu vrstu humora i koji u njemu “aktivno” uèestvuju. Knjiga se, inaèe, èita i preprièava i meðu onima koji nisu Mostarci, što je još jedan dokaz da mostarski humor i mostarski tersovi, i nisu samo mostarski, nego i svake druge èaršije, kada u njoj ima ljudi koji su spremni suoèiti se sa životom i na jedan “drugi i drugaèiji” naèin. Mostarci maju “stila” i kada je u pitanju i ova “disciplina”. To na najbolji moguæi naèin pokazuje i ova knjiga.
Fragmenti iz knjige“Mostarski bez muke 2 (za napredne)”:
ŠVEDSKI STO – Ruèak u nevakat
AUTO – Kuæno èeljade kome se najviše ugaða
JAZUCI – Podsjeæa na neku japansku rijeè, a ustvari se radi o reslovima hrane koja se posebno “prima”
GUZONJA – Ranije: èovjek na položaju, danas èovjek na više položaja
BAJAT – Može biti hljeb/kruh, ali i kakav momak.
KULJE – Zavisno od zapremine: plemiæki stomak, protoèni bojler, žulj od seksa, kontejner za g....
OKINAVA – Orginal japanska rijeè, koriste je mostarski studenti kada na ispitu proðu kroz “crveno”
GLOBA – Neplanirani finansijski izdatak. Mogu vas oglobiti policija, inspekcija, ali mnogo èešæe vlastita žena i djeca
MAHOVINA – To je ono što se prilijepi za stablo. Neki na osnovu toga mogu odrediti i pravac Sjever. Za one što prosipaju šuplje prièe, Mostarci imaju jednostavan komentar sažet u jednoj rijeèi - PRDIMAHOVINA.
FASUNG – U modernoj varijanti “potoršaèka korpa”. Termin aktuelan obièno “oko prvoga”
VINO – Grožðe koje je položilo ispit zrelosti.
CICIJA – Osoba koja za praznik priznaje samo jedan datum: 31. oktobar, Meðunarodni dan štednje
NENA, BAKA – Ima i drugi naziv: pokretni djeèiji vrtiæ
REUMATIÈAR – Lokalni ekspert za vremensku prognozu
STRES – Biti isprepadan o vlastitom trošku
BALAHANJE – Kad se pare od penzije/mirovine izmaknu kontroli
___________________________________________________________________ Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.
|
|
11-06-2009 20:57 |
|
Muntahta
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
VODENICA
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.
Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne èuje se hitri toèak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena æuti vodenica stara...
Kroz vidnjaèu malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oèi prostodušne.
Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U veèeri ljetne na odmoru bio,
I, dižuæi oèi na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!
Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiðara...
I dok zlatno veèe pada povrh grmlja,
Nakrivljena æuti vodenica stara.
Aleksa Santic
___________________________________________________________________ Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Muntahta dana 11-06-2009 u 21:12.
|
|
11-06-2009 21:00 |
|
gorza
avenija kruzno
Poruka: 105
|
|
Ko se krade niz mahalu
Ko se mrakom niz mahalu krade,
Ko u tami stare staze znade?
Ko šapatom pjeva pjesme znane,
Melodije srcem izatkane?
To neèija usamljena duša
bez sevdaha izdržala nije,
iz daljine, nièim ne mjerljive,
o mahali, o sokaku snije.
Ja uzalud svoje boli krijem,
o mahali svojoj èesto snijem,
i srce mi od èežnje izgara,
kad zajeca sevdalinka stara.
To je moja puna bola duša,
bez sevdaha izdržala nije,
iz daljine, nièim ne mjerljive,
o mahali, o sokaku snije.
|
|
11-07-2009 02:00 |
|
ZiZi_
trudim se
Poruka: 225
Location: florida
|
|
Grad s Dušom, a u njoj Èovjek
Uvijek se znalo, i tvdilo, otkako je svijeta i vijeka, da Grad, da bi to zaista bio, mora imati Dušu. Grad bez Duše i nije Grad.
I znalo se uvijek, otkako je svijeta i vijeka, da ta njegova Duša, to što ga èini Gradom, nije nikakva izmišljena, apstraktna, maðionièarska ili, još gore, filozofska smicalica za neuke i naivne.
Dušu Grada èine njegovi Ljudi. A tek potom sve ono što su oni u njemu stvorili, èuvali, voljeli i ostavljali kao svoje zavještanje generacijama koje su ih naslijeðivale.
