Upoznasmo se na Dunavu ovoga ljeta, tamo negdje u Austriji nizvodno od Beèa.Pažnju mi je privukao kanu koji je veslao, kanu od drveta. Kanu koji je ruèni rad. Pažljivo napravljen, uz puno ljubavi, za sreæu plovidbe onoga tko mu je vlasnik.
Reèe da ga svi zovu Zeko. Ja mu dadoh i prezime Dunavski, