Šetnja do slapa Sopot

Ljubitelj sam prirode, njenih ljepota, èistoæe, mira, mirisa koji u njoj vladaju . . . Kada god imam vremena gledam da odem u prirodu, da se prošeæem po njoj, ili plovim njenim vodama, nadišem se svježega i èistoga zraka, a potom "napunjenih" baterija vratim se u urbanu civilizaciju u kojoj živim.

U prirodu èesto odem sa prijateljima, ali i sa svojim "tjelohraniteljem", kako iz dragosti zovem svojega psa Bena, hrabroga pudla, pobjednika nebrojenih susreta sa maèkama u mojemu dvorištu.Nekako sa njime mi je šetnja zanimljivija i ugodnija, a njegova radoznalost i nestašluci na putu me zabavljaju i vesele.

Danas smo odluèili da se malo umorimo na jugozapadnim obroncima Medvjednice, da posjetimo slap Sopot koji se skrio u njedrima šuma, tamo negdje na potoku Vrapèak.





Sam put nije težak, zahtjevan ili opasan, veæ spada u kategoriju šetnice po šumi uz blagu uzbrdicu ili nizbrdicu. Od mjesta gdje smo ostavili auto vide nas putokazi u šumu.






Šimski put je široki, èisti, moglo bi se autom njim, ali nije fora iæi prijevoznim sredstvom veæ polako na svojim nogama, prošetati, pogledati, uživati u miru.






Moj "tjelohranitelj" i ja hrabro krenusmo šumom. Njega je zbunjivalo toliko puno drveæa. Gledao ga je u èudu misleæi valjda :"Tko æe ih sve popišati i tako osvojiti tere? Odakle toliko mokraæe u meni?"






Za one kojima šuma nije poznata, na vidljivim mjestima postavljene su razne table koje upoznavaju prolaznike sa karakteristikama šume kroz koju prolaze.






Lijepo vrijeme, lagani put, dobro raspoloženje i sve je odmah ljepše. Zadovoljno kroèimo dalje kroz prekrasnu prirodu.









Na jednome mjestu zastadosmo jer se pružao prekrasan vidik prema hrptu Medvjednice. Vidik je èaroban, zelenilo umiruje dušu, a tišinu prekidaju povremene pjesme i dozivanje ptica.

___________________________________________________________________

Kakvih sve pitèurina ima, ne znam ih sve niti pobrojati, ali o jednoj naðosmo podatak na tabli pored puta.





Taman kada smo ožednili, naiðosmo na ureðeni izvor vode. Voda je prekrasna, hladna i pitka. Iskoristismo izvor i utažismo žeð koja nas je veæ pomalo hvatala.






Staro pravilo je da u prirodi nikada nisi sam. Uvjek negdje nekoga ima, uvijek se negdje netko kreæe, hoda, šeta . . . Tako naiðosmo i na ljude koji su išli u branje gljiva. Njihova zadovoljna lica rekoše da su ipak nešto gljiva pronašli.






Radoznalošæu jednoga istraživaèa, zamolih jednoga od njih, da bacim pogled u košaricu. U njoj razne gljive. Osobno ih ne poznajem, ali su mi se uèinile nekako primamljive. Otvorile su mi apetit svojim lijepim izgledom.





Put vodi pored stijena. U ovoj bogatoj šumi kamen se gotovo i ne vidi, tako da te stijene nestvarno izgledaju u tome zelenilu.








Ušli smo uveliko u šumu, na teritorij gdje životinje imaju mir, gdje ih ima i imaju svoje stanište. A u šumi ima :

___________________________________________________________________

Za one koji se boje šume i moguænosti da su se izgubili, zalutali ili dezorijentirali postoje i ovakvi putokazi koji ih uvjeravaju da su na pravome putu.





Uz put, na jednome platou, za umorne putnike namjernike, planinare i rekreativce izgraðeni su stolovi i klupe od debla drveæa. Tu se može predahnuti, otvoriti ranac i pogostiti se sa ponešenim delicijama i tekuæinama. Ovoga puta nisam ništa ponio, tako da nisam iskoristio pogodnosti ovako ureðena mjesta.





Na putu susretoh u šetnji i druge ljubitelje prirode. Ljepota dana ih je izmamila iz grada u šumu gdje laganom šetnjom uživaju u prirodi. Moj tjelohranitelj, uvijek na oprezu , pošao je naprijed da se svojim osjetilima uvjeri da od nepoznatih uosoba u šumi nema nikakve opasnosti. Uvjerilo ga je i njihovo èeškanje po leðima i draganje po glavi. Gotovo je zaboravio sa kime je došao u šumu, želeæi sa njima nastaviti put.





Unatoè njegovim dilamama s kime i gdje da ide, poðe ipak sa mnom dalje, ponosno se šepureæi po stazi, kao da je cijela šuma i okolna vasiona njegova.





