Kolumne › Društvo
Dinamova sveta misa za Vahida Halilhodžiæa
Autor: Miljenko Jergoviæ
Objavljeno: 13.05.2011 u 02:17
Vahid Halilhodžiæ u proljeæe 2011. odlazi iz Zagreba, i neæe se više vraæati. Nije to kao nekad, kad bi ga u Stambolu èekali progonstvo, zatvor ili smrt. Za njim æe, naravno, doæi novci, golemi novci kojima æe palanka plaæati prostakluk i divljaštvo svojih prvaka i njihovih telala. Iako æe ti euri završiti u pašinom džepu, èovjeku bivaju nekako mili, kao da su njemu lièno uplaæeni.
U Zagreb je Vahid Halilhodžiæ došao kao u hudu i zapuštenu kršæansku palanku na samome rubu carstva. Stigao je s velikom pratnjom, ali gospodski, onako kako se ovdje veæ dugo nije dolazilo. Telali su se rastrèali po provinciji, da objave ustolièenje novoga Dinamova trenera, te da narodu kažu kako Halilhodžiæeva vjera najednom više nije problem. Nije to bilo baš jednostavno, jer svijet koji se po Zagrebu i Hrvatskoj bavi nogometom, pogotovo sportski novinari i navijaèi, neobièno je osjetljiv na svaku pojavu inovjeraca, èudaka i bundžija, koji odstupaju od pravila kako se nogometaš ili nogometni trener smiju zvati, kako moraju izgledati, što trebaju misliti i po kojem se vjerozakonu i na kojem jeziku mogu moliti Bogu.
Vahid Halilhodžiæ se, kao mostarski paša, rodom iz Jablanice, nikako nije uklapao u taj èvrsto zadani kanon, koji u Hrvatskoj, a pogotovo u Dinamu, nije iznevjeren još od mitske maksimirske tuèe s Delijama, na Dan bezbjednosti 1991, ili još prije, od prvih inicijacijskih skandiranja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poglavniku Anti Paveliæu. Postojala je samo jedna olakšavajuæa okolnost: u Zagreb Halilhodžiæ nije stigao sa istoka, iz Istambula, nego je došao sa zapada. Pa, eto, ako je bio dobar Francuzima, takoðer katolicima, dobar æe biti i Hrvatima. A kada je o njegovome saracenskome imenu i prezimenu rijeè, ako su Francuzi mogli trpiti Zidanea kao svoga, izdržat æe i osjetljivi jezik iritaciju i aftu izazvanu jednim Halilhodžiæem.
Mjesecima se njegov odnos s domaæinima èinio skladnim. Da je netko ove zime pohodio Zagreb, ne znajuæi ništa o Hrvatskoj, o tom ljupkom kršæanskom Hrvatistanu, kako tu drevnu provinciju nazivahu Turci, i da je na osnovu gradskoga ugleda i tretmana Vahida Halilhodžiæa sudio o vjerskoj i kulturnoj snošljivosti ovoga svijeta, posve bi krivo zakljuèio kako tu više nema ni traga od bilo kakvog šovinizma ili rasizma, naroèito karakteristiènih za pograniène krajine kršæanskoga svijeta. Prilazili su mu sa strahopoštovanjem i snishodljivo, doèekivali ga i ispraæali uz poèasti kakve se u palanci rijetko prireðuju velikim i važnim ljudima – valjda i zato što oni, veliki i važni – palanku izbjegavaju i zaobilaze, a u novinama se o njemu pisalo kako nije niti o jednome strancu s istoka, otkako je, prije dvadesetak godina, palanka postala palankom.
Istina, i Halilhodžiæ je imao savršeno držanje. Držao se distancirano, u svom visokom namu, vala baš onako kako bi se paša trebao držati prema halaši, a da joj, ipak, ne pokaže što o njoj misli. Na konferencijama za štampu nije skrivao kako je veæ pomalo zaboravio svoj materinji jezik. Sportskim novinarima, navijaèima, svima s kojima je dolazio u dodir, to ponajveæma imponira, jer im se, bit æe, èini kako je zaboravljanje ovoga bijednog i ništavnog jezika, jezika njihove nesreæe i provincijalnosti, znak nekoga krupnog uspjeha i liène moæi. I ona njegova poštapalica, "kažam ja", koju nije uspijevao, a možda nije ni želio, izbjeæi niti u jednoj izgovorenoj reèenici, i koja bi u svakome drugom kontekstu i iz nekih drugih usta, zvuèala groteskno, pred zagrebaèkom i hrvatskom je publikom, i pred Dinamovim službenicima, djelovala kao snažna i taèna sinkopa, kao klin kojim se mudre pašine rijeèi ukivaju u tvrde, voskom zaèepljene, uši njegovih podèinjenih. Šteta jedino što Vahid Halilhodžiæ nikada nije, tobož tražeæi izraz ili frazu koje u našem jeziku ne zna, pred tim svijetom progovorio francuski. Popadali bi k'o vrapci pred takvim autoritetom.
