|
|
Preneseno iz novasloboda portal
Nostalgièna prisjeæanja
Korzo na fejsbuku...
Nije rijetkost danas da èuješ, kad se dvije jaranice poslije škole pozdravljaju i kažu: „Vidimo se veèeras na fejsu...“ ili da dva dobra drugara zakazuju „football match“ preko interneta.
Foto: NovaSloboda.baIzgubio se onaj osjeæaj, da se dvije prijateljice sastanu i nešto šapuæu jedna drugoj ili se kikoæu prièajuæi o simpatijama. A kod momaka se zaboravilo šta znaèi „na male“, šta predstavlja „od dva do èetiri“ ili „viktorije“. Jednostavno: „vidimo se na fejsu“. Uz djecu, odnosno omladinu, sve više roditelja ukljuèuje se u taj virtualni svijet. Otvoriti vlastiti profil na fejsu, danas je postala nasušna potreba, kao najesti se hljeba.
Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uveèe, kad bi bio vakat da se cure vraæaju sa korza, pripremale kantu sa smeæem. Kao eto, odoše na dno sokaka, da prospu smeæe, a da ne bi babo upitao: „kud æeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeæe i diskretno saèekalo da se vidi sa kim se to kæerka vraæa sa korza. Je li sa drugaricama, ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lièno, nego da joj ujutro, za kafom, to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagovati, bolje odmah, na licu mjesta.
Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u istoriju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaæi samo na forumima, pod rubrikom nostalgija, ili u prièama starijih.
Korzo, ili corso, ili promenada, u rijeèniku stranih rijeèi kaže da je to šetalište. A mi smo tome dodavali još: izlog momaka i djevojaka, da vidiš i da budeš viðen. Korzo je bilo fejsbuk onog vremana. A bilo je i onog vakta djevojaka, kojima je bila duša okrenuti se, da vide ko ih to gleda.
Korzo u Mostaru imalo je dugu tradiciju. Odmah nakon dolaska Austrijanaca u Mostar, krajem devetnaestog stoljeæa, oni su izgradili šetalište od Rièine do Balinovca i nazvali ga po nekoj tadašnjoj princezi, Štefanijino šetalište. Kasnije je to šetalište dosta puta mijenjalo ime, ali je za raju relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila Korzo.
Od Titovog mosta do gimnazije, Korzo se dijelilo na ozbiljnu i neozbiljnu stranu. Ozbiljna strana bila je od Bristola pokraj apoteke. Tom stranom šetali su stariji. Drugom stranom šetnja se produžavala sve do Rondoa, a uz duž Korza dugo vremena bivali su takoðe centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru.
Nekad odmah iza onoga rata, u blizini Rondoa bila je plesna bašta Pariz, kasnije je, uz Korzo, bio Dom omladine u Dvorima Mujage Komadine, iza doma bila je ljetna bašta, u kojoj su se održavale igranke, a u podrumu bi zimi bio disko.
Iza gimnazije se igrao mali fudbal, a u ljetnom periodu igrali su se turniri u malom fudbalu na Kantarevcu. Za gimnazijalce je bilo jednostavno, nakon zadnjeg èasa popodnevne smjene, direktno na Korzo. Sa Korza se ulazilo u veliki park. Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Svaka raja imala je svoj „trefpunkt“ na Korzu. Moja raja godinama se sastajala kod prvog platana kod gimnazije. Mogao si otiæi na kraj svijeta, ali po povratku, uveèe bi trèao na trefpunkt. Nikad nije bilo, da nema nikoga. Tu se prièalo, „chatovalo“, šecovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uveèe.
Kino je bilo na ulasku u Šantiæevu, Abraševiæ takoðe nije bio daleko, isto kao i Modisk u podrumu hotela Hercegovine. Ko se htio samo rashladiti i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love.
Korzo je èesto bivalo i mjesto zaèetka velikih ljubavi, a bogami, ponekad i velikih ljubavnih drama.
Mostarsko Korzo od Titova mosta do Rondoa bilo je dugo taèno hiljadu koraka. Ovo sam jednom, uz prisustvo velikog broja dokonih svjedoka, izbrojao i zapamtio, a evo i zapisao. Sa Korza se koraèalo u život. Korzo je dugo vremena bila kopèa, koja je jednu cjelinu držala zajedno i nije dala da se razdvoji. A kad je puklo, puklo je i korzo.
Da se na ovom mjestu vratimo onoj majci, koja je izišla na dno sokaka u nevakat, da izbaci smeæe i da vizne s kim joj se to djeca druže.
Danas sve više i više roditelja otvaraju profil na fejsu. Prvo, da budu u trendu, kao eto i oni se interesuju za nove moguænosti IT tehnologije, a drugo, onako kao usput, uz simpatije vlastite djece, otvaraju vlastiti profil. Djeca ih uslikaju, postave sliku na profil, pomognu im da pronaðu prve prijatelje preko fejsa. Naravno, i djeca im se tu upišu. Koga æeš postaviti meðu prijatelje, ako neæeš oca, ili majku.
I tu se zeznu!
Èim si prijatelj sa nekim na fejsu, imaš uvid u sve njegove prijatelje, i u svu prièu koju tvoj „prijatelj“ vodi sa nekim njegovim „prijateljem“, u sve slike koje raja stavlja na fejs, koje, naravno, jedno dijete nikad ne bi pokazalo svojim roditeljima. Sa curama, sa momcima, na izletu, u školi, na moru, u kafiæu, u disku.... Odjednom nema više tajni. Otac i majka imaju uvid u situaciju. I hajde sad izbriši oca i majku iz liste prijatelja.
Majka više ne mora na dno sokaka, sa kantom za smeæe u nevakat...èekajuæi djecu s korza.
Smail Špago
___________________________________________________________________
|
|
 01-22-2010 13:25 |
    |
|
|
Preneseno sa portala Nova Sloboda
Sjeæanja iz mostarskih mahala
Dvije prièe, cernièka i mejdanska
Piše: Semir Kazaziæ
Može izgledati nekom èudno, da neko ko se rodio na Carini u Mostaru, ne piše o svojoj mahali, nego o Cernici i Mejdanu. Pa recimo, možda Carina bude na redu nekom drugom prilikom. U odreðenim okolnostima, neki sitni dogaðaj, slika, tekst potaknu nam sjeæanja i vrate nas u davne dane, kad su naše mahale disale na jedan drugaèiji naèin.
Par februarskih poruka od mostarske raje rasute po svijetu, kao rakova djeca, što bi rekao naš silni Roko Markovina, podsjetiše me na dvije prièe, jednu cernièku i jednu mejdansku.
Prièa prva, Cernièka
U Cernici sam imao bliske roðake, sa oèeve strane Draèe, a sa majkine Kapiæe. Istu prièu sam èuo iz više izvora, a na moju žalost, nikad nisam imao priliku da provjeravam detalje.
U davno doba prije Drugog svjetskog rata, u Cernici je bila samo jedna pravoslavna familija Janjiæ. Veæina mlaðe muslimanske djece je išla u mejtef, pa bi Mile Janjiæ èesto bio jedino dijete na ulici.
Jednog dana, zakuca neko na vrata mejtefa. Hodža otvori vrata, a pred vratima stoji mali Mile Janjiæ sa majkom. Milina majka se obrati hodži: “Efendija, moj Mile je jedino dijete na ulici. Pa, evo uzmi i njega nek' i on uèi što druga djeca u mahali uèe, bolje nego da ostane sam na ulici!“
Pomalo zaèuðeni hodža, ipak, prihvati prijedlog i tako je Mile dolazio u mejtef sa ostalom djecom. Mile je imao izuzetno lijep glas, pa kad u mejtef doðe inspekcija, hodža bi èesto prozvao: „Hajde Mile, pokaži im kako se uèi ezan“.
Otišli su Janjiæi iz Cernice, a ostade lijepa prièa i ne bi valjalo da se zaboravi.
Ne znam da li je Mile kasnije zaboravio uèiti ezan i ono što je slušao u mejtefu. Ali, znam da je decenijama pjevao o ljubavi. O ljubavi je slušao od svoje majke, a takoðe i od ljudi iz svoje Cernice.
Pitam se, da li bi sada neko od ono malo pravoslavnih porodica u Mostaru postupilo kao Milina majka. A, takoðe, razmišljam da li bi neki današnji hodža prihvatio malog Milu u mejtef. Teško.
Znam jedino da oni što su ovu prièu preprièavali, nisu mrzili. Smatrali su da je i ona sastavni dio života u mostarskim mahalama.
Prièa druga, Mejdanska
Bila jedna grupa mejdanske raje, koja je rasla zajedno. Imena im bila razna, a ja æu nabrojati samo neka; Hasan Kevelj, Šaæir – Šari Èelebiæ, Mišo Bosniæ, Zlatko - Braco Hrviæ, Haris Frlj itd. Kupali se zajedno na Neretvi, pili kafu i igrali tavle u fronti i u Brodara. Slavili su zajedno, i vjenèanja, i djeèje roðendane i sve što se ikad moglo slaviti. Preseljavali su u druge dijelove grada, ali su se uvijek vraæali Mejdanu.
A onda doðe rat. Maltretirali Mišu Bosniæa oni što o ljudima sude samo po imenu, a on opet, umjesto u Beograd, ode prvo u Split (kao naš Mišo Mariæ), pa odatle u London. Hasan sa porodicom ode u izbjeglištvo u Norvešku. Daleko od Mostara, umro je Hasan. Ja kažem, na stranu medicina, umro je od tuge za najljepšim gradom i svojim Mejdanom. U Mostaru je umro Braco Hrviæ.
Rasla je Hasanova kæerka Aida i završila studij u Norveškoj. Spremala se za promociju, pa u jednom momentu kaže svojoj majci: „Mama, kad veæ tate nema meðu nama, šta misliš da li bi èika Mišo došao iz Londona da bude na mojoj promociji?“
Mišo nije baš uvijek ljubitelj putovanja, ali kad mu je supruga Vida prenijela poruku, nije bilo puno razmišljanja. Kupiše Mišo i Vida avionske karte i odoše na promociju. Ne vidjeh još slike iz Norveške, ali znam da je bilo lijepo. Znam da je Hasanova Aida zadovoljna, a siguran sam da bi bio i Hasan da je živ.
Ne znam da li ima nekih novih grupa na Mejdanu, kao što je bila ova. Ali, znam da su ondašnja prijateljstva iz mahale izdržala èak i kad su ljudi silom rata razbacani na sve strane ove jadne planete.
I nije uvijek važno koliko u nekoj prièi iz mahale može biti i pretjerivanja, mnogo je važnije da poruka prièe govori o našim sliènostima a ne razlikama, o zajednièkom životu, a ne mržnji.
Semir Kazazic
___________________________________________________________________
|
|
| 02-17-2010 10:36 |
|
djemila 
Naj-Moder 2008
Poruka: 11483
Location: Mostar
pokretac teme 
 |
|
Preneseno sa portala Nova Sloboda
Sjeæanja iz mostarskih mahala
Dvije prièe, cernièka i mejdanska
Piše: Semir Kazaziæ
Može izgledati nekom èudno, da neko ko se rodio na Carini u Mostaru, ne piše o svojoj mahali, nego o Cernici i Mejdanu. Pa recimo, možda Carina bude na redu nekom drugom prilikom. U odreðenim okolnostima, neki sitni dogaðaj, slika, tekst potaknu nam sjeæanja i vrate nas u davne dane, kad su naše mahale disale na jedan drugaèiji naèin.
Par februarskih poruka od mostarske raje rasute po svijetu, kao rakova djeca, što bi rekao naš silni Roko Markovina, podsjetiše me na dvije prièe, jednu cernièku i jednu mejdansku.
Prièa prva, Cernièka
U Cernici sam imao bliske roðake, sa oèeve strane Draèe, a sa majkine Kapiæe. Istu prièu sam èuo iz više izvora, a na moju žalost, nikad nisam imao priliku da provjeravam detalje.
U davno doba prije Drugog svjetskog rata, u Cernici je bila samo jedna pravoslavna familija Janjiæ. Veæina mlaðe muslimanske djece je išla u mejtef, pa bi Mile Janjiæ èesto bio jedino dijete na ulici.
Jednog dana, zakuca neko na vrata mejtefa. Hodža otvori vrata, a pred vratima stoji mali Mile Janjiæ sa majkom. Milina majka se obrati hodži: “Efendija, moj Mile je jedino dijete na ulici. Pa, evo uzmi i njega nek' i on uèi što druga djeca u mahali uèe, bolje nego da ostane sam na ulici!“
Pomalo zaèuðeni hodža, ipak, prihvati prijedlog i tako je Mile dolazio u mejtef sa ostalom djecom. Mile je imao izuzetno lijep glas, pa kad u mejtef doðe inspekcija, hodža bi èesto prozvao: „Hajde Mile, pokaži im kako se uèi ezan“.
Otišli su Janjiæi iz Cernice, a ostade lijepa prièa i ne bi valjalo da se zaboravi.
Ne znam da li je Mile kasnije zaboravio uèiti ezan i ono što je slušao u mejtefu. Ali, znam da je decenijama pjevao o ljubavi. O ljubavi je slušao od svoje majke, a takoðe i od ljudi iz svoje Cernice.
Pitam se, da li bi sada neko od ono malo pravoslavnih porodica u Mostaru postupilo kao Milina majka. A, takoðe, razmišljam da li bi neki današnji hodža prihvatio malog Milu u mejtef. Teško.
Znam jedino da oni što su ovu prièu preprièavali, nisu mrzili. Smatrali su da je i ona sastavni dio života u mostarskim mahalama.
Prièa druga, Mejdanska
Bila jedna grupa mejdanske raje, koja je rasla zajedno. Imena im bila razna, a ja æu nabrojati samo neka; Hasan Kevelj, Šaæir – Šari Èelebiæ, Mišo Bosniæ, Zlatko - Braco Hrviæ, Haris Frlj itd. Kupali se zajedno na Neretvi, pili kafu i igrali tavle u fronti i u Brodara. Slavili su zajedno, i vjenèanja, i djeèje roðendane i sve što se ikad moglo slaviti. Preseljavali su u druge dijelove grada, ali su se uvijek vraæali Mejdanu.
A onda doðe rat. Maltretirali Mišu Bosniæa oni što o ljudima sude samo po imenu, a on opet, umjesto u Beograd, ode prvo u Split (kao naš Mišo Mariæ), pa odatle u London. Hasan sa porodicom ode u izbjeglištvo u Norvešku. Daleko od Mostara, umro je Hasan. Ja kažem, na stranu medicina, umro je od tuge za najljepšim gradom i svojim Mejdanom. U Mostaru je umro Braco Hrviæ.
Rasla je Hasanova kæerka Aida i završila studij u Norveškoj. Spremala se za promociju, pa u jednom momentu kaže svojoj majci: „Mama, kad veæ tate nema meðu nama, šta misliš da li bi èika Mišo došao iz Londona da bude na mojoj promociji?“
Mišo nije baš uvijek ljubitelj putovanja, ali kad mu je supruga Vida prenijela poruku, nije bilo puno razmišljanja. Kupiše Mišo i Vida avionske karte i odoše na promociju. Ne vidjeh još slike iz Norveške, ali znam da je bilo lijepo. Znam da je Hasanova Aida zadovoljna, a siguran sam da bi bio i Hasan da je živ.
Ne znam da li ima nekih novih grupa na Mejdanu, kao što je bila ova. Ali, znam da su ondašnja prijateljstva iz mahale izdržala èak i kad su ljudi silom rata razbacani na sve strane ove jadne planete.
I nije uvijek važno koliko u nekoj prièi iz mahale može biti i pretjerivanja, mnogo je važnije da poruka prièe govori o našim sliènostima a ne razlikama, o zajednièkom životu, a ne mržnji.
Semir Kazazic
Milina procitati...do rata,, ovo nebi bila nikakva novina, nista cudno, ovako se zivjelo......ali u ovim suludim vremenima, dusu krijepi
Ali covjek uvijek ostaje covjek
___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...
|
|
| 02-17-2010 22:05 |
|
|
|
Prneseno sa portala Nova Sloboda
Smail Špago
Mostarenje kroz memoriju
Ljudski mozak je stvarno èudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali, baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoæu upamtiti, ovo neæu. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj velièini, ja l’pjesma, ja l’ slika, ja l’ kompletan film.