Obronci šume ispresjecani su brazdama vododerina koje svojim izgledom i putom pružanja izgledaju tajanstveno. Gledam uz njih uvijek oèekujuæi da æu vidjeti nekakve šumske patuljke kako vrijedno rade i prekopavaju vododerine. Ne znam odkuda mi to oèekivanje, ali uvijek se javi kada pogledam uz takve vododerine.








Putem sam naišao i na prirodno pojilište životinja. Veliku nakupinu vode u zarušenome koritu potoka Vrapèak.

___________________________________________________________________

Uz potok ima i ptica koje u njemu pronalaze hranu. Obližnja tabla objasni mi o kojoj ptici je rijeè.





Taman kada smo se malo umorili, osjetili da nam noge nisu navikle na ovakve terene za hodanje, doðosmo do cilja našega današnjega pohoda.





Slap je smješten na rubu dubokoga klanca potoka, preko kojega je sagraðen most, kako bi se sa njega bolje vidio.





Sam slap je prekrasan iako baš nije bilo puno vode da ga uljepša. Jedva je malo curkalo niz stijenu slapa. Jednom, za ranijih posjeta toga mjesta, uživao sam u moænome žuboru vode sa slapa. Potok je bio nabujao a slap prekrasan. Žubor se èuo podalje od njega. Ali i ovako osiromašen vodom, meni je prekrasan.





Nisam odolio iskušenju i popeo sam se na gornju ploèu slapa da bacim pogled prema dolje. Pogled bi bio ljepši da je bilo vode, a ovako izgleda kao da je samo stijena u pitanju.





Na tu stijenu iz njedara šume dolazi potok koji je u ovo doba godine gotovo presušio.

___________________________________________________________________

Sa slapa je zgodno baciti pogled i na most koji je sagraðen da bi bio vidikovac posjetiteljima koji su došli da vide slap.





Sam slap je mome tjelohranitelju "sumnjivo" mjesto koje je trebalo posebno istražiti, prehodati, pronjuškati, ali i probati vodu koja tuda lagano teèe. Pustio sam ga da obavi sve te istražne radnje, a kada ih je obavio zadovoljno je došao do mene nezainteresiran dalje za slap. To je ujedno i bio znak da se poènemo vraæati kuæi.





Uz put susresmo i nove poznanike mojega psa. Pri susretu su se obnjušili, malo repom pomahali i nastavili dalje svatko u svojemu smjeru.







Nekoliko sati, koje smo proveli u laganoj šetnji po šumi, dobro nam je koristilo. Iako malo umorni, bili smo i te kako zadovoljni. kretanje prirodom nam je i te kako koristilo. Nekako smo se èilije i veselije osjeæali.

Stoga vas sve pozivamo da se uputite u prirodu kada god možete, da uživate u njenim ljepotama, miru i èistoæi, ali i da preuzmete na sebe obavezu da je ne zagaðujete, devastirate, niti narušavate harmoniju koja u njoj vlada. Uživajte svim èulima u njoj.

Pozdrav vam šalju Olimp i njegov tjelohranitelj, "strašni" Ben.

___________________________________________________________________

Bravo za korpu s gljivama!

___________________________________________________________________

kad ce slap
ovo mi se svidja kad se priroda uredi i odrzava cisto

___________________________________________________________________

neki naprave radost gdje god odu, neki kad god odu.

Olimpe, opet prekrasna priroda, uz mnostvo divnih
slika. Meni je ipak junak ove reportaze divni "gospodin Ben",
koji zaokruzuje moje uverenje da si ti zaista ljubitelj prirode,
i zivota. Psi su moja velika ljubav, otuda "BRAVO ZA BENA!

što ljudi naprave od nièega, a mi sve imamo a u stvari nemamo ništa. Kad dovedeš nekoga sa strane na nekadšnju ljepoticu Bunu možeš mu pokazati samo gomile otpada i korov, oneæišèenu prirodu svim i svaèim.To isto važi za nekad naj ljepšu rijeku Neretvu. TREBA DA SE STIDIMO SVE ONO ŠTO NAM JE MAJKA PRIRODA DALA MI UNIŠTIMO.

Uvijek je uz mene neko na èetiri noge.
Družio sam se s Njemaèkim ovèarom,Erdelski terijerom,Zlatnim retriverom, Kokerom, Šarplanincem, Biglom....ali najpametniji, najnježniji,najodaniji,najvjerniji je bio pudl Šeik. A on je bio isti kao Ben. I kad vidim sivog pudla mene obuze neka sjeta. Ima ljudi kojima je pudl smiješni damski pas onako malecki. Ali lijepo kažu nije važna velièina psa nego velièina srca u njemu. A pudl ima ogromno srce....

Potpuno se s tobom slažem. Pudl ima veliko srce

___________________________________________________________________