Halilhodžiæ je instinktivno znao da nameæuæi sebe nikada ne smije nametati svoje kulturne i civilizacijske nazore, svoju vjeru i podrijetlo. Nije im povjerovao kada su mu iskazivali svoju snošljivost, svjetskost i multikulturalnost. Odnekud je odmah znao ono što veæina Bosanaca ili Hercegovaca ne zna kad u Zagreb doðe iz tuhaf vilajeta, pa misle da tu mogu biti ono što inaèe jesu. Mogu, taèno je, na dan, dva ili tri, ali na duže su dužni ili da prihvate lokalni, palanaèki folklor, obièaje i vjeru, ili da hine kako su izvan svega toga, te da poput Halilhodžiæa skrivaju svaki izraženiji znak svoga identiteta. Samo jednom, on je izašao iz svoga oklopa, prije nekoliko mjeseci, kada je klupsku i novinarsku halašu poèastio baklavama, koje je ispekao netko njemu blizak. Valjda je u trenutku povjerovao kako je svoj meðu svojima, ili se uzdao da i najgori šovinisti ovdje cijene bosanske gastronomske specijalitete.
Od njega su oèekivali da Dinamo odvede u Europu. Naravno da to nije išlo. Kada bi kojim sluèajem Lionel Messi zaigrao u Dinamu, taj klub svejedno ne bi prošao treæe kolo kvalifikacija za Ligu prvaka, niti bi u onoj nižoj, utješnoj ligi, u bivšem Kupu Uefa, prošao Grke, Bugare ili Ukrajince. U nogometu, kao ni u životu, ne postoji mesija, koji bi izveo narod iz provincijskoga ropstva. Provinciji, a pogotovu palanci, nedostaje skrušenosti i poniznosti, nedostaje joj one najfinije kršæanske kreposti, da izaðe iz ropstva koje joj je povijesno i kulturološki zadato i koje nema ama baš nikakve veze s bilo kakvim okupatorima i zavojevaèima. Vahid Halilhodžiæ je u Dinamu mogao samo odgojno djelovati, ne bi li te ljude, tu bijedu i taj šovinistièki jad, uèinio dostojnim njihove europske ambicije. To je nešto što s nogometom nije imalo nikakve veze.
Nakon što mu nije uspjelo ono što je bilo izvan njegovih moguænosti, halaša je odluèila da ga se riješi. A paše se, to znamo iz povijesti, kao ni europske gospode, nije tako lako riješiti. Tada je zapoèela intriga. Zdravko Mamiæ – a tako se, naime, zove lokalni harambaša i haramija, koji iza sebe ima ministra policije, gradske vlasti, državu i medije, jer je sa svima njima u nekoj vrsti "poslovnih" odnosa – pokrenuo je mašineriju. Najednom su, bez obzira na to što je Dinamo i dalje u domaæem prvenstvu pobjeðivao (a drugoga prvenstva osim domaæeg nema) nogometni novinari u veæini hrvatskih novina krenuli kritizirati Halilhodžiæev rad. I svi u istome tjednu, skoro istoga dana.
On se i tada pokazao hladnokrvnim. Valjda mu je iz vremena njegove bosanske i hercegovaèke mladosti bilo znano kako ova vrsta kampanja funkcionira. Harambaša je odluèio da ga potjera, pa je okolo uzbunio janjièare i janjièarske prvake, i odaslao one iste telale, koji su omoguæili Halilhodžiæev dolazak, da narod uzbune i uvjere kako paša pojma nema o svom poslu. Meðutim, paša je pokazao neoèekivanu hladnoæu, sabranost i strpljenje. Iako smo ga pamtili kao zapaljivog i pomalo iracionalnog tipa, samodopadnog centarfora, èovjeka uvjerenog u neku svoju misiju, koji je u ono strašno proljeæe 1992. vjerovao da tenkove generala Perišiæa može zaustaviti snagom svoga autoriteta, ovo je bio neki drugi Halilhodžiæ. Nije dopustio da ga izbaci iz takta dreka i vika Mamiæevih telala, nego je samo èekao.
I onda je doèekao da mu u Sportskim novostima izaðe neka vrsta kaurskoga katul fermana, hinjskog, podlog i do srži pokvarenog, kakva samo najgora provincija može biti. Zamjereno mu je, naime, to što igraèe nije poslao na misu, u èast stogodišnjice kluba (datuma, koji je, naravno, lažan, kao što je u palanaèkoj svijesti lažno sve, ukljuèujuæi i elementarnu faktografiju), pa je od svih pedesetak igraèa pod profesionalnim ugovorom Božjoj službi pribivao samo Igor Bišæan.
