|
|
Nova Sloboda
Sjeæanja iz mostarskih mahala
Prva prièa sa Carine
Piše: Semir Kazaziæ
Carina je mahala u kojoj je svaka kuæa bar jedna prièa, pa se èini da bilo materijala da se napiše veliki roman. Nešto veliko kao "Rat i mir". Moja generacija i oni stariji od nas, imamo èak i razlièito poimanje koji su to dijelovi grada koje zahvata Carina. Ali, bolje je da sad zanemarimo takve razlike.
Kad se èovjek misli s kojeg kraja da poène, onda mu se logièno nametne najprostije rješenje, da poène od kuæe koju je godinama, svaki dan, prvu vidio. Kad pogleda kroz prozor ili iziðe na ulicu iz svoje rodne kuæe, pisac ovih redova bi uvijek prvo vidio preko ulice kuæu porodice Ševa. Ako mu pogled skrene samo malo u desno, onda vidi kuæu Muje i drugih Kahrimanoviæa , a to je onda opet cijela serija prièa.
Može li se pisati o prošlosti, a da se ne piše o ratu i ružnim stvarima, koje uz to idu ? Davno rekoh sam sebi, ako dotaknem ružne stvari, onda to mora biti samo toliko da jaèe istaknu ono što je bilo dobro u zlu dobu. Možda je to djelovalo i na podsvijest, pa zato nikad nisam sanjao ratom razoreni Mostar. U snu šetam beskprijekorno èistim ulicama, zalazim u avlije pune cvijeæa, i hodam samo nama znanim stazama pored, kao suza bistre, modro-zelene Neretve.
U Ševinoj kuæi još uvijek živi Devleta – Dela. Zovnem je telefonom iz daleke Kanade, poteèe rijeka uspomena. Kad smo bili djeca, saèekivali smo i virili iza vrata kad æe Dela doæi s posla. Pitali se hoæe li biti jako umorna, a gledali u nebo ima li oblaka. To su bili uslovi da nas roditelji puste da idemo na kupanje na Neretvu.Ubjeðivali smo sami sebe da æe biti vedro i da mora Dela doæi po nas. Nije Dela samo djeci donosila radost. Cijelog svog života pomagala je stare, siromašne i bolesne. Pitam je kome sada nosi tek ispeèene frkove bureka kad nema stare Alke na Luci. A Dela se smije i kaže da je slaba i da nema više snage.
Malo dalje, na dnu ulice stanovala je medicinska sestra Anka Lovriæ. Decenijama je Anka služila mostarsku medicinu, a uvijek bila spremna da priskoèi svima u mahali. I djeca se manje bojala kad Anka daje injekciju. Došao rat, nadam se da je baš posljednji, a Anka nije htjela nikud da ide. Uzela Dela Anku kod sebe, pazila je i njegovala kao èlana porodice. Blokada sa istoka, i blokada sa zapada, a kao rezultat na Carini zavlada stravièna glad. O granatama ne govorim, nisu za ovu prièu. Dijelila Dela sa Ankom zadnje mrvice koje je imala. U staroj Kazaziæa kuæi, ima velika bašæa iza kuæe, koja se ne vidi sa ulice. Muž od moje rodice, vrijedno obraðivao tu bašæu, pa je po nekad pozivao Delu i Anku da pojedu nešto od povræa ili voæa. Pitala bi Anka Delu kao što djeca pitaju , hoæe li ih opet Haso pozvati na razljevaèu.
U teškim ratnim uslovima, kopnila Anka brzo. Poruèivala Dela Ankinim roðacima, ali pomoæi nije bilo. Onda se urgiralo i preko našeg prijatelja Smaje Klariæa, da se Anka nekako prebaci u bolnicu na drugoj strani. I konaèno, kad je dogovoren transport sa Unproforom, oprašta se Dela sa Ankom, jedan momak joj prebacuje što "štiti one što ubijaju". A Dela se ljutito okrene i kaže: "Ti sigurno ne znaš ko je Anka i ušuti, jer, ako te ona èuje, ja æu te zadaviti!"
Umrla je Anka nekon nakon par mjeseci, ali je makar umrla u drugaèijim uslovima od onih koje je ostavila na svojoj Carini.
Ova bi carinska prièa mogla imati i sasvim drugaèiji poèetak, koji seže daleko u onaj prethodni rat.
Izgubila je Dela u onom ratu sestru i brata. Bila u štali kod Ševa partizanska štamparija, i dolazili ljudi iz mahale po mlijeko, èuli su mašinu, ali niko nije ni pomislio da oda. Odštampani se ltci raznosili po gradu, najèešæe sakriveni pod ženskom feredžom. Postala Delina sestra Fatima sumnjiva, veza kompromitovana, kako se to onda govorilo. Skrivala se jedno vrijeme kod Kazaziæa, a onda otišla u partizane. U mojoj familiji se uglavnom nisu rukovodili ideologijom, nego obiènom ljudskom da za dobar komšiluk i prijateljstvo nekad valja rizikovati i vlastiti život. U nezaštiæenu bolnicu, negdje blizu Boraèkog jezera su upali èetnici i zaklali Fatimu i još jednu medicinsku sestru Hrvaticu, koja se prezivala Onešèuk. Ime joj ne znam.
Delin brat Omer radio na željeznici. Kažu da je na neèijoj sahrani govorio da je ružno što se odvode mostarski Srbi. Ustaše ga pokupile sa radnog mjesta. Kad su ga hapsili rekoše mu : “Završiæeš jednako kao i oni koje braniš” Omer je baèen u jamu negdje kod Širokog Brijega. I pored svega Dela nije sudila o ljudima po imenu ili naciji, a pogotovo nije mrzila.
Svaka vojska kad uðe u grad jednima donese slobodu, a drugima smrt. Dok se ne uspostavi kakva takva civilna vlast, vojska presuðuje. Ubili su oslobodioci jedan broj obrazovanih ljudi, koji nisu bili krivi. Osveta je uvijek slijepa. A osvetnici kad ne mogu dostiæi prave krivce, obièno osvetu usmjere na one koji su im blizu – takvi su, pak, najèešæe nevini. Nikad niko nije istraživao objektivno, koliko su ovakvih ubistava poèinili oni koji su pred kraj rata promijenili stranu i uniformu.
Pretraživale se tada mahale i prvenstveno hrvatske kuæe. Tako su jedan dan pretraživali kuæe na Carini. Neko rekao Delinom ocu kako su ušli u kuæu pokojne Ljube Æuk. Razljutio se stari hadžija Ševa i uletio tamo vièuæi : “Šta radite ovdje ? Znala je Ljuba za štampariju u našoj kuæi. Da je ikad rekla jednu rijeè, danas niko od naše familije ne bi doèekao osloboðenje. Izlazite svi van!".
Kaže Dela da je umorna. A znam da nije još uvijek umorna ni od godina, ni od vlastitih dobrotvornih akcija. Umorna je od kafiæa, koji se nalazi u prizemlju njene kuæe. Iz kafiæa trešti muzika po cijelu noæ, a njena soba taèno iznad izvora buke.
Nije samo Dela bihuzur, nego je bihuzur cijela mahala. Istini za volju mijenjali se vlasnici kafiæa, ali buka uvijek bila ista. Nije uspjevala Dela da riješi problem kafiæa ni u bivšoj ni u sadašnjoj državi. A u kafiæu se ne krši samo zakon o javnom redu i miru, nego i još po neki. Zna to i policija, koju èesto zovu. Tamo gdje postoji država, za kršenje zakona, najèešæe slijedi kazna. U Mostaru to još nije sluèaj. Deli ostaje da se nada da æe joj, za njenog života, neko omoguæiti da mirno spava u vlastitoj kuæi.
Semir Kazazic
___________________________________________________________________
|
|
 03-02-2010 10:02 |
    |
kmosst 
bice nesto od mene
Poruka: 407
Location: germany
 |
|
|
| 03-02-2010 10:04 |
|
|
|
Nova Sloboda
Dainica Mejra
Sretoh neki dan jednog poznanika, Švabu, ovdje u jednom velikom parku. Granulo sunce i izmamilo ljude u šetnju, nakon duge i hladne zime. Oko njega trèkara jedna curica, tri do èetiri godine joj, i dok mi prièamo, on se okrenu nekoliko puta i pozva je da se ne udaljava daleko.
