UMJESTO POSLJEDNJEG OPROŠTAJA, ANTONU-ANTI VLAŠIÆU
„Sve ima svoje doba i svaki posao pod
nebom svoje vrijeme.
Vrijeme raðanja i vrijeme umiranja.
Vrijeme saðenja i vrijeme èupanja posaðenog...“
(Propovjednik,Smrt, 3.2)
Pišem ovo tužno slovo, umjesto oproštaja od još jednog iz plejade dragih i znanih mi osoba, raje i prijatelja, s kojim sam imao tu sreæu drugovati i u radosti i u tuzi i u lijepom i u ružnom, uvijek dobrodošao u njegov dom, bez obzira na vrijeme i opæe okolno stanje, duboko nesretan što nas je rano napustio, a žalostan što mu, kao ni mnogi mostarci, koji su ga voljeli i poznavali, nisam nazoèio posljednjem ispraæaju. Jer Anton Vlašiæ, ili jednostavnije, po mostarski, naš Anta, bio je jedan od onih ljudi koji su plijenili u Gradu, svojom pojavom, šarmom, ponašanjem, druženjem, kulturom, poštenjem, harom, stilom oblaèenja i onim svojim karakteristiènim Clark Gable-ovskim osmijehom, bez obzira na vrijeme, posao, zadatak ili trenutaèno okruženje. Rijeèju, po mostarski, bio je „laf“. Ili još bolje, u augmentativu – „lafèina“. A kad mostarci tom jednom rijeèju zamijene èitav niz valjanih atributa koju posjeduje jedna osoba...onda to puno kazuje. I malo je tih sretnika koji ponesoše, za mojeg života i pamæenja, taj atribut u Mostaru.
Kad sam ga prvi put upoznao, tamo negdje 1956. godine i preselivši se iz Fabrike duhana zamijenio raju iz Doline Grka, rajom iz Radiæeve ulice, Anta je tada veæ bio „velika raja“ za na mlaðe, uz svoju braæu, Sira Kikaša, Joku Jakišiæa, Acu i Magu Æoriæ i na neki naèin, po mnogo èemu, bio naš nedostižan uzor. Neko ga vrijeme, za mojeg odrastanja, nije bilo u Mostaru, a onda smo poèeli prijateljevati, kad je odluèio oženiti se, poèetkom 1970. godine, mojom najboljom prijateljicom i „supatnicom“ iz Osmogodišnje i Muzièke škole, a potom i Gimnazije, Brankom Peæanac, osobom iznimnih ljudskih, moralnih i svih ostalih kvaliteta, koja se, nakon završenog studija arhitekture iz Beograda vratila u Mostar, i s kojom je proveo skladan život punih 40 godina. A to je dovoljno dug period da mi i jedno i drugo, kao i njihova èitava obitelj, ostanu prijateljima za èitav život-bez ostatka, što mi daje za pravo, ali i obvezu pisanja ovog tužnog slova, umjesto posljednjeg oproštaja.
Za one koji ga nisu dovoljno dobro poznavali, Anton (Anta) Vlašiæ, roðen je u Mostaru 26.7.1933., kao peto, od šestoro djece pok. Joze i Luce Vlašiæ, podrijetlom iz iz Soviæa (Grude), koji su u Mostar došli 1923.godine, gdje je pok. Jozo dobio posao. Živjeli su godinama u obiteljskoj kuæi, odmah iza Nove bolnice ( kasnije „kirurgije“), u ondašnjoj Hatovskoj ulici, od koje danas, urbanizacijom, nije ostalo ni traga. Najstarija je bila sestra, pok. Matilda (udana Matota, majka Marina Matote, glumca u Zagrebu), zatim pok. Ivan (kojega smo svi zvali Ivica), pa poetesa Mila ( danas živi u Ljubljani), pa Vjekoslav-Vjeka (dvije godine stariji od Ante) i Zdravko – Ita (dvije godine mlaði).
Osnovnu i Srednju geodetsku školu Anta je završio u Mostaru i Sarajavu te je, poèetkom 50-tih, prošlog stoljeæa, upisao Graðevinski fakultet u Zagrebu, kojega nije završio, jer je, krajem 50-tih otišao kod rodbine u Francusku, zaposlio se kao geodet, ali i bio jedan od prvih mostaraca koji je igrao nogomet u inozemstvu, za lokalni klub Bourg en Bresse. Posao ga je, nešto kasnije, odveo u Maroko (Casablancu), na dulji period te na Obalu Bjelokosti, na par mjeseci, gdje je, vrlo uspješno, radio na izgradnji puteva kroz pustinje i prašume francuskih afrièkih kolonija. Nakon nekoliko godina rada, brat Vjeka navraæa kod njega na „braèno putovanje“, sa suprugom Ivankom, prièa mu o Mostaru, o njegovim prijateljima iz djetinjstva, o svakodnevnom okupljanju na Rondou, što biva jedinim povodom, da se, kao pravi, nostalgièni, Mostarac, 1965. godine, vrati u Mostar. Po povratku, upisuje Višu turistièku školu u Dubrovniku, koju završava, vraæa se u Mostar i postaje jedan od zaèetnika organiziranog turistièkog djelovanja u Mostaru.
