|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6155/smail-spago-familije-izgubljene-u-svijetu-monitora
Familije izgubljene u svijetu monitora
U svijetu se veæ duže vremena struènjaci bave fenomenom boravka djece i omladine ispred monitora kompjutera, televizijskih aparata, play-stationa, gameboya i slièno tome, te njihove izgubljenosti u raznoraznim kompjuterskim igricama. To je u svijetu veæ toliko uhvatilo maha, da se veæ govori o gubitku veza unutar familija.
Jedan podatak kazuje da èak i djeèica izmeðu dvije i pet godina provode preko trideset sati sedmièno ispred takvih ekrana. Ni kod nas to nije ni malo drukèije. Da li to i kod nas veæ odrasta jedna generacija zanesenjaka kompjuterom?
A kada djeca u malo starijoj dobi veæ utonu u taj virtualni svijet, roditelji su èesto nemoæni.
Djeca koja ulaze u fazu puberteta, veæ sama po sebi ponašaju se èudnovato, to je odavno poznato. Oni odbijaju uveèe, dok veèeraju u krugu familije, da izvade slušalice iz ušiju, jer æe radije slušati neku muziku, nego prièu svojih roditelja. A dok se roditelji uveèe zabavljaju pred televizorom, šaltajuæi televiziju sa kanala na kanal, od serije do serije, djeca se satima zavlaèe u svoju sobu i „chatuju“ sa prijateljima putem interneta, ili utonu u nekakvu online igru punu hormonskih monstera, pucajuæi bacaèima raketa, uništavajuæi jedni druge, ploveæi u beztežinskom stanju, što sa realnim životom i realnim problemima, koji ih tek kasnije u životu oèekuju, nema blage veze..
Da se omladina povlaèi u sebe i distancira od roditelja, to je na neki naèin, može se reæi normalno. Ali, problem je u tome da oni utonu u taj svijet kompjuterskih igara i duhovno potpuno nestanu u tome nestvarnom virtualnom svijetu, umjesto da se zabave realnim svijetom oko sebe. Vodi li konzumacija ovog virtualnog svijeta u jednu fazu gubitka sposobnosti govora i komunikacije i do jedne potpune socijalne inkompetencije?
Da li to veæ i kod nas odrasta jedna tehnièki vrlo verzirana generacija, ali izražajno, meðuljudski problematièna. Intenzivno korištenje elektronskih medija veæ pomalo najavljuje da æe to ostaviti jednan duboki trag u razvoju kompletnog društva u buduænosti. Dok se kod nas još uvijek na internet ovisnike gleda sa simpatijama, raèunajuæi da je i to bolje nego neka druga vrsta ovisnosti, u svijetu se ovoj vrsti ovisnosti posveæuje mnogo više pažnje i definiše se kao jedan socijalni nazadak. Satima dugo gledanje televizije i igranje kompjuterskih igara, kod omladine ima negativan uticaj na razvoj unutarnjih familijarnih odnosa. Svaki sat više proveden ispred ekrana televizora ili monitora kompjutera poveæava rizik smanjenja veza prema familiji i prijateljima. Ovakva tvrdnja, kojom veæ barataju strucnjaci širom svijeta, koji se bave problematikom socijalnih odnosa unutar familije, nimalo ih ne iznenaðuje.
Uostalom, postavlja se i pitanje, šta je uzrok ovakvom djelovanju. U familijama, gdje je trka za obezbjeðenje egzistencije poveæana, gdje se svako o sebi zabavio, poduži boravak ispred ekrana televizora ili kompjutera zamjenjuje toliko potrebne, a nedostajuæe razgovore. Prekomjerna konzumacija medija, sama po sebi, nije problem, ali može biti simptom jednog problema. Sasvim bi bilo normalno da uz TV i kompjuter neko provede dvadesetak sati sednièno, ali je problem ako se, na uštrb televizije i kompjuterskih igara, zapostavljaju prijatelji i društvene aktivnosti, izlazak sa rajom, sport i slièno.
U Njemaèkoj se veæ barata sa cifrom da su izmeðu pet do sedam posto korisnika interneta, koji su definisani kao ovisnici o kompjuteru, a to se, prije svega, odnosi na omladinu i ljude mlaðe dobi.
Ovdje se postavlja pitanje, kako da se roditelji postave prema ovome problemu. Kod nas se to još uvijek ne vidi kao problem, ali je uoèljivije iz dana u dan. Nivo obrazovanja roditelja u ovoj ooblasti najèešæe je minimalan. Èesto se djeci kupi laptop, ukljuèi internet, da ne zaostaju za drugima, a onda se sa ponosom prièa kako je dijete postalo struènjak za kompjutere, jer je to, malo starijim generacijama i onoga vakta, a i ovoga, bio san. Posao u kancelariji, na stolu kompjuter, upisivati nešto u kompjuter, bio je to znak uspješnosti na poslu.
Ta su vremena prevaziðena, jer danas je svako radno mjesto opremljeno kompjuterom i manje više postalo je podrazumljivo, da neko, kad poèinje raditi, veæ ima predznanje za rad na kompjuteru, isto kao što je skoro postalo normalno,da neko ko je postao punoljetan ima i vozaèku dozvolu. U tome smislu, pod navodnicima, za kompjuterski neobrazovane roditelje, znak je uspjeha kad im dijete rado sjedne za kompjuter, ne znajuæi, a i bez moguænosti kontrole, kuda i kojim vodama im dijete plovi i šta mu se to sve nudi na tom kompjuteru, a od èega je dijete ili omladina udaljeno samo jednim klikom.
I ko æe znati, da li jedan petnaestogodiènjak stvarno istražuje i uèi na kompjuteru istoriju ili geografiju, ili je veæ utonuo na stranice, koje u startu imaju oznake xnxx. Koliko se inaèe roditelji mogu ukljuèiti u ovu problematiku, kad se sami ne mogu njom pozabaviti, veliko je pitanje?
U svakom sluèaju, potrebno je više razgovora, jer razgovor je prva stvar koja se gubi kod udaljavanja u te virtualne svijetove. Da li unutar naših familija još postoji moguænost dijaloga? Da li se jednom srednjoškolcu može uopšte ogranièiti pristup kompjuteru i da li mu se to može vezati sa vremenom provedenim u uèenju. Sat uèenja, sat kompjutera.
A pogotovo u sluèajevima kad dijete kaže, vani je loše vrijeme, idem malo „chatovati“ sa prijateljem ili prijateljicom.
Roditelj æe to teško odbiti. Ali, da jedan deèkiæ, umjesto da izaðe u dvorište i razbaci sa rajom jednu na male, zakaže utakmicu preko interneta, e to je i za naše uslove veæ malo previše.
Razgovor sa djecom, u svakom sluèaju, je neophodan, kao i roditeljska spremnost na dijalog i raspravu. To je bolje, nego satima sjediti pred ekranom i buljiti u njega. Najbolja varijanta bi bila starinski „face to face“ razgovor, a ne, ostavljati vlastitom djetetu poruke na fejsbuku, preko e-maila, ili putem SMS, kako to kod neke djece još jedino funkcioniše.
Takvi pokušaji ne vode nièemu. Ili što je veæ i kod nas primjetno, kako mi neki dan reèe jedan poznanik, kad je pokušao na fejsbuku upisati vlastitog sina u listu prijatelja, sin mu je rekao:
„Stari, nemoj molim te, smijaæe mi se raja, kad vide da si mi ti na listi...“
Smail Špago
___________________________________________________________________
|
|
 03-09-2010 10:01 |
    |
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6177/gorka-zbilja-yu-suficiti-i-deficiti
Gorka zbilja
YU suficiti i deficiti
Htjeli to priznati ili ne, mi na ovim prostorima lièimo kao jaje – jajetu. Protesti seljaka u Hrvatskoj, nakon radikalizacije okonèani, ali problemi agrara ostali. Brodogradnja, 309 tisuæa nezaposlenih i mirovine, tek dolaze na red.
U Srbiji, prošlog ljeta, radnici u Novom Pazaru oèajnièkim potezima samopovrijeðivanja pokušali su ostvariti svoja prava oteta u periodu tranzicije.Blokiranjem puteva i željeznièkih pruga, dugo su radnici u Sbiji, pokušavali da doðu do otetog. Sa prosjeènom platom od 329 eura, najnižom u regiji, zaposleni u javnom sektoru traže poveæanja.
Ali, i srbijanskom i kosovskom rukovodstvu je važnije šta æe pisati na konferencijskoj tabli u Briselu, nego li hoæe li se sutra imati šta jesti.
Višenedeljni štrajk rudara Boksita u Nikšiæu, do sada je najradikalniji potez radnika u Crnoj Gori. Grupa od 70.tak radnika zatvoreni u rudarskoj jami pokušavaju ostvariti radnièka i sindikalna prava.
Kod nas u Bosni i Hercegovini, redovita je pojava da protestuju branitelji. Sedmièno se traže izmjene i dopune zakona, utvrðuju cenzusi, dogovaraju kvote i koeficijenti.
Naši politièari, sem stalnog slikanja po televizijama, pune i novinske stupce izvještajima iz sudnica, gdje su optuženi, ali gotovo nikad i presuðeni.
Dok radnici pokušavaju ostvariti svoja prava, politièari završavaju rasprodaju preostalog. Sve više nas guraju u ambis, u kredite, koje neæe vratiti ni naši praunuci.
Svjetska ekonomska kriza samo im je izgovor za nesposobnost i neznanje. Birani po nacionalnim i stranaèkim pripadnostima, a ne po znanju i pameti, obrazovanju i poštenju, nisu u stanju riješiti niti jedan od nagomilanih problema, koje su, uostalom, sami proizveli.
Jedino što znaju i razmišljaju, jeste rasprodaja preostalih firmi, kako bi namakli pare za svoje plate i druge im beneficije.
Granit, Hekom, Fabrika duhana, Soko.... bezbroj je primjera, koji karakterišu i našu regiju.
Isti scenario, isti vlastodršci, iste politièke elite, isti pojedinci (ako neko nije umro) vrte se u krugovima vlasti i otimaèine.
Što je naš radnik ostao bez posla, što se svaki mjesec natežu sredstva za penzije, to i nije važno.
Mnogo je lakše prièati o promjenama ustava, nacionalnoj ugroženosti, ukidanju viza, nestanku entiteta, formiranju novih, nego li o proizvodnji i sirotinji. To što niko ne može opstati bez rada i proizvodnje, nit prièaju – nit rješavaju.
Oguglali su na štrajkove, jer, pored ovakvog sindikata, nemaju se èega ni bojati. Uostalom, zašto i štrajkovati, kad je njihovom privatizacijom veæ sve skoro prodato, od mašine do zemljišta. Namjera i nije bila da se nastavi proizvodnja, nego da se uknjiži tuðe vlasništvo – na svoje ime.
Zato nam u narednom predizbornom periodu na red dolazi zavaravanje nacijom, popisom stanovništva i izbornim kvotama....
Za rad i novu proizvodnju treba pameti, znanja i bar malo elementarnog poštenja.
Bojim se da je ozbiljan deficit pametnih i znanih, a siguran da je suficit ovih drugih!
P.S. Inspiracija za ovaj tekst je jedan novinski naslov: Glup, gluplji, najgluplji.
Piše: Milan Raèiæ
___________________________________________________________________
|
|
| 03-10-2010 14:55 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/5764/sjecanja-iz-mostarskih-mahala-dvije-price-cernicka-i-mejdanska
Sjeæanja iz mostarskih mahala
Dvije prièe, cernièka i mejdanska
Može izgledati nekom èudno, da neko, ko se rodio na Carini u Mostaru, ne piše o svojoj mahali, nego o Cernici i Mejdanu. Pa recimo, možda Carina bude na redu nekom drugom prilikom. U odreðenim okolnostima, neki sitni dogaðaj, slika, tekst potaknu nam sjeæanja i vrate nas u davne dane, kad su naše mahale disale na jedan drugaèiji naèin.
Par februarskih poruka od mostarske raje rasute po svijetu, kao rakova djeca, što bi rekao naš silni Roko Markovina, podsjetiše me na dvije prièe, jednu cernièku i jednu mejdansku.
Prièa prva, Cernièka
U Cernici sam imao bliske roðake, sa oèeve strane Draèe, a sa majkine Kapiæe. Istu prièu sam èuo iz više izvora, a na moju žalost, nikad nisam imao priliku da provjeravam detalje.
U davno doba prije Drugog svjetskog rata, u Cernici je bila samo jedna pravoslavna familija Janjiæ. Veæina mlaðe muslimanske djece je išla u mejtef, pa bi Mile Janjiæ èesto bio jedino dijete na ulici.
Jednog dana, zakuca neko na vrata mejtefa. Hodža otvori vrata, a pred vratima stoji mali Mile Janjiæ sa majkom. Milina majka se obrati hodži: “Efendija, moj Mile je jedino dijete na ulici. Pa, evo uzmi i njega nek' i on uèi što druga djeca u mahali uèe, bolje nego da ostane sam na ulici!“
Pomalo zaèuðeni hodža, ipak, prihvati prijedlog i tako je Mile dolazio u mejtef sa ostalom djecom. Mile je imao izuzetno lijep glas, pa kad u mejtef doðe inspekcija, hodža bi èesto prozvao: „Hajde Mile, pokaži im kako se uèi ezan“.
Otišli su Janjiæi iz Cernice, a ostade lijepa prièa i ne bi valjalo da se zaboravi.
Ne znam da li je Mile kasnije zaboravio uèiti ezan i ono što je slušao u mejtefu. Ali, znam da je decenijama pjevao o ljubavi. O ljubavi je slušao od svoje majke, a takoðe i od ljudi iz svoje Cernice.
Pitam se, da li bi sada neko od ono malo pravoslavnih porodica u Mostaru postupilo kao Milina majka. A, takoðe, razmišljam da li bi neki današnji hodža prihvatio malog Milu u mejtef. Teško.
Znam jedino da oni što su ovu prièu preprièavali, nisu mrzili. Smatrali su da je i ona sastavni dio života u mostarskim mahalama.
Prièa druga, Mejdanska
Bila jedna grupa mejdanske raje, koja je rasla zajedno. Imena im bila razna, a ja æu nabrojati samo neka; Hasan Kevelj, Šaæir – Šari Èelebiæ, Mišo Bosniæ, Zlatko - Braco Hrviæ, Haris Frlj itd. Kupali se zajedno na Neretvi, pili kafu i igrali tavle u fronti i u Brodara. Slavili su zajedno, i vjenèanja, i djeèje roðendane i sve što se ikad moglo slaviti. Preseljavali su u druge dijelove grada, ali su se uvijek vraæali Mejdanu.
A onda doðe rat. Maltretirali Mišu Bosniæa oni što o ljudima sude samo po imenu, a on opet, umjesto u Beograd, ode prvo u Split (kao naš Mišo Mariæ), pa odatle u London. Hasan sa porodicom ode u izbjeglištvo u Norvešku. Daleko od Mostara, umro je Hasan. Ja kažem, na stranu medicina, umro je od tuge za najljepšim gradom i svojim Mejdanom. U Mostaru je umro Braco Hrviæ.
Rasla je Hasanova kæerka Aida i završila studij u Norveškoj. Spremala se za promociju, pa u jednom momentu kaže svojoj majci: „Mama, kad veæ tate nema meðu nama, šta misliš da li bi èika Mišo došao iz Londona da bude na mojoj promociji?“
Mišo nije baš uvijek ljubitelj putovanja, ali kad mu je supruga Vida prenijela poruku, nije bilo puno razmišljanja. Kupiše Mišo i Vida avionske karte i odoše na promociju. Ne vidjeh još slike iz Norveške, ali znam da je bilo lijepo. Znam da je Hasanova Aida zadovoljna, a siguran sam da bi bio i Hasan da je živ.
Ne znam da li ima nekih novih grupa na Mejdanu, kao što je bila ova. Ali, znam da su ondašnja prijateljstva iz mahale izdržala èak i kad su ljudi silom rata razbacani na sve strane ove jadne planete.
I nije uvijek važno koliko u nekoj prièi iz mahale može biti i pretjerivanja, mnogo je važnije da poruka prièe govori o našim sliènostima a ne razlikama, o zajednièkom životu, a ne mržnji.
Semir Kazaziæ
___________________________________________________________________
|
|
| 03-10-2010 14:59 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6241/smail-spago-stampedo-u-evropu
Stampedo u Evropu
Kad su jednom pitali nekog našega, šta æe uraditi kad nam se ukinu vize, on je rekao da æe se u prvom momentu popeti na drvo? Reèe, kako ga ne bi pomeo stampedo! A stampedo nam je poznat iz kaubojskih filmova ili romana, doduše ovoj malo starijoj generaciji, kad je kino i kaubojski film bio jedan viši nivo zabave onoga vremena.
A to je bilo ono, kad se, iz najèešæe nepoznatog razloga, kaubojske krave uzbude i krenu u bjesomuènu trku, gazeæi sve pred sobom i na kraju se opet isto tako nakon izvjesnog vremena same od sebe smire. Uglavnom, primaklo se. Vize graðanima naše zemlje æe biti ukinute, ili u narednih nekoliko sedmica, ili mjeseci, nije bitno, ali biæe ukinute. Bilo bi bolje prije.
Meðutim, Evropa i Brisel imaju svoje aršine.
Pratio sam u prošla tri mjeseca zbivanja u vezi sa vizama kod najbližih nam susjeda, kad su dobili moguænost putovanja u Evropu bez viza. Mnogo ih je iskoristilo tu moguænost, otiæi Evropi u pohode, iste sekunde, a opet bilo ih je još više, koji su rekli, e sad neæu iæi namjerno, kad mi je to dozvoljeno. Oni koji su i prije putovali, putovaæe opet, oni koji nisu, neæe. Jer, otiæi u Evropu za veæinu naših sugraðana biæe, otiæi rodbini u posjetu. Sam odlazak u Evropu bez vize ne znaèi ništa više osim putovanja. I u Evropi su prošla vremena, kad se preko poznanstva i veza moglo doæi do nekog brzog posla, zaraditi koji euro na crno, prije je to bila marka ili franak, i nazad.
Za nepovjerovati je ono što je ovih dana objavljeno u štampi, da se nakon odobravanja bezviznog režima i odlaska u Evropu, nazad nije vratilo stotinjak hiljada ex Jugoslovena.
Raspršili se, stopili se. Ko je i kako došao do ovih podataka nije nam poznato, ali pretpostavka je da se prelaskom evropske granice, svi pasoši putnika iz ovih zemalja skeniraju i na ulasku i i na izlasku, pa se jednostavno dobije razlika. Meðutim, pošto je boravak bez vize ogranièen na tri mjeseca, a za naše komšije taj rok istièe tek polovinom marta, èudno je da neko veæ barata ovakvom cifrom.
Drugi podatak u vezi ove problematike je opet malo egzaktniji. Iz ovih zemalja je veæ nekoliko hiljada onih, koji su ušli u Evropu bez vize, podnijelo zahtjev za azil. To je opet podatak koji bi mogao zabrinjavati, a mogao bi donekle biti i produkt neznanja onih, koji takve zahtjeve podnose.
Dozvoliæu sebi malo slobode, pa napisati nekoliko rijeèi o ovoj kategoriji, jer je za oèekivati da æe u ovu neizvjesnost pohrliti bar jedan dio naših sugraðana, onog momenta kad se podigne rampa i kad krene stampedo.
Azil je politièka kategorija, a ne socijalna. Zemlje Evrope ga nerado dodjeljuju, ali su ga dužne dodijeliti onima, koji dokažu da bi u svojoj zemlji, nakon povratka, mogli biti proganjani zbog politièkih razloga. Dakle, ne zbog socijalnih razloga, neimaštine, nezaposlenosti i siromaštva. Prijavom na azil, do okonèanja postupka, podnosicu se oduzima pasoš. Podnosioci zahtjeva se smještaju u posebno ureðene objekte, u spavaone, gdje ponekad spava i po desetak i više nepoznatih osoba. Obezbjeðena su tri obroka dnevno i voda za piæe, kao i lièna higijena. Kretanje se ogranièava unutar mjesta u kome je azilant smješten, a svako jutro se obezbjeðuje prevoz do zvaniène službene organizacije, koja vrši provjeru navoda zbog kojih se podnio zahtjev za azil. Dugo vremena, ovakav jedan smještaj za azilante u Kelnu je bio je na jednom brodu na Rajni, u Dojce Hafen. Kasnije je taj prihvatni centar bio izmješten u jednu napuštenu vojnu kasarnu van grada, a sada je negdje oko Majnca.
Za sve one koji imaju namjeru razguliti kad se ukinu vize, azil je zadnja stvar koji trebaju napraviti, i bilo bi najbolje da o toj kategoriji ni ne razmišljaju. Jer, kad se provjere svi podaci, i utvrdi da nemate razloga da vam se dodjeli azil, biæete protjerani iz Evrope, tj iz svih evropskih zemalja, sa zabranom ulaska u te zemlje na minimum pet godina. Znaèi, gdje si bio nigdje, šta si radio ništa.
Bolja varijanta je prelistati telefonski imenik pa pronaæi roðaka ili rodicu, tetka ili tetku, jer posebno su tetke osjetljive na svoje najmilije. Otiæi, sve vidjeti svojim oèima, uvjeriti se šta je ta Evropa. Volio bih više od svega da neko doðe pa da vidi, kako na primjer tetka ili tetak zamaknu ujutro na posao, pa doðu predveèe kuæi. Nisu više ni za šta. Veèera, pa malo televizija, pa u bešu. Ne možeš vjerovati da su to oni veseli ljudi, koji ljeti, kad doðu u Mostar, trandaju po vas bogovetni dan, sa kafe na kafu, od Blagaja do Ruišta, do Poèitelja, od restorana do restorana, sa muzike na muziku. To su ovdje programirani roboti. Od ponedjeljka do petka, sedam dana u hefti, trideset dana u mjesecu, jedanaest mjeseci u godini, kuæa posao.
Vikend je nešto drugo. Može se otiæi i do nekog našega kluba, u subotu veèe na sijelo, do nekog našeg restorana, sjesti na kafu sa nekim, poprièati. U nedjelju otiæi negdje na utakmicu, gdje naše ekipe igraju u „ž“ ligi, ali se navija i maše zastavama kao da igra reprezentacija ili premier liga. Uglavnom, svi oni koji doðu kod rodbine, biæe zasigurno najsrdaènije doèekani, dobiæe mjesto za spavanje, dobiæe kljuè od stana, dobiæe na raspolaganje sve tehnièke ureðaje u kuæi, od TV do kompjutera i interneta, èitavu kolekciju filmova i muzike, dobiæe èak i prepaid karticu za mobitel od petnaest eura, da imaju svoj „evropski“ broj, sa napomenom da raju i kuæi ne zovu sa ovog kuænog telefona. Dok su tetka i tetak na poslu, roðaci su u školi, isto tako do tri ili èetiri popodne, ako još uvijek stanuju kod roditelja . Onda æe vas uveèe povesti na trening njihove fudbalske ekipe, objašnjavajuæi vam usput šta je to A ili B Jugend. Drugog dana povešæe vas na fitnes trening, zamoliæe gazdu da vas kao gosta pusti da tu veèe koristite usluge fitnes kluba besplatno, što æe gazda vrlo rado uèiniti, jer mu je to dio reklame, raèunajuæi da æete narednog puta doæi i uèlaniti se. Ako doðete?
Narednog dana, kad svi odu svojim poslom, a vama dosadno samom, probaæete otiæi do centra podzemnim tramvajem. Ali, gdje se ono mora presjesti? Kako se ono vadi karta u automatu? Najradije æete zapucati pješke. Ali, to je samo pet, šest kilometara od stana u jednom pravcu i isto toliko nazad.
Sve vam je na raspolaganju. Imate punu slobodu. Ali, fali vam nešto.
Momci koji budu imali sreæe pa usput upoznaju kakvu našu finu curu, ili cure koje upoznaju nekog našeg finog momka, a sve su to i fine cure i fini momci, imaju najbolje šanse da nešto naprave. Prvo, imaju društvo za izaæi, progovoriti koju sa nekim, prošetati, a drugo, dugoroèno gledano, i jedni i drugi imaju istu mamjeru, nekad u životu udati se ili oženiti. Zbog toga su na tome planu šanse najveæe.
A ako se od toga ništa ne ispuni, èeznutljivo æete oèekivati svaki poziv ili SMS na vaš bh. broj, a odgovarati i slati SMS-ove sa ovog njemaèkog, ako vam, u meðuvremenu, nije iscurio kredit na bh. broju.
I onda æete jednog dana upitati tetku: „Kojim ono danom ima autobus za Mostar? Ja bih najradije kuæi!“
Smail Spago
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
___________________________________________________________________
|
|
| 03-13-2010 10:46 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6261/zdenko-boskovic-susret-sa-samim-sobom
Susret sa samim sobom
Sjedim ispred Gadske kavane u Bogodolki (neko se i sa ovim našalio) pijem Koktu i razblažujem je Radoboljom. Promièu sjeæanja k'o auta na Rondou, zastanu, zavrte se i onda odu prema Balinovcu, Dispanzeru, Ðaèkom domu, Starom Veležovom, prema Pijesku il' Prvoj osnovnoj...
Idu misli onako lijeno i gordo, k'o mlade Mostarke iz škole, kraj platana ka Domu omladine i Gimnaziji kroz park bosonoge po prašnjavim stazama, zaljujaju se na klackalici, napiju se vode iz kamene èesme i zalutaju negdje na putu do Petice kroz Rièinu il’ zamaknu u Cernicu.
Preko puta u Restorana Rondo puno svijeta poznata. Franja Anièiæ naslonjen na drveni zid pita Ismu Tucu: „Kako Isma, danas?”
„Dobro”, odgovori Isma.
„Kako ti vazda, dobro, majka mu stara?”
Isma ništa ne odgovori, uðe unutra. Studenti što sa Franjom sjede, zasmijaše se.
„I da nastavim gdje sam stao”, reèe Franja. „Sjedim ja za klavirom i sviram Šopena. Ma šta zna seljanka šta je Šopen.
Ona bi se sa mnom svaðala, ko’ ðe si bio, šta si pio?, a ja jok.
Šta meni to treba. Ja sviram Šopena, a ona histeriše: Prestani, prestani luðaèe.
Kad na vrata banuše dvojica drugova da me vode.
Gospoða Zdenka zvala stanicu „Franja poludio, svira Šopena”, Šta znaju seljaci šta je kultura.
Nisam se opirao velim samo „Vodite Drugovi.. ”
„Izvinite gospodine Franjo”, kaže milicioner.
„Nema problema služba je služba“, velim i, ” sad æu ja samo da se obujem”.
„I pravac bogami Jagomir…”, otpi Franja lozu iz èokalja.
„Gospodine Franjo”, reèe jedan student, „ja vam se moram izviniti”.
„A za šta mladiæu?”, ravnodušno æe Franjo.
„Sad je i mene stid, ali moram vam reæi da smo vam neku veèe miješali piæa. Poruèivali lozu, konnak, votku…”.
„I”?
„I vi ste sve popili. Izvinite i mi smo bili pijani”.
Franja ga pogleda, povuèe dim i reèe:
„Mladiæu moj fini, pijancu se ne izvinjava, pijancu se toèi”.
Nasta tišina i Franja otpi još jedan gutalj, gledajuæi kroz platane prema Humu.
„Nego, šta bi u Jagomiru, gospodine Franjo?”
„Šta æe bit', u dva tamo stigli, u èetri me otpustili. Popriè'o sa profesorom, ovako k'o sad s tobom. Vidi èovjek šta vidi. Ne sjede tamo hajvani veæ doktori, profesori, primarijusi, razlikuju umjetnost od mahnitluka. I ja sa onom jstom dvojicom nazad za Mostar. Vozite drugovi.
I pitaju me oni kad smo stigli: „Gdje da vas odvezemo gospon Franjo?“
Velim ja: „Šta pitaš, tamo gdje ste me i pokupili tu me i ostavite, na Rondo?”
Studenti se pogledaše i ne rekoše ništa, pokušaše da dokuèe poentu.
Za stolom do njih, Miro Bruh igra šaha sa Profesorom. Oko njih par kibicera.
Stolu priðe èovjek sa autobuske stanice. Miro ga zraknu preko oka i reèe:
„Šta je kume, pobježe ti pruga….?”
Vidi èovjek, nije mu tu mjesto i vrati se na èeku.
Miro duma, duma …kad odjednom skoèi sa stolice i nako goropadan zaigra oko stola „Joj, joj šta æu ti sad uradit”
Sad je gledao njega i ko je htio i ko nije htio. „Šta æu ti uradit majko moja mila”!
Uðe u restoran i vrati se za sekund, nosi u ruci mašice, nage se nad šahovsku ploèu i teatralno, polagano, uze vrhovima mašica bijelu kraljicu, podiže je da je svak vidi i trehnu je od zemlju.
„Ðe si Zdena, okle tebe u proljeæe?“, pozdravi me stara raja.
„Evo doš'o da trešanja nazdravim.
„Ajd, sjedi“.
„Neæu, nemam vremena, drugi put“.
„Ajd, fino da si se javio, vidimo se“.
Na trgu pred Kosaèom bijesna auta poredana.
Izlaze svatovi. Mlad lijep bogat svijet, veseo.
Kaže konobar: „Ženi se sin nekog gazde kafiæa”.
Svatovi objesno zatrubiše, zaèevrtaše se na Rondou i isèezoše.
Tišina. Gledam preko puta zdepasta viteza Kosaèu. Onako kamen on, gleda me bezobrazno i hladno i èini mi se da èeka samo da krivu zucnem da mi frcne glavu, njegovijem svijetlim oružjem.
Kažu da je svašta radio da bi Ercegovina opstala. Nije štedio ni sebe ni druge...
Neka zlokobna tišina. Nigdje nikog. Gdje je konobar?
U to se razleže moæan glas „Èuj ti tamo, što pišeš, zapiši ovo što ti kažem“.
Kontam neko me loži.
“Ja HERCEG STJEPAN KOSAÈA nareðujem da se kafana na Rondou vrati na njeno mjesto. Oni koji budu moju volju osporavali, gorit æe u ognju pakla nebeskog“.
„Jesi zapisao?”
Još ništa ne odgovaram, barem ništa ne rekoh, a on k'o da me èuo šta mislim.
„I nemoj ništa da se podrazumjeva,veæ od slova do slova kako sam rek'o”.
Kraj stola konobar se stvori
„Zvali ste, gospodine Pisaru?”.
Okle on zna da sam pisar Ercegov postao?
„Daj naplati. Kokta i voda”.
„Gospodine, namještenici Hercega Stjepana nit plaæaju, nit polažu nikome raèune”.
„Mašala, onda ništa, hvala i doviðenja”.
Ja fina posla, Bože moj, gdje ranije ne sjedoh ovdje…
Niz ulicu me ljudi susreæu i pozdravljaju
„Dobar dan, Pisaru”……“ Kako ste, gospodine Pisaru? ”
I ja otpozdravljam…..
Mala je ovo èaršija. Sve se brzo sazna. Ne do Bog da sam zla èinio.
Je l’ ja ovo samo mislim i na glas zborim,..da nisam ….prolup'o?
Zdenko Boskovic
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
___________________________________________________________________
|
|
| 03-13-2010 10:49 |
|
tvrancic 
moforaja
Poruka: 5028
Location: Umag - Mostar
 |
|
|
| 03-13-2010 10:58 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6277/iz-mog-ugla-urbanisticki-javasluk
Urbanistièki javašluk
Posljednjih dana smo svjedoci otkrivanja najblaže reèeno mutnih „rabota“,kada je u pitanju urbanistièko planiranje grada Mostara, za koje su graðani godinama znali i izmeðu sebe tiho razgovarali, dok se vlasnik jednog od arhitektonskih biroa nije „odvažio“ javno progovoriti.
Sve rijeèi pohvale za javni govor, meðutim ostaje nedoreèeno ima li kadrovska smjena na nivou šefa za urbanizam grada Mostara direktne veze sa otkriæem navedene afere, te da li se u ovom sluèaju radi o metodu „pritiska“ zbog eventualnog smanjenja uticaja predmetnog biroa u okvirima opštepoznatih ušemljenih talova odreðenih investitora, projektanata, državnih službenika i vladajuæih politièara,koji godinama vladaju u gradu na Neretvi? Navedeno pitanje predstavlja moju liènu dilemu,bez pretenzije na bilo kakav odgovor, koja,naravno nimalo ne umanjuje ozbiljnost afere, èije posljedice godinama trpe graðani Mostara.
Kako sam ranije istakao, suština same afere itekako poziva na ozbiljno razmišljanje i akcije kada se uzme u obzir da jedan dio projekata ne može biti pokrenuto zbog selektivnog bezkriterijskog pristupa „politièke“ administracije, dok drugi dio projekata ide u realizaciju sa vrlo upitnom legalnošæu papira. Prièamo o udžbenièki definisanom modelu korupcije na temu uposlenika javne uprave, za koju nam godinama referentne meðunarodne institucije tvrde da postoji i da pojede skoro pola legalnog ekonomskog potencijala.
Kako bismo sami problem analizirali na pravi naèin, poðimo od definicije – šta je urbanizam? Kad ovaj pojam odguglate, veæ vidite da smo u problemu. Teško mu je naæi i definiciju, ali ipak, evo je: Urbanizam (lat. urbanus – gradski) – ureðenje gradova s obzirom na estetske, higijenske i praktiène potrebe stanovnika.
Nije teško odmah uoèiti problem. Urbanizam je ureðenje gradova s obzirom na potrebe stanovnika.
Je li urbanizam u Mostaru danas to što kaže definicija, odnosno jesu li potrebe stanovnika one koje danas predstavljaju osnovnu odrednicu urbanizma u nas? Odgovor je poprilièno jasan – NISU, i to æe vam potvrditi svaka majka sa kolicima, svaki sportista amater sa loptom koji traži nekomercijalni prostor, te na kraju i svaki penzioner, koji bi prošetao žargonski reèeno „svoje stare kosti!“
U Mostaru je navedeni problem dosegao tolike razmjere da smo postali sredina u kojoj je urbanizam „ostao bez definicije“, odnosno izgubio svoju osnovnu funkciju – ureðenje naselja u skladu s potrebama svojih stanovnika – nego se, zapravo, radi o ureðenju u skladu s potrebama investitorsko/graðevinskih lobija. Ono, možda, i jeste dijelom u skladu s potrebama stanovnika, ali te potrebe više nisu njegov prioritet.
Javno pozivanje „zviždaèa“ iz projektnog biroa da se hitno pristupi izradi planova, samo po sebi, predstavlja logièan potez, meðutim postojanje fantomske komisije na nivou grada, tehnièka neopremljenost i upitna struèna kompetentnost zavoda za urbanizam stvaraju osjeæaj skepticizma u kvalitativni rezultat samog procesa izrade planova.
Zbog prethodno navedenog, bitno je istaæi da do deurbanizacije dolazi prvenstveno zato što urbanisti èesto ne izraðuju prostorne planove prema pravilima struke, nego ih kreiraju prema potrebama investitora i vlasnika zemljišta. Bilo bi neozbiljno tvrditi da je struka u cjelini 'prodala dušu vragu', jer je jasno da se svi ljudi ne mogu kupiti. Ali, takoðe, je jasno da ima sasvim dovoljno onih koji su se ukljuèili u profitabilan posao krèmljenja prostora, bez previše struène ili moralne analize.
U opisanoj konstalaciji snaga, jasno je da graðani ne uspijevaju ostvariti zaštitu svojih prava u okviru svojih gradskih uprava, stoga æe biti primorani u buduænosti poduzimati razne graðanske akcije, ukljuèivo i izlazak na ulicu. Neophodno je da što prije graðanska svijest dostigne kritiènu masu, s kojom æe postati društvena snaga pred kojom æe poèeti uzmicati i padati korumpirane gradske uprave. Razlog navedenom jeste priroda procesa prostornog planiranja, èije posljedice je vrlo teško popraviti, a i zbog èinjenice da navedene prostorne popravke obièno mnogo koštaju.
Borba graðana za ostvarenje njihova prava na kvalitetno planiran grad je zapravo borba za pravnu državu, tj. borba za rušenje graðevinske mafije od lokalnih razina sve do vrhova državne vlasti. Iako je javno i medijski potpomognuto drmanje krenulo, moramo biti svjesni da je svaka borba teška koja, uz to traži, vrijeme i uzima žrtve.
Meðutim, svi zajedno moramo shvatiti da aktuelna propast lokalne ekonomije, te hronièni nedostatak radnih mjesta, predstavlja idealnu osnovu da nam se „proda“ lažna prièa o neophodnosti kontrolisane deurbanizacije grada u cilju rješavanja ekonomskih problema. Ispravan put u ovoj oblasti je upravo suprotan i obuhvata prvo izradu strategije ekonomskog razvoja grada Mostara, pa tek onda izradu prostornih planova kao jedan od instrumenata koji stvara zakonski uokvirene prostorne pretpostavke provoðenju iste. Sve ostalo je svjesno iskrivljeni pristup, koji, u pozadini, ima vrlo sumnjive interese.
Na kraju, suština cijele kolumne može stati u jedan zakljuèak, a to je da depolitiziranje i dekriminalizacija trenutnog urbanistièkog javašluka predstavlja kljuèni uslov za brži ekonomski razvoj Mostara.
Piše: Dr. sc. Aner Žuljeviæ
___________________________________________________________________
|
|
| 03-14-2010 12:39 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6410/pogled-sa-strane-naciljajte-naciste
Pogled sa strane
Naciljajte naciste!!!
Hitler može biti miran. Ostavio je u amanet svoju ideologiju svim onim tupavim frustriranim asocijalnim retardima kojih, hvala Bogu, na planeti ima i više nego dovoljno. Samo, sve i da nekako uskrsne, mislim da bi ga strefila sraæka kad bi vidio da su najgorljivije pristalice njegove retrogradne idologije, regrutovane u najveæoj mjeri iz onih naroda koje je svojski tlaèio.
Jer, kako drugaèije objasniti povampirenje fašizma na prostorima bivše Jugoslavije i Rusije (konkretno upravo Rusije, a u manjoj mjeri i diljem SSSR)?! Kako objasniti relativno stabilno i vjerno biraèko tijelo Nacionalnog Fronta meðu Èerèilovim potomcima? Otkud toliki broj zatupljenih morona u državama, koje su se hrabro borile protiv te pogane ideje prije samo 60, 70 godina, što je u istoriji kratko vrijeme.
Èija su to djeca koja kamenuju antifašiste, koji su 14.ferbuara, u Mostaru polagali cvijeæe na spomenike koji su tekovina antifašistièke borbe? Razumijem animozitet prema komunizmu, u neku ruku, ali me zaèuðuje da u njihovim zakržljalim sivim æelijama ne postoji razlika izmeðu termina komunizam i antifašizam?! Na èijoj strani su im djedovi bili? Ko to piše „U“ znakove?
Zar je moguæe da policija i preglomazna birokratska aparatura države nije u stanju uhvatiti nijednog poèinioca? Ovde, naime, ne prièam o prekršajnoj prijavi protiv grafitiranja zidova zgrada koje su javno dobro. I sam nisam bio cvijeæka. Moji potpisi i dalje stoje na zgradama Mostara, èak im ni zub vremena nije uèinio ništa. Time se ne ponosim, ali se, nešto velim, i ne stidim. Mladost, ludost. Poenta je u vrsti poruke koja se, tako ispisana na zidu, šalje u javnost.
Živimo u internet vremenu. Ludom i brzom. Ja konkretno filmove brže skinem s interneta nego što ih stignem pogledati. Brzina života se mjeri brzinom modema. kao takav, brz medij, internet je pogodno tlo za raznorazne debilske i maloumne ideje koje se preko sajtova šire. Tako imamo bloodandhonour.org, sajt fino podijeljen po sekcijama naroda. Naravno, fascinantna je uzajamna tolerancija i meðusobno poštovanje izmeðu sekcije sprskih i sekcije hrvatskih nacista na tom sajtu. Na drugim sajtovima se velièa zloglasna SS Handžar divizija. Tako imamo i neonacistièki Bosanski Pokret Ponosa, koji pod „neprijatelje Bosne i bošnjaštva“ svrstava, citiram: cioniste, islamiste, crnje, pederèine, èetnike, komunjare, hrvatske separatiste i cigane?