„Meira, komm mal hier!“, reèe nekoliko puta. Ovo Meira izgovori kao Majra, ali mi to odmah upade u oèi.
„Kako se zove curica“, priupitah.
„Meira, zašto pitaš?“
„Lijepo ime“, rekoh, ali pomislih, bože moj otkad nisam èuo to ime.
A nije bilo kod nas familije da u njoj nije bilo neke Mejre, i to baš dainice Mejre. Da je dainici tako ime, niko nije znao, niti je iko pitao. Bila bi jednostavno dainica i to nam je bilo dovoljno. Jedno rijetko, danas skoro zaboravljeno ime. Isto kao i Pašana. Dainica Mejra, dainica Pašana, ili nena Pašana ili nena Hava. Obièno bi saznavali da je dainici ili neni tako bilo ime kad bi, ne daj bože, morala u bolnicu, pa kad joj doðeš u posjetu, moraš nekoga pitati gdje leži ta i ta, Mejra. Tad bi zastali zaèuðeno i upitali se: Bože, otkad znam za sebe nisam znao da joj je tako ime, niti sam ikad èuo, da je neko zove po imenu. A zamislite samo, je li vas iko ikada više volio, a da vam nije bio nikakav rod, kao dainica. Dainica je dajidžina žena, a dajidža ti je majkin brat. A dainica bi stotinu puta znala napraviti kolaè kad dodješ, ili pitu, i to baš onu koju najviše voliš. Ona je to znala i nije nikad zaboravljala. Oduživali bi joj se pokadkad sa dvadeset deka kafe i sa kilo kocke. Ali, ona te poklone nije zahtjevala, èak bi se malo i zacrvenila u licu, kao eto, nije bilo potrebno...
Kad sam devedeset i šeste, nakon skoro tri godine, prvi put došao u Mostar, majka mi reèe, odmah nakon što sam došao:
„Dainica Mejra je teško bolesna. Èula je da æeš doæi i poruèila da obavezno doðeš. Èeka te!“.
Nisam ni raspakovao stvari. Odletio sam odmah. Bila je kod kæeri. Kad me ugledala, nasmijala se. Odmah se vidjelo da su to bili zadnji nefesi.
„Znala sam da æeš doæi“, reèe.
Porazgovarali smo. Taško je prièala. Imala je toliko toga da mi kaže, a teško su joj rijeèi prelazile preko usana. Pitala je za svakoga. Kako djeca, koliki su. Reèe, nek paze na se u tuðem svijetu. I još reèe, pozdravi sve, i onog ko me zna i onog ko me ne zna. Sjedio sam dva tri sata. Rastasmo se.
Sutradan, napustila nas je. Bješe mi teško. Imao sam utisak da je baš na mene èekala.
Težak život bio je iza nje. Za njezinu prièu bio bi potreban roman. Sedmoro djece rodila, od toga šestoro živih. Jednog je izgubila još dok je bio mali. Ratne rane bile su iza nje. Iz rata je sa familijom izišla bez gubitaka. Al,i rat i ratne igre su joj nametnuli stvari, koje normalan èovjek nikad nije mogao kapirati, niti onoga vakta, a ni sada, evo skoro dvadesetak godina poslije. Njena dobra i topla duša, nije mogla sve to svariti i obraditi. Pola djece joj bješe na lijevoj, pola na desnoj. Pola rodbine po bijelom svijetu. I sama je èekala tri godine, da vidi djecu i unuèad, koja ostadoše na drugoj strani. Srce i duša nisu mogli sve to izdržati.
Pade mi na pamet dainica Mejra kroz ovaj dogaðaj sa poèetka prièe. Koliko nas još ima dainice Mejre u životu. Dvadeset deka kafe i kilo kocke, to neæe nikoga osiromašiti niti obogatiti. Ali, ako je o trunki pažnje rijeè, obiðite dainicu, koliko je sad odmah, nakon što proèitate ovo. Možda i ona èeka samo na vas.
A trunka pažnje je, ponekad, vrijednija, od tone zlata.
Smail Špago
___________________________________________________________________
|
|
| 03-03-2010 11:18 |
|
gizenga57
samo sto nisam
Poruka: 1099
Location: nederland
|
|
EVO SMAJO SVI IMAMO nase DAINICE...samo ja svojoj dan zakasnio
Posljednji pozdrav
Draga teta Ela,
zarobljen svakodnevnicom ne vidjeh dalje od prošlog dana.
Skuèen tuðinom i daljinom vidjeh samo lijepe slike,
a na tim slikama ti si mlada i zdrava i imaš divan osmjeh
i oèi ti se smiju dok držiš svog jedinca.
Na slikama promocije, svadbe, gozbe
Sretni dani i jedna sretna familija
Na slikama nema tuge i boli i samoæe i beznaða zadnjega èasa
Ostah ti dužan kilo kocke šeæera, deset deka kafe,
jednu posjetu.
Ostah ti dužan zagrljaj , jednu pusu i
rijeè koju toplu, rodbinsku.
Znam da u èasu ovom, svi dugovi ovozemaljski su vraæeni
što su nam dužni drugi i što smo drugima dužni mi.
Znam da su ovom èasu zemlja i cvijeæe dovoljni,
i da su suvišni pokajnièki govori.
Ipak, imao bih ja sada svakog po nešto pitati i ljude i Boga,
al moram poæi prvo od sebe samoga,
moram vrijeme i ljubav propuštenu dugim putem i ovim stihom potkupiti,
da se ne vidi dok kradem iz sjeæanja radosti.
Za èudo tetka ja sada nisam tužan kada ti bez straha Bogu ideš,
jer znam da æe ti anðeli nebeski bolji biti nego što smo ikada na zemlji bili mi.
April ,2003
___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja
|
|
| 03-03-2010 12:25 |
 |
|
|
Preneseno sa portala NOva Sloboda
Zdenko Boškoviæ
Tuga $ Yuga
Yuga je bila prava ljepotica. Djevojka pametna i obrazovana i ne bijaše joj do udaje, iako su i otac i majka navaljivali, gonjeni svojim strahovima, nasljeðem i predrasudama.
Brak Vile Velebita i Marka Kraljevi a bi sve samo ne sretan, ali oni su tako durali i zajedno zlatni pir proslavili, ali sve su više primjeæivali da ih snaga izdaje i da ne mogu pomirit sve razlike koje su sa njihovom starosti na površinu izlazile.
U svaðama više nisu birali rijeèi i povlaèili su najsramnije argumente iz prošlosti. Pljuvali po zajednièkim svetim trenucima i tajnama koje su jedni drugom pripovjedali u sretnim godinama ljubavi.
Æaæe i matere i ostala rodbina ne bijahu poštedeni u tim besramnim svaðama i bi ih stid ponekad dok su ležali jedno spram drugog u širokom braènom krevetu pokriveni jednim pokrivaèem izgovorenih rijeèi.
Ali, ni jedno se ne povuèe, ni jedno se drugom nikad ne izvini.
Šutnja je rane natapala solju i one su sve više pekle i još žeš e rijeèi i aveti iz prošlosti prizivala.
Njegova ruka nikad više ne potraži njene grudi, njena ruka ne naðe nikad više njegove kose.
Èak ni oèi, ugaslih strasti, se ne potražiše u polutami nesreæe koja ih snaðe. One su slijepo gledale u provaliju buduænosti.
„Šta bi s nama, moj Marko? I prije smo se svadili, ali smo se mirili”, upita Vila Velebita.
„Umro onaj što nas mirio moja Vilo”, odgovorio bi suho Marko Kraljeviæ.
„Šta æe bit s našim djetetom, sa nama ovakvim?“
„Ne brini se ti, pametnija je ona od nas“.
I život je išao dalje al’ ne na bolje. Tetka Dežela Triglava davala je pravo majci, a strièevi sa oèeve strane Ðetiæ Podgorièki i Bitola Mojrodenkraj držali su ocu stranu.
Mati je htjela Vilu udati za Hansa Zapada, a otac za Rusa Istoka. Oba plemiæke krvi. A ona Yuga je voljela prosta mladiæa njene, mješane krvi, Zmaja Odbosneihercegovine.