Kao i veæini mostarskih mladiæa, Anta je, samim roðenjem, znao dobro „igrati lopte“, pa je, igrajuæi najprije sa svojom braæom, a potom i „rajom iz Radiæeve ulice“, (koja je, po nekom pravilu, „proizvodila“ dobre nogometaše: Ranko-Keta Borozan, Ivica Èurkoviæ, Enver Mariæ, Ante-Rafa Mijan, pa, ako nije neskromno, i moja malenkost i dr., od kojih je nekolicina postigla sjajnu domaæu i meðunarodnu karijeru) usavršavao se i postao, za ono vrijeme, izvrstan nogometaš. Istina, malo sporiji ( nije volio baš trèati), ali je zato bio sjajan tehnièar, „valjao je loptu“, pa je, tako, dogurao i do prve momèadi „Veleža“, u kojoj, ipak, nije zaigrao u prvom sastavu. Kasnije je, u više navrata, bio èlanom Uprave FK „Velež“, a, s obzirom da je govorio nekoliko stranih jezika, èesto bio i voðom puta na „Veležovim“ meðunarodnim putovanjima.
U braku s Brankom Peæanac, dobio je, najprije, sina Ivora, danas takoðer turistièkog struènjaka i jednog od direktora Hotelskog poduzeæa „Croatia“ iz Cavtata i kæi Jelenu, lijeènicu-specijalistu kardiologa, koja živi i radi u Rimu, koji su mu podarili i troje unuka Niku, Mattea i Asiu, koje je obožavao i danima im znao prièati dogodovštine iz svojeg mladalaèkog mostarskog života.
Od 1978. do 1983. godine živio je sa obitelji u Rimu, gdje je radio kao zamjenik direktora turistièkog saveza Jugoslavije u Italiji.
Kao i svakom pravom mostarcu, rat mu je (1992.-1996.) u BiH teško pao, pa se, ne slažuæi sa svim onim što se u BiH i Mostaru dogaðalo, na poèetku rata, preseljava u vikendicu, u Gradac na moru, gdje živi sa suprugom sve do iznenadne smrti, koja ga je zadesila 04.01.2011. U Gradcu je našao svoj mir, svoje šetnje uz more, gdje je, kako to njemu i prilièi, svojim šarmom, ljudskosti i poštenim odnosom prema bližnjima, steæi nove prijatelje i gdje je bio lijepo prihvaæen i iznimno cijenjen.
Zadnje godine života, nakon prestanka rata u BiH, pogotovo otkad je dobio unuke,
sretno je i lijepo proživio. Zajednièki obiteljski ruèkovi i veèere, na kojima je, kao pravi domaæin, uvijek bio za „èelom trpeze“, vodio razgovore i evocirao uspomene, ostat æe i njegovoj obitelji, ali i brojnim prijateljima koji su navraæali, u vjeènoj uspomeni kao i primjer kako treba èuvati i saèuvati obitelj i prijatelje, njegovati ljubav prema bližnjem i uživati u zajednièkim trenutcima.
Kad sam ga zadnji put vidio, a nema tome puno, èinilo mi se, da je dobro, da ima snage i da je još dug put pred njim. Èinilo mi se da æe još biti lijepih susreta i veèernjih druženja i prièa o nama i Gradu u kojem smo odrastali i postajali ljudima, u vremenu kad nismo imali ništa, a bilo nam je puno srce, kad su ljubav i Grad bili iznad svih vrijednosti, kao što zapisa i Salvatore Quasimodo „Nesun maglior dolore, che ricordarsi il tempo felice, nella miseria“.
A on, kao da je sam u sebi, namah, nakon jedne „neobiène“ gripe s temperaturom, pomislio da je „došlo vrijeme“…i jednostavno, otišao. Poput Jole, Sule, Hame, Isme-Roðe, Pike, Neðe, Seje, i svih drugih MOSTARA, da ne nabrajam, koji nenadano skonèaše, gušeni i izvana i iznutra zatrovanom atmosferom „mrtvog mora“ i podijeljenog grada, u kojem nema èak ni izgleda da se stanje bar malo pomakne prema boljem ( ili možda griješim???)…i u kojem se slama, do konaènog loma, svaki imalo smjeliji pothvat duha, kojega je, naš Anta imao napretek.