Kad zatreba, sjetiš se svega. Ponekad, nije baš sve jasno i èisto, ali glavnina je tu. A bogami, ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio niti želio, ali ti iskrsne, pa se muèiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga zaèas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše, i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba, muèiš se, belajišeš, I, naravno, potražiš pomoæ kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, automatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost, nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladiæa. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog deèkiæa, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi “Roðeni” mogli i do krova Evrope.
Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od juèe, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju, èovjek promostari vrlo èesto. Od toga niko ne može pobjeæi.
Kad nekad nešto prièaš nekome iz Mostara, prvo æe te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kuæni broj niko te neæe ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas æe te neko èešæe upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ.
Jer, tako u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije ošteæena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim nauènim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga.
Jednim klikom u memoriju, prošetati korzom šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih, stati ispred Hita, spustiti se niz Korzo izmeðu devet i deset prijepodne. Napraviti jedan krug pješke, tamo do Tepe i do Starog Mosta. Promostariti se. Ovu relaciju najljepše je bilo proæi izmeðu devet i deset ujutro. Tada je veæina preduzeæa, usput, imala pauzu za doruèak. Neko od devet do devet i po, a neko od devet i po do deset. Od Zuaniæa ulice, kraj HIT-a, niz Korzo, preko Musale do Razvitka, pa Fejiæevom do Tepe i do Starog grada, bilo je srce Mostara. A od devet do deset, èitav Mostar je bio na ulici, na doruèku. Trebalo je samo proæi ovom relacijom, pa da vidiš svakoga, naravno ko je bio tu. Mogao je èovjek na ovu relaciju poæi i sa Avenije i sa Balinovca, ali na HIT si morao udariti, pa niz Korzo. Od HIT-a do Razvitka, pa glavnom do Name i Fejiæevom do Tepe, bio je trgovinski centar Mostara.
Pred HIT-om je uvijek bilo puno naroda. Èekali su se autobusi, za Aveniju, Rodoèki ili Iliæki, ili prigradski. Interesantno je da su svi gradski i prigradski autobusi prolazili kraj HIT-a, osim onih prema sjeveru. Tu se susrestalo u svako doba dana nekog poznatog. Stati sa nekim minutu, upitati za zdravlje, kako kuæi, pozdraviti i svak svojim poslom. Danas, ni HIT-a, ni Razvitka, a ne postoji ni jedan procenat interesovanja da bi neko iliækim autobusom išao u južnu industrijsku zonu, ili sa Rudnika kraj gimnazije u Rodoè. Ono zbog èega se tamo išlo, ne postoji više. Veza izmeðu zona stanovanja i industrijskih zona ne postoji više.
Apoteka. Ispred nje stajao je uvijek neko sa receptom u ruci. Iz Doma zdravlja, pravo u apoteku po lijek. Ako je stari poznati bolesnik, pitanje, kako je sad, a ako je neko novi, pitanje, šta je sad. Gripa. Ništa. Proæi æe. Ako uzimaš lijekove, proðe za sedam dana, a ako ne uzimaš, proðe za heftu. Tako je to bilo, ali iz Doma zdravlja na Bulevaru ne ide se više u apoteku na Korzu.
Bristol. Dežurni podupiraèi izloga. Isto kao i pred apotekom i ispod Revije. Ako su ovi podupiraèi izloga tada imali razloga tu gubiti vrijeme, jer je ispred njih prolazio Mostar, danas nemaju toga razloga tu. Terasa ispred Bristola bila je popodnevna terasa, jer bi do podne upekao zvizdan. Zato se do podne sjedilo na terasi pred Neretvom. Hotel Neretva danas izgleda kao izbrušen zub, na koji tek treba da doðe navlaka, a dok se ne stavi navlaka, zub zna i zaboliti. Tako je i sa Muzièkom školom.