U Hrvatskoj je nedavno sprijeèen nacistièki skup kod Križevaca, pošto su „pametni“ nacisti dogovor vršili preko interneta (više o tome imate u fantastiènoj kolumni Borisa Dežuloviæa), dok se u Srbiji vodi istraga protiv osoba koje su u èast svom debilskom voði, novom fireru, prosule pepeo po Srbiji. Radi se o Dejvidu Lejnu. Na sajtu srpskih nacista piše ovako: „Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova, koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajednièke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak. Srpska ‘Krv i èast divizija' imala je tu èast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom æutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala seæajuæi se velikih dela Davida Lejna“.
Istovremeno, u Srbiji se odvija montirani proces protiv 6 srpskih anarhista koji su, zamislite, - bacili molotovljev koktel na prozor grèke ambasade u Beogradu, time pokazujuæi solidarnost sa svojim uhapšenim grèkim drugom, a ujedno i (na ružan i agresivan naèin, priznajem) svoje neslaganje sa odlukama grèke vlade povodom sluèaja tog hapšenja. Tih šest ljevièara je u pritvoru provelo šest mjeseci. Bili su izloženi svakakvim torturama. Policija je, naravno, svugdje ista: do zla boga neefikasna i metiljava kad su u pitanju krucijalne stvari, ali zato vrlo revnosna u provoðenju prešutno odobrenih metoda nad sitnijim prestupnicima ili nevinim narodom.
Vrhunac ove urnebesne montirane politièke farse je optužba za „teroristièki akt“ zbog „napada“ na grèku ambasadu, gdje je jedno prozorsko staklo herojski dalo svoj život u odbranu temelja srpske demokratije. Doduše, pun izvještaj bi mogao glasiti „Jutros, 24.08. 2009. smrtno je ranjeno prozorsko staklo. Podleglo je ranama na putu ka staklorezaèkoj radnji. Ovo je još jedna žrtva koju je staklarska nacija dala u borbi protiv teroristièkih ljevièarskih grupa. Dokle æemo mi, prozori, trpiti samovolju i agresivnost anarhista prema nama?! Vrijeme je da se ustanemo i da krenemo u konaèni obraèun s njima“.
Ah, možda sve ovo ne bi bilo ironièno da se, prije toga, nisu desile desnièarske demonstracije u srcu Beograda, pod parolom „Ne damo Kosovo“. Tu su hrabri srpski desnièari ušli u otvoreni obraèun sa kontejnerima (valjda zato što su zeleni?), semaforima (možda zbog tog mrskog komunistièkog crvenog svjetla) i svim ostalim neprijateljskim elementima na koži sprskog nacionalnog biæa. U neredima na ulicama Beograda je naèinjena šteta mjerena stotinama hiljada eura, a u izgorjeloj amerièkoj ambasadi je pronaðeno ugljenisano tijelo jednog mladog Srbina. Kakav paradoks?!
Uz sve to, vinovnici su optuženi za remeæenje javnog reda i mira i protiv njih se vodi prekršajni postupak. Zakljuèak je jednostavan - kad srušiš pola grada u desnièarskim demonstracijama i napraviš štetu od par stotina hiljada eura na grbaèi poreskih obveznika, gdje u svom tom haosu život izgubi jedan mladiæ - to se onda zove remeæenje javnog reda i mira. Ali, ako polomiš prozorsko staklo na ambasadi i napraviš štetu od 14 eura, a pri tom si èlan ljevièarske organizacije, onda si optužen za teroristièki akt ?! Oèigledno, aršini nisu svugdje jednaki, pa onda treba staviti prst na èelo i zapitati se gdje mi to ustvari živimo? U zemljama u kojima svi oni koji velièaju kokarde, pišu slova U po zidovima ili velièaju SS Handžar diviziju - prolaze sa prekršajnom prijavom?????
Koliko god grozno zvuèalo, u neèemu se, ipak, moram složiti s nacistima: u pravilu prirodne selekcije. Državni aparat je nezainteresovan za ove „marginalne pojave“. Policija je, znamo svi to, metiljava i nesposobna, a možda èak i blagonaklono gleda na ovakve incidente. Tako su se smijali i kad je onaj moler, zvani Adolf H., izišao na njemaèke izbore, a svi znamo šta se poslije dogodilo.
Prema tome, prirodna selekcija je izgleda neminovna. Oni nas ili mi njih prije nego što se namnože. Izvinjavam se, ali ovo je moje mišljenje. Nikakvi edukativni procesi tu ne pomažu.
Sjetite se one stare - ko tebe kamenom, ti njega hljebom.
Samo gledajte da izbjegnete njihov kamen i da ih zveknete u glavu onom tvrdom štrucom od prije pet dana. Uostalom, ako ne naciljate naciste, oni æe vas.
Piše: Teodor Toza Radoviæ
___________________________________________________________________
|
|
| 03-22-2010 10:51 |
|
|
|
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6417/smail-spago-basca-i-basta-u-mostaru
Bašèa i bašta u Mostaru
Proljeæe je kalendarski tu. Pravo proljeæe je zakasnilo dobro ove godine, kako u Mostaru, tako i širom svijeta. Šta æe se dešavati sa godišnjim dobima u narednom periodu, bolje je i ne razmišljati. Da li su sve ovo posljedice globalnih klimatskih promjena, o kojima je bilo govora na proteklim konferencijama o klimi, od Kopenhagena prošle godine, do Kyota prije nekoliko godina?
Pored takvih informacija, mi smo najèešæe prolazili ovlaš. Ono kao, to se nas baš ne tièe previše. To je negdje drugo. A sad, kad se ponešto poèelo dešavati oko nas, tek pomalo nam doðe u razmišljanje, stvarno možda je to to. Snijeg je i prijašnjeg vakta padao na behar i na voæe. Ali, u Mostaru smo imali behar bajama, najèešæe veæ u januaru, kao i prve kupaèe na Neretvi. Tamo negdje poèetkom sedamdesetih, a bilo je takvih godina dosta, bješe dvadeseti februar, i bješe dvadeset stepeni u Mostaru. I sunèanje ispod Revije, spram sunca. Bili smo ponosni da nam Mostar spomenu svako veèe u dnevniku, ali samo po temperaturi. Blaga zima, toplo proljeæe i vrelo ljeto.
Ovih dana, novine i portali puni su vijesti, kako su Mostarci pohrlili na sunce. Zasjeli ispred kafiæa. Parkovi puni. Duge šetnje. A veæ je kraj marta. To za Mostar uopšte ne bi trebala biti vijest. Ali, eto jeste.