Doživljavao je Anta Vlašiæ Mostar svom puninom svoga srca, bez ostatka i bez rezerve, a njegove žitelje braæom. Doživljavao je Grad kao èarobnu ljepotu svijeta i najveæu vrijednost svoga imetka…A Grad mu je uzvraæao istom mjerom, kao svom najroðenijem, što se dalo naslutiti odmah…od samog poèetka…kao malog djeèaka „raje iz Hatovske ulice“, do visoko pozicioniranog turistièkog „poklisara“ bivše države u Rimu. To se vidjelo u Gradu i na dan vijesti o njegovoj smrti. Nevjerica, tuga i dostojan spomen na èovjeka koji je obilježio jedno lijepo vrijeme Grada, barem u nama koji nešto dulje pamtimo.
Hodao je Anta Vlašiæ svojim Gradom uzdignuta èela i upijao u sebe svu njegovu svjetlost, tonove, boje, karaktere, lica. Plijenio svojom pojavom, šarmom, kulturom i smislom za lijepim. Uvijek je pomagao svakome kome je njegova pomoæ bila potrebna, iako je sve to, u konaènici, nosilo u sebi karakter velike utopije (barem se to na nama ostvarilo), a što svakog pravog mostarca razdire. I njega je razdiralo i…razdrlo, makar da to javno nikada nije priznao, niti pokazivao.
Proveo je Anta Vlašiæ život s nama, u Gradu naše mladosti, anarhiènom neovisnošæu blagog lika boema, a kako to i prilièi istinskim ljudima, pravim mostarcima i dobrim prijateljima.
Sahranjen je u Gradcu na moru, svom novom domu i posljednjem utoèištu, u srijedu 05.01.2011. daleko od Grada i starih prijatelja, s kojima je proveo najljepše godine svog života i odakle je ponio neizbrisive uspomene.
Dragi naš Anta,
neka Ti budu lake bure zimske, kad zapušu s Hercegovine…i snjegovi kad, urijetko, nalete s Biokova…i kiše modre – mostarske, kad budu dolazile s proljeæa i jeseni u gradaèki kraj… i jara, kad se nadigne u ljetno podne…i jugo neka Ti bude lako kad Ti, s vremena na vrijeme, uz krik galebova, bude donosilo miris mora, sa Peljeških strana.
Snivaj snom pravednika u svom posljednjem konaèištu, na gradaèkom groblju, u mjestu u kojega smo, još kao djeca dolazili subotom iz Mostara, kamionima „iz ratne reparacije“, na jednodnevni izlet - „na kupanje“, kojega si, uz Mostar, najviše volio i koji Te je s tugom, ali i iznimnim poštovanjem ispratio na vjeèni poèinak. Kao svoga…kao »fetivog»…a kako to, uostalom, i njemu i Tebi prilièi... Jer to si, živeæi u njemu zadnjih dvadesetak godina, svakako i zaslužio.
I neka tvoja Branislava (kako si svoju Branku znao zvati), Ivor i Jelena i Tvoja zlatna unuèad, koja te, gotovo da i ne zapamtiše, i sva Tvoja šira obitelj, budu ponosni, kao što smo i mi, tvoji prijatelji, ponosni na sve ono što si za života uèinio i imati privilegiju biti u tvojoj blizini. Više se, oèito, nije ni moglo.
Ostat æeš nam svima u dragoj uspomeni i vraæat æeš nam se u sjeæanje, kao što nam se uvijek u sjeæanje vraæa i mudri zapis s rotimljanskog steæka tvoje Hercegovine, koji veli:
»Davni ti sam legao i
Dugo ti mi je ležati.
Davno, da trava mi kosti,
Davno, da crvi mi meso,
Davno, da stekoh tisuæu imena,
Davno, da zaboravih svoje ime...
Davno ti sam legao i
Dugo ti mi je ležati».
Addio, „stari lafe“ i neka Ti je laka zemlja i vjeèna hvala... A nama, koji ostajemo, neka je lak i dièan spomen na Te.
U Splitu, 12.01.2011. U ime svih onih koji ga poznavaše i s njim drugovaše, što onih u Mostaru-što raseljenih po svijetu, umjesto posljednjeg oproštaja, napisa
Roko Markovina.
|