Dušu Grada èini onaj neki "zagonetni duboki život", koji tvore i koji toj njegovoj Duši udahnjuju oni što svom životu nalaze i daju smisao samo tako da Gradu daju cijeloga sebe, u svakom pogledu i bez ostatka. Onda Grad za njih više nije samo mjesto življenja, nego i razlog postojanja.
Mostar je bio takav Grad - Grad s Dušom, i s Ljudima u Njoj.
Otkako je svijeta i vijeka velike Gradove s Dušom rušili su i palili, pljaèkali i otimali, mrzili i proklinjali najrazlièitiji barbari i barbarogeniji, probisvijeti i vucibatine, silnici i nasilnici, neljudi i zlehudi - a oni, Gradovi, opet su, iz pepela i nesreæa, ustajali obnovljeni ili ostajali u sjeæanjima. Oni što su ih gradili i voljeli, što su im davali Dušu, èinili su ih besmrtnima i neuništivima. Makar u legendama i sjeæanjima. U knjigama i pjesmama.
Mostar je takav Grad.
Dušu Grada èini Ljubav koja stanuje u srcima njegovih Ljudi. Iz te ljubavi nastaju najljepše graðevine, ali i ono mnogo važnije i ljepše od njih - ljudska sreæa zauvijek pohranjena u velièini i iskrenosti prijateljstava i mudrosti i snazi voljenja. U životu satkanom od dobrote i dobrodušja. I u smrti koja ne poznaje zaborav. I u pjesmama, koje su dopirale iz najdubljih dubina ljudskog srca.
Mostar je takav Grad.
Prošlost pravih Gradova je sjeæanje na Buduænost. Znalo se oduvijek i bivalo je oduvijek: ko zaboravlja Prošlost neæe imati Buduænosti. Ali, ni jedna Buduænost ne poèinje Sada, niti bez onih kojih više nema. Gradovi o tome prièaju. Svako arheološko otkriæe i svaki novi Grad na ovoj planeti prièaju istu prièu. Prošlost i Buduænost samo nas opominju da nismo vlasnici Sadašnjosti i da nam Grad u kome živimo zauvijek odreðuje ime, trag i sudbinu.
Mostar je Grad koji sudi i presuðuje.
Ako nema Duše - nema Grada. Ako nema Ljudi s Dušom i sa svim onim što su mislili, gradili, èuvali i voljeli, svom tom cijelom cjelcatom svojom Dušom - opet nema Grada. I ne može ga ni biti.
I otkako je svijeta i vijeka - sve se svodi na Èovjeka s Dušom. Na Èovjeka u Gradu. I na Grad u Èovjeku.
Mostar je takav Grad.
Ovu knjigu je napisao Mišo Mariæ, pjesnik i novinar, o Gradu s Dušom, i o ljudima s Dušom u njemu i o vremenima s Dušom. O Gradu kojeg su stvorili Ljudi s Dušom, o Ljudima s Dušom koji su živjeli za svoj Grad sa Dušom i o Vremenima, takoðe s Dušom, koja su zauvijek zapamtila Grad i Ljude u njemu. U legendama, knjigama, pjesmama, prièama i sjeæanjima.
Ovo je knjiga o Mostaru i Ljudima u njemu. O Duši Grada i Dušama Ljudi u njemu.
Oni bez Duše niti su Grad, niti spadaju u njega.
Mostar je upamtio i jedne i druge. Volio je jedne i prokleo druge.
Jedni su vjeèni i nezaboravni, drugi zauvijek zaboravljeni, ili æe to sigurno biti. Zaborav je najveæa kazna za ljude i gradove.
Ovu knjigu napisao je Mišo Mariæ, Èovjek s Dušom, i još uz to - Èovjek, pjesnik, s Dušom Mostarca.
Mostarenje Miše Mariæa je knjiga o "zagonetnom dubokom životu" koji èuva Grad i njegove Ljude od mržnje, zla i zaborava.
Mostar je bio Grad s Dušom, a u njoj Mišo Mariæ, Èovjek s Dušom.
Ljepota u Dobroti, i Dobrota u Ljepoti. (Slavko Šantiæ)
|
|
11-07-2009 04:35 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar i pun sunca, adidjara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara,
Kao da bi nebu poleteti hteo.
.................Reka èista,
Prepuna smaragda,
putuje i blista,
I red bliskih kuæa u njoj se ogleda.
Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo;
Pun fenjera stari Mostar zmiri ozdo, Spava.
meseèine pokrilo ga platno.
Aleksa Šantiæ
___________________________________________________________________
|
|
11-10-2009 10:55 |
|
|
|
|
|