Mamak bi naoèit, ali prostodušan i slijep i gluh od ljubavi prema Yugi i ne vidje samo on, ono što su svi, pa i ona vidjeli da na ovom svijetu za njih dvoje sreæe nema zajedno.
I Yuga odluèi tada da se ubije, da je nema. I jednog dana je isèezla da se nikom nije javila ni rijeèi, ni pisma, ni suze, ni oporuke. Nastade zaglušujuæa tišina topova. Njeno zlatno ruho bi razbacano po ratnim bespuæima.
Otac i mati su otišli svojima i još se ne kaju. Vila Velebita se udala, sama, za Hansa Zapada i s njim dobila prelijepu Vilu Hrvacku, a Marko Kraljevi oženi sestru Rusa Istoka i dobi sina Serbijana Kraljeviæa.
Zmaj se propio, pa kad mu i kuæa od groma izgori, otiðe on u svijet da zaradi pare s namjerom da se nekad vrati na paljevinu.
Neki ljudi tvrde da su Yugu vidjeli na nekoj fešti u Norveškoj.Primijeæena je i u jednom pismu iz Kanade i pjesmi iz Engleske.
Kažu, šetala se ona u skrivenim mislima nekih bjelosvjetskih muhadžera i u srcima mnogih pokajnika. Nikad je nisu vidjela dvojica zajedno, pa k'o da je nije ni bilo.
Za mene, a možda i za vas, u ovoj prièi nije važno sve ovo šta je dalje bilo i šta æe biti.
Važan je taj, jedan moment, moment njene odluke i tvoje sudbine.
Gdje si ti bio, šta si radio, šta mislio u trenutku kad se Yuga odluèila ubiti?
Zašto to nisi sprijeèio i da li si mogao?
Kaješ li se ili ti je drago?
Misliš li i danas što si tada mislio i da li bi i danas isto postupio?
Imaš li snage sebi sve priznati i sebi oprostiti?
Meni tvoji odgovori ne trebaju. Oni trebaju tebi. Ja znam šta sam u tome momentu èinio.
Bila je divna jesen i ja sam bio na službenom putu sa još dvojicom kolega u Sloveniji. Novi službeni Audi i puni džepovi para i otvorenih èekova.
Od Mostara do Ljubljane stajali smo kraj svake zgodne kafane i dobrog peèenja.
Mrak nas je fatao u blizini našeg odredišta Rogaške Slatine, kada smo na vrhu brda ugledali dvorac i skrenuli šumskim putem voðeni putokazom „Hotel Pobrežje”.
Kada se smjestismo, naðosmo se na šanku. Ja sam tada pio „Štok” i svaki treæi presjec'o jednim „Laškim”.
U neka doba, preselišmo se za sto u restoran i poruèimo prvo mezu i onda po redu „svega i svašta” i okrenušmo na crno, domaæe.
Primjetišmo da tri starija gospodina za susjednim stolom, koji su nas koji sa interesovanjem i simpatijom posmatrali. Zovnušmo im turu. I oni nama. Par puta tako i sjedili smo skupa za jednim stolom.
Tri gospodina ispadoše Drugovi, dva muzièara i jedan general. Svi u penziji, iz Beograda i na oporavku u „Banji”.
Muzièari „titovi”, iz gardijskog orkestra, bijahu jedan Slovenac, a drugi Slavonac.
General Brstina bi naše gore list, Hercegovac, bivši Naèelnik tenovskih i protiv oklopnih snaga JNA.
Genarel nam priopæi da piše knjigu, u kojoj æe on pripovjediti njegovu istinu o ratu u Hercegovini.
Reèe tada da Lištica treba da nosi ime Širokog Briga, u spomen pogibji njegovih drugova u borbi sa ustašama.
Po prvi puta sam slušao nešto kontra udžbenika, u živo. Bi me strah tog bezdana prošlosti i molio sam druga generala da knjigu ne piše, da se ne vraæamo na poèetak i da dozvoli da idemo naprijed mi što druga znanja znamo.
Bio sam previše pijan i mlad, neuk i nespreman da zaustavim posljednji juriš starog generala. Ne znam da li je general svoju namjeru ikad ispunio, ali sam bio siguran da njegove troje djece poznaju drugu istinu nego što je ona kojoj je mene moj æaæa uèio.