Fejiæeva je danas preuzela epitete, koje je ranije imalo Korzo. Fejiæeva, potrošaèki centar jednog dijela grada. Tu u jednom nesrazmjeru stoji zaraðeno i potrošeno, odnosno nezaraðeno i potrošeno.
Na Tepu bi opet došao i onaj ko ovdje nije imao posla. Da se vidi poznat, oko Tepe, da budeš viðen, da se kahveniše sa prijateljem. Stari grad tu poèinje zvanièno, a osjeæao se veæ od Musale, a bogami i od HIT-a. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.
Nije grijeh, zatvoriti oèi i dozvoliti sebi, da poðete tamo gdje hoæete, a kad ponovo otvorite oèi, biæete bar za trenutak ponovo mlaði i sreænjii.
Mostarenje kroz memoriju.
To èovjeku èesto zašteka memoriju. Oznoji. Je li nešto ostalo zaboravljeno, je li išta preskoèeno? Da nije neko, u tome virtualnom svijetu, jednim klikom odmostaren.
A èesto èovjek ne zna da li je to on stvarno, ili je sam sebi Avatar.
___________________________________________________________________
|
|
| 02-18-2010 11:03 |
|
Pipi Duga Carapa
SexNepoznat
Poruka: 2170
Location: Ako nisam u Jazzbini, potrazite me u Pecini
|
|
Mostar u vrijeme parenja maèaka
Piše: Teodor Toza Radoviæ
„Ovaj grad je neèim zaražen, ovaj grad je moralno poražen, ovaj grad je operisan od zabave“. Sjeæa li se iko ovih stihova jedne od najuspješnijih mostarskih alternativnih grupa? Za neupuæene, to je pjevao Ženevski Dekret. Ta pjesma je na èudan naèin vraæala februarske depresivne mostarske dane u moja sjeæanja svih ovih godina.
[Mostar u vrijeme parenja maèaka]
Jednostavno, kad god bih je èuo, imao bih pred oèima sumorna zimska popodneva i veèeri provedene u Mostaru. Imao bih u ustima ukus monotonije i dosadne kiše, koja ne bi prestajala danima. Kad bi mostarske maèke mogle da govore, mislim da bi vam i one opovrgle famoznu teoriju o februaru, kao mjesecu parenja. Barem u Mostaru.
Kažu da vrijeme neumitno prolazi, ali èini mi se da to nije sluèaj sa februarom u najljepšem gradu na planeti. Ovde kazaljka vremena stane. Vekerica je navijena na mart, a do tad nema ni otkucaja sata. Vrijeme stoji. Zima stoji. Samo tragovi kišnih kapi na lokvama vam pomažu da shvatite da vrijeme ovde ipak nije zamrznuto.
Želite da prestanete pušiti? Ništa lakše. Doðite u februarski Mostar i krenite vani radnim danom uveèe. Ponesite cigarete ali ostavite upaljaè kuæi. Teško da æete naæi ikoga u šetnji, da vam pripali cigaretu. Sinoæ, od Madere, preko Španskog trga, pa niz Bulevar i Šemovac do Donje Mahale, umalo da ostavim jedini porok koji mi je ostao. Osim moje mile „karle“, naravno. Naime, cigarete i kljuèeve nikad ne zaboravljam da ponesem. Telefon takoðe. Liènu kartu èesto zaboravim, a upaljaè gotovo uvijek. Što se para tièe, to veæ ne spada pod termin zaboravljanja. Lako je kad ih imam, novèanik ne nosim, pa u džepu svake jakne se naðe neka suma. Kad nemam, onda je džabe preturati po džepovima.
Meðutim, zbog Mostara u februaru, sve više razmišljam da nekako napravim mali privjesak za upaljaè i okaèim ga uz kljuèeve. Jer, u suprotnom mogu baciti cigare. Možda i patentiram taj privjesak, jer ko zna koliko pušaèa pati od istog problema. Problema koji sam nazvao „februarski pušaèki problem u Mostaru“.