Zašto bi trener nastupao kao vjerski voða i gdje se to, osim, možda, u Iranu i u Saudijskoj Arabiji, nogometaši po bontonu i po klupskoj i državnoj zapovijedi imaju moliti Bogu? Ali ima tu nešto puno važnije: Sportske novosti su ovu primjedbu Vahidu Halilhodžiæu ispostavile samo iz jednog razloga: paša je musliman. Da se kojim sluèajem on zove Kristijan Horvat, misa ne bi bila spomenuta. Kristijanu Horvatu našli bi nešto drugo, pedofiliju, na primjer, ili, ne daj Bože, kakav antifašizam.
Smisao zamjerke je, dakle, samo u tome što je Halilhodžiæ inovjerac. U njezinom potekstu, koji ne mora biti ni napisan, ni izreèen, premda je i napisan i izreèen u nizu komentara anonimnih "nogometnih navijaèa", koji ovih dana nièu ispod potjernica na internetu, u Sportskim novostima i u svim drugim palanaèkim novinama, nezahvalnom paši poruèuju da su ga trpili, i kao najroðenijeg doèekali, premda se na njihov užas nije krstio i kao katolik Bogu molio. Sportske novosti su protiv Dinamova trenera pokrenule šovinistièku hajku, èiji je cilj bio da ga se potjera, ali tako da da ostavku, i da svi novci koje bi dobio kada bi mu Mamiæ dao otkaz, ostanu harambaši i njegovima.
Ali Halilhodžiæ ni na ovo nije reagirao.
Nekoliko dana kasnije, u poluvremenu prvenstvene utakmice, Mamiæ mu je došao u svlaèionicu i pred igraèima mu psovao mater. Je li ta mater bila dodatno atributirana, kao turska, balijska, muslimanska, to nismo saznali, a i neæemo, jer telali taj podatak strogo èuvaju, buduæi da gazdama ne odgovara njegovo spominjanje, ali poznavajuæi retoriku Zdravka Mamiæa i poetiku psovke, u sluèajevima kada se psuju inovjerci i manjinci, nema ama baš nikakve sumnje da mater ni ovom prigodom nije bila samo mater.
Paša je bio šokiran, ali nije popustio i nije dao otkaz.
Nakon toga, Sportske novosti nanizale su nevjerojatan niz šovinistièkih i rasistièkih objeda i uvreda na raèun Vahida Halilhodžiæa. Odupirao se, kažu, ideji da klub ide na pripreme u Meðugorje. Nije se, vele, htio pojaviti na nekakvoj misi u zagrebaèkoj katedrali, dok su "èelni ljudi kluba za Bajram skupa s njim posjetili džamiju". I na kraju, zabranio je intervju nekoga mladog igraèa, jer je ovaj pripovijedao o tome da je kao klinac bio ministrant u crkvi. To, dakle, piše o "istraživaèkom" dijelu potjernice. A u komentaru najuglednijega nogometnog komentatora Sportskih novosti stoji kako Halilhodžiæ u Dinamu zaraðuje milijune eura, dok njegova braæa u Bosni rade za po petsto maraka mjeseèno.
I kako je to veæ bivalo u Bosni prije dvjestotinjak godina, a što je u svojim prièama i romanima toliko puta opisao Ivo Andriæ, paša se iz Zagreba, ovoga današnjeg Zagreba, ispraæa s onom muklom mržnjom, upisanom u kulturni kod palanke i provincije, koja se nakupljala i bivala zatomljivana od dana kada je paša, slavljen i hvaljen, u Zagreb dolazio. Sada mu govore sve ono što su mu se plašili reæi. Ili taènije, sve ono što iz razloga svoje mitleuropske pristojnosti i prijetvornosti ranije nisu govorili, nego su mu se smješkali i klanjali mu se duboko, toliko duboko da bi gledatelj, Bože mi prosti, mogao pomisliti da æe u sljedeæem trenutku posegnuti u pašin rasporak... Mržnja je tako slobodno prokuljala i nitko je, kao, ne vidi i ne osjeæa.
Vahid Halilhodžiæ u proljeæe 2011. odlazi iz Zagreba, i neæe se više vraæati. Nije to kao nekad, kad bi ga u Stambolu èekali progonstvo, zatvor ili smrt. Za njim æe, naravno, doæi novci, golemi novci kojima æe palanka plaæati prostakluk i divljaštvo svojih prvaka i njihovih telala. Iako æe ti euri završiti u pašinom džepu, èovjeku bivaju nekako mili, kao da su njemu lièno uplaæeni.
___________________________________________________________________ arguing over the internet is like a participating at the Special Olympics.Even if you win ... you are still retarded
|