U svakom sluèaju, velika generalova želja je ispunjena, Lištica se danas Širokim Brijegom zove.
Mamurno jutro, uz kafu krmeljušu u baru „Hotel Podbrežje”, na nekom brdu u blizini Rogaške Slatine bi moj moment kada je Yuga odluèila nestati. Ja sam rahat kafu popio, sa „štokom“. Klin se klinom izbija. Nisam tog jutra ni Sportske proèitao.
Danas je isto jedan moment.
Kæer vile Velebita i Hansa Zapada, prelijepa Vila Hrvacka se udala NATAna BUŠA. I æaæa i mater su zadovoljni i ne mogu doæ' sebi od sreæe.
Naširoko se prièa o vezi Serbijana Kraljeviæa, sina Marka Kraljevi a i sestre RUSA ISTOKA, sa mlaðom sestrom NATAna BUSHA.
Otac bi rado, ali majka nije za to. Marku nije do još jednog razvoda, ali ne bi rada da opet pogriješi, „ni reèju ni delom”.
A kako je meni sad i ovdje kad mislim, na sad i tamo?
Nekako mi je teško u ovom momentu da odvojim misli od emocija. Dal’ da se radujem il’ da žalim Vilu Hrvacku.
Pošten probam biti i sad k'o i prije i priznam da sam još mali, neuk, nespreman i nemoæan za ovo što mi se dešava.
Ja sam sebi opraštam sve, jer sumnjam da bi mi Bog grijehe spram sebe samoga mogao oprostiti.
Mislim nešto, èisto bez veze.
___________________________________________________________________
|
|
| 03-05-2010 13:11 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
| 03-05-2010 15:02 |
|
DEN 
samo sto nisam
Poruka: 1171
|
|
|
| 03-05-2010 20:22 |
|
|
|
Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebaèkoj mjenjaènici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novèanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantiæa. Muslimanski pjesnik koji je “iz praktiènih razloga” bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o èemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjaènici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veæi dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjaènici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavièajna i domovinska.
Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novèanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjaènice. Ili su, možda, precizno reèeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj prièi sluèajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesnièarima i kritièarima u Zagrebu nešto znaèi èinjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjaènicama, bit æe da Aleksu Šantiæa nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgraðen, gorak, ratoboran i nakrivo nasaðen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršæanski zvao Aleksa.
Pa onda, i nakon ovako bezveznog dogaðaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi…, nisu našli na bosanskohercegovaèkim novèanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjaènicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andriæevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su meðunarodni èimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni meðu njima koji ionako ništa ne èitaju, pljuckaju èim im se naðu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednièka bosanskohercegovaèka kulturna vrijednost i baština. Niti æe to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet.
Miljenko Jergoviæ
___________________________________________________________________
Moj Mostare ko ti lomi grane,
ko zavadi mostarske jarane,
ko to tebi istoriju piše,
ko to želi da te nejma više.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Sarajlija ba dana 03-09-2010 u 10:38.
|
|
| 03-06-2010 16:59 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6163/pokret-za-emancipaciju-muskaraca-strpite-se-jos-malo-svanut-ce-opet-nase-sunce-na-istoku
Strpite se još malo, svanut æe opet naše sunce na istoku!
Davne 1964. godine, bi meni 7 ljeta i posjetih po prvi put Crni e, rodnu mi djedovinu. Sve bi bilo zaboravljeno šta se tog dana zbi i lijepi doèek i pršut i vino, da ne bi mene i moje malenkosti. Živahan kakav sam bio, nisam mogao na mjestu da se smirim, pa su mi nudili sav novac svijeta da bar pet minuta na jednom mjestu sjedim. Avaj, bez uspjeha.
Em što mi damari nisu dali mira, ve što me zabavljalo to što ha ja skoèim sve žensko tetke, strine, babe skakaše na noge. Sve osim moje emancipirane matere . Sve skakaše, „jer kad je muško na nogama nije red da žensko sjedi”. I jest tako.
Oni su mislili da ja ništa ne razumijem, pa su, nakon satak, odustali od ove lijepe vjekovne tradicije, a ja kao da sam znao da ovakvo što ne u esto doživjeti u životu, pa sam uživao.