Nije ni èudo što dijaspora zaobilazi Mostar u mjesecu kad grad na Neretvi, doduše svake godine sve stidljivije - obilježava dan pobjede nad fašizmom. Februar je sušta suprotnost julu, kad laici imaju osjeæaj da mostarski prijeratni duh nikad nije ni nestao. Taj osjeæaj traje mjesec i po, da bi se potom sve vratilo u svoje uobièajene monotone tokove. Kulminacija monotonije i depresije se dešava u dosadnom februaru. Mjesecu idealnom za ostaviti cigare.
Nièu novi tržni centri. Ko zna, možda se depresija najlakše lijeèi kupovinom, pa je to uzrok urbanistièkog sakaæenja Mostara. Možda, ali sumnjam u to. Taj recept prolazi na zapadu, gdje se jednoliènost radnog dijela sedmice lijeèi vikend šopinzima u velikim tržnim centrima. Što zaradiš radnim danima, potrošiš vikendom. Logika je jasna - vikendom vratiš državi sve one pare koje si od nje zaradio tokom radnih dana.
I pak, izvinite svi vajni psiholozi, sociolozi, ekonomi, tajkuni i menadžeri, koji mislite da zapadni model jednostavno možete preslikati ovde. Obzirom na nivo plata i primanja, prosjeèan stanovnik ovog grada (države, a vala i regiona) vikendom može jedino u šoping do najlbiže piljare. Ukoliko pažljivo bira prehrambene namirnice i sredstva za higijenu, ostaæe mu i za novine, mada mu to nije potrebno.
Mala je èaršija mostarska. Par važnijih tema se ionako preprièavaju po kafanama i bircuzima, pa æete tamo ionako, htjeli ne htjeli, saznati sve. Doduše, ljepše je i dati marku za kafu, nego za žutu štampu. A, sudeæi po kolièini spektakularnih laži koje serviraju kako bi poboljšali prodaju, predlažem da se više ne zovu žuta nego rumena štampa. Bar bi meni na njihovom mjestu, od tolikih silnih laži, zarumenjeli obrazi od stida. A i u tim spektakularnim lažima je toliko, da izvinete - proseravanja, da bi, možda, najumjesnije bilo zvati ih „septa-kularne laži“.
To vam je februar u Mostaru, drage moje i dragi moji.
Ali, kao što ste kao djeca voljeli svog oca i kad vam kupi omiljenu igraèku, a i onda kad vam zvizne šamarèinu zbog toga što ste uveèe zakasnili kuæi iz provoda, tako se i Mostar voli jednako u julu i u februaru. Ako ništa, makar zbog onog ciganluka „hoæemo vani veèeras / hoæu govno, nisam mahnit“. Bar ga ja jednako volim, iako me ne fascinira jednako u ovom mjesecu maèjeg parenja, kao po onom æelopeku ljeti.
A vi?
Požurite da se vratite domu svom, iako ste veæ dobrano zakasnili. Možda vam mostarske ulice zviznu šamar zbog kašnjenja, ali i kad vam obraz zabridi, znate da je to iz ljubavi. Proæi æe i taj šamar ko dlanom o dlan, a èak i ove hladne mostarske ulice su, ipak, topliji dom od sivih fasada kuæa nekih drugih gradova.
Dom ne mora biti tamo gdje je kuæa.
A naš dom èeka na sve nas, kao roditelj kad se vraæate kasno iz grada...
|
|
| 02-18-2010 11:24 |
|
|
|
Tu oko nas
Ljepša strana života
Èesto ne vidimo da, ipak, nije sve tako crno, kao što nam se èini. Ima i pomaka, ali prezauzeti sopstvenim mukama, promaknu nam i dobre stvari. O regionalnoj saradnji je rijeè.
Krenimo redom.
O sportu
Da li ste prije samo desetak godina mogli i zamisliti da æe Cico Kranjèar, u Podgorici održati konferenciju za tisak, ali ne kao nogometaš ili izbornik Hrvatske reprezentacije, veæ kao selektor fudbalske reprezentacije Crne Gore. Da èudo bude veæe, Kranjèar je na novoj dužnosti zamijenio Zorana Filipoviæa, nekadašnjeg fudbalera Crvene Zvede i SFRJ.