Dok jedni žure na sunce, pred kafiæe, jedna velika veæina jedva je doèekala da izaðe na bašèu ili na baštu. Za mene su te dvije rijeèi isto, ali u Mostaru nisu.
Bašèa u Mostaru ima jednu dugu tradiciju. Sama rijeè bašèa potièe od turske rijeèi „bahèe“, što u prevodu ima isto znaèenje.
Koliki je znaèaj bašèe u Mostaru, najbolje kazuju brojne pjesme sroèene od mostarskih pjesnika, kroz vjekove, kao i brojne narodne pjesme i sevdalinke ispjevane o Mostaru i njegovim ljepotama.
„Oj Mostaru, moj beharu, bašèo šarena“ pjevala je jedna stara narodna pjesma. Ovo bašèa se vremenom pretopilo u bašta, jer kod pjevanja nekim pjevaèima to lakše prelazi preko jezika. A za Himzu je bašèa uvjek bila i ostala bašèa.
Šantiæ je njegovu Eminu prvi put vidio u bašèi staroga imama. A Derviš paša Bajezidagiæ je pjevao o Mostaru kao o rajskoj bašèi, u njegovom Gazelu o Mostaru.
Stari Mostar je bio oslikan njegovim uskim sokacima, a iza svake kuæe u sokaku, krila se bašèa, pa kolika god bila. Od ranog proljeæa, u bašèama bi se veæ bi poèela zeleniti raštika, nicati spanak, zelena salata i luk. A pripremala se zemlja za sadnju krompira, biže i mohune. Nešto kasnije, na red je dolazila sadnja kavada i paprika. Iza kuæe je obièno bivala i jedna èesma sa šlaufom, kako bi se tek posaðeno moglo zaliti. Nije bilo bašèe, a da negdje u dnu ne bi bilo makar jedno stablo šipka glavaša, a negdje, uz put, i smokva tenica. A ako bi to prostor dozvoljavao, našlo bi se mjesto i za makar jedno stablo trešnje, a najèešæe bi to bivala tri stabla: rana, alica i hrušt. U vremenima kad kroz Mostar još nije bila provedena kanalizacija, bašèa bi bila mjesto gdje bio smješten jedan vanjski klozet ili æenifa, kako bi se to uobièajeno kazivalo. A u blizini æenife, vrijedne ruke bi posadile ruže. I nigdje ruže nisu tako lijepo mirisale kao kod hale, a hala je još jedan mostarski naziv za æenifu. Iza hale, najèešæe bi bila posaðena smokva tenica. Opet, ni jedne smokve ne bi bile tako ukusne, kao te, odatle. Do hale bi vodio poploèani put, a zid bi bivao obijeljen kreèom u proljeæe, tako da je sve blistalo. Iako se radilo o hali, sve je bivalo na vrlo zavidnom nivou.
Dok su se bašèe nalazile iza kuæe i granièile sa komšijskim bašèama, ispred kuæe, ukoliko je bivalo prostora, iza visokih i debelih kamenih zidova, bivale su avlije. Poploèane oblutklom sa Neretve, sa sofama za cvijeæe. A iznad avlije, bivala bi razapeta odrina, koja je, pored toga što je donosila slatke plodove grožða, imala jednu pravu mostarsku namjenu: da ljeti, za velike žege, zaštiti od sunca. U zadnje vrijeme po avlijama, sve èešæe, umjesto loze, po odrinama može se vidjeti kiwi. Kažu, jednostavniji je za održavanje, a daje bolji hlad. Glavna stvar u svakoj avliji bila je èesma. Pustiti da voda malo oteèe i onda se napiti hladne vode iz ruke. I piti toliko dugo i toliko puno, dok sam organizam ne kaže da je dosta. A za toplog ljeta, ta ista voda bi i tako i tako, za minutu dvije ponovo isèezla vani, kroz znoj. Avlije su bivale i ostale svijet naše intime.
Bašta je drugi mostarski pojam. Iako u suštini ima isto znaèenje, u Mostaru bašta ima sasvim drugi smisao. Bašta bi trebala biti jedan veæi stepen od bašèe. Dok je bašèu karakterisalo pretežno povræe i po koja voæka, bašte su bile rezervisane za cvijeæe, za voæke, za odrine. U baštama se èesto pojavljuje i travnjak, kome se, u mostarskim uslovima, morala posveæivati vrlo velika pažnja. Redovno ga zalijevati i šišati travu. U Mostaru su opet najpoznatije bivale bašte uz ugostiteljkske objekte: bašta hotela na Buni, bašta hotela Mostar, bašta Doma Armije, bašta na Balinovcu, bašta Velež u Cernici, bašta Radnièkog doma, bašta na Babunu. To su samo neke, najpoznatije, najpopularnije. Bivale su nasute sitnim mljevenim pijeskom, koji bi škripao pod nogama, a bio je vrlo zahvalan za održavanje. Negdje na kraju bašte obièno bi bilo mjesto za muziku, a ispred muzike, bio bi betoniran krug, na kome se plesalo. Na drugom kraju bašte, obavezan inventar bio je roštilj. Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio sluèaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim prièama, èak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte.
Govoriti o mostarskim bašèama, a ne spomenuti uvaljivanje, bilo bi isto kao i ne pisati o njima. Raja su znala gdje su dobre trešnje, gdje ih neko èuva, a gdje ne èuva. Gdje se može popeti uza zid sa spoljne strane i ubrati koji grozd grožða sa tuðe odrine. A gdje se pomno èuvaju šipci, pa uhvatiti priliku kad gazda zaspe i obrati mu ih, ali tek tad, kad su toliko zreli, da bi za dan dva i tako bili obrani. Sve je to bio sastavni dio i života i liskaluka. Za uvaljivanje nije bilo daleko otiæi sa korza na Raljevinu, ili potegnuti put Bara ili Cima. Naravno, uvijek bi tu morao biti neko, ko je dobro poznavao teren i situaciju. A nije bila rijetka slika po danu, da gazda èasti raju i trešnjama i jagodama i praskama, samo da ne bi po dolazili noæi i èinili veæu štetu.
Malo stariji èitaoci ovoga teksta, sad æe se sigurno poèešati nedgje iza uha, sjeæajuæi se kako su bivali uhvaæeni u uvaljivanju, fasovali šamar ili nogu u prkno. A najgora kazna bi stizala one, koje bi gazda prepoznao, pa sutradan to rekao ocu, negdje u kafani. Zato je svaka akcija uvaljivanja bila, nadnica za strah, adrenalin pur. A u sluèaju otkrivanja, i dupla porcija.
Mostarskih bašèa ili bašta u ovom smislu sve je manje, a samo još rijetki nostalgièari zapoèinju prièu o njima.
Ponadati nam se da, sa nestankom bašèa i bašta, neæe nestati i pravog Mostara.
Pise; Smail Špago
___________________________________________________________________
|
|
| 03-22-2010 10:52 |
|
|
|
  |
|