Od tog dana je poèela emancipacija u stolaèkim dubravama - danasnja Hercegovaèko neretvanska šupanija i proširila se èitavim svijetom.
Sve je bilo manje pravih muškarèina koji bi tvrdili „da je struja jedino žensko, što se ne da pipati“. Posljednji izginuše dokazivaju i u posljednjem ratu da je rat još uvijek muška stvar. Interesantno da se one ne bune spremno prihvataju i ulogu muèenica,ocviljenih majki i udovica kršnih junaka i šehida.
Ženske suze su, i pored svega do sada izmišljenog arsenala, bile i ostale najmo nije oružje.
Lijepa patrijahalna vremena kada su muški hodili èistih noga ispranih nježnim rukama stopanica u mlakoj vodi u lavoru su nepovratno prošla, prekrivana zaboravom prašine emancipacije i feminizma. Više nije na astalu hljeb zaraðen znojem i žuljevima babinim. Muškost više ne treba da kidiše, ženskost se nema èega da se brani. Vremena su druga i sjeme je u epruveti.Draž prvog pogleda, prvog dodira, prve braène postade apsurd jednakosti i smijurija za današnju mladež.
Ja sam sam se zadnjih desetak godina povukao u ilegalu, pošto sam ocijenio da još nije sazrelo vrijema za našu mušku stvar. Svijest mladih boraca je na niskom nivou i zadovoljavaju svoje primitivne potrebe na laki naèin, tako pa nisu u stanju da shvate znaèaj borbe za opstanak naše vrste. Municiju troše nekontrolisano èesto i do posljednjeg metka, a nije rijedak sluèaj da oružje gube i predaju u tuðe ruke.
Našu borbu onemoga ava i veliki broj petokolonaša, koji svojim pozadinskim radom nanose velike štete našem pokretu.
Svjetska politièka i ekonomska kretanja ne idu nam na ruku, pa u ovoj situaciji upu ujem svim starim poštenim mudonjama u ilegali sljede i proglas:
Dragi saborci,
strpite se još malo i svanut æe opet naše sunce na istoku. Od vas tražim u ovom trenutku ponašanje na linijama pravih ilegalaca, jer one ne smiju ništa da primijete. Znaèi, normalno i i na posao i raditi prekovremeno, ako je mogu e i sve pare polagati na zajednièki raèun.Ona može imati džeparac i poslat' kriomice svojima koji dinar. Pravi se ko da ih i nema. Ti i ne pokušavaj. Da te pare ne bi kvarile i izazivale, idi praznog novèanika i nosi sendvièe od ku e. Staru raju zaboravi. Nisu vrijedni mira u ku i.
Onda, ako nije ruèak gotov, ne panièi bar sad ima gotovih jelae. Podgrij i idi rahat spavat'.
Nemoj ulaziti u diskusije na relaciji novac - familija - djeca, jer smo u ovom momentu na toj osovini jako oslabljeni.
U koju se god boju ofarba- reci joj da nije nikad ljepša bila.
Ne pretjeruj u predusretljivosti i ne radi previše stvari- koje nisi nikada radio da ne bi skužile stvar. Ovdje se izuzimaju usisavanje ku e, peglanje i razgrtanje veša po instrukcijama iz prošlog proglasa.
Uvijek ustani prije nje i stavi prvi protezu, isprdi se, poèešljaj se, operi zube i stavi žvaku za svaki sluèaj.
Dok ona radi ove radnje, poštedi se i pravi doruèak, èitaj novine ili idi na internet. Kad ona ustane, dobro saslušaj instrukcije za taj dan. Ako se bojiš da eš zaboraviti, zapiši.
Ako je na dobru nogu ustala, poljubi je jednom prije polaska na posao
Svoje braène dužnosti ispunjavaj redovito, kad je njoj eif i ne kidiši i pogotovu ne odbijaj.
Naroèito ne mrvi po podu, ne flejaj ga e i ne pišaj okolo šolje.
Generlni sekretar,
Zdena Boškoviæ
___________________________________________________________________
|
|
| 03-09-2010 09:59 |
|
|
|
  |
|
.... odoh pauzu praviti 