U posao ga je uveo Dejan Saviæeviæ, takoðe jedan od najboljih YU fudbalera, a sada predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore.
U Mariboru održane prve konsultacije o eventualnoj regionalnoj fudbalskoj ligi. Veæ odavno regionalno i uspješno se takmièe košarkaši, vaterpolisti, bokseri…
Samo nekoliko sedmica prije, za selektora rukometne reprezentacije Crne Gore imenovan je Kasim Kamenica.
Odmah po ratu, mostarske laste dolepršale su u Podgoricu, kako bi svoja umijeæa pokazali na Vezirovom mostu u Podgorici. Nije izostala ni uzvratna posjeta.
I još 2000.te, svoje umjeæe odmjeravali su podgorièki i mostarski bokserski virtouzi.
Prije par dana, na Aveniji sretoh neke meni nepoznate momke: Pitaju: Koliko je do Nikšiæa, moramo na karate tamièenje?
Slièno je bilo i za vrijeme Evropskog prvenstva u košarci, kada su na utakmice Hrvatske reprezentacije u Podgoricu došli navijaèi iz Mostara i bili, baš , oduševljeni dobrim prijemom.
Sanela Knezoviæ, rukometni Beara, neprikosnovena je na golu podgorièke Buduænosti, ekipe koja je u samom vrhu evropskog ženskog rukometa.
O kulturi
Sasvim normalno, svih ovih proteklih godina, na podgorièkim ulicama sreæem Gradimira Gojera, koji sarajevsku kulturnu baštinu prenosi u CNP-Crnogorsko narodno pozorište. U prolazu kroz Crnu Goru, javlja mi se Sejo Ðuliæ, direktor Mostarskog teatra mladih. Putuje iz Prištine gdje su, kao i uvijek, imali uspješan nastup. Prethodnih godina još bolja gostovanja u UNEESKO-vom Kotoru. Mažoretkinje iz ovog drevnog grada redoviti su gosti sliènih manifestacija na Rondou.
Za novogodišnje praznike i druge prigode, posebno turistièkoj sezoni, u prvom planu su estradni umjetnici iz Hrvatske i BiH.
Možda, najbolji doprinos dobrosusjedskim ili komšijskim odnosima daje advokat Jospi Muselimoviæ. Specijalni gost povodom godišnjice advokatske komore Crne Gore, kao i drugih kulturnih manifestacija. Koliko èujem, oduševljen ogromnim urbanim napretkom Podgorice, koja za razliku od Mostara ne tapka u mjestu , nego žuri u zagrljaj evropskih metropola.
Na sajmu knjige, uvijek su najposjeæeniji BiH štandovi.
Privreda i turizam
Jednostavan i kratak oglas u dnevnim novinama. Oglas koji ne može, a da ne obraduje. Za 8.mart, dvije turistièke organizacije organizuju putovanje za ciglih 25 eura u Mostar.
Obilaze Stari, a željeli bi otiæi i do Partizanskog. Ne smijem im reæi, Stari sin+o, a Partizanski orono..
Kad bi bar približno ostvarili privredne kao gore navedene rezultate.
Rijetko, potpisnik ovih redova hvali politièare (ubijeðen da to ni po èemu ne zaslužuju).
Ovog puta iznimka za mlaðanog BiH ambasadora U Crnoj Gori, Branimira Jukiæa. Èesto je na televizijama i zvaniènim skupovima. Ali, važnije od toga, jeste njegova nesebièna pomoæ obiènim BiH graðanima, koji su se sticajem okolnosti stanili na crnogorskim prostorima. Bilo šta da zatreba, uvijek je pri ruci, a sve bez intervencija nekog od velièanstvenih iz MIPa.
Ovoga puta neæemo o ružnijoj strani uspješne saradnje. Ne saraðuje se samo u sportu, kulturi, turizmu…
Ne izostaju redovite novosti o uhvaæenim krijumèarima droge, ilegalnim prelascima.. Ali, o tom drugom prilikom, bolje da se o toj stvari izjašnjavaju policajci, nego tekstopisci.
Milan Raèiæ
___________________________________________________________________
|
|
| 02-19-2010 12:53 |
|
|
|
  |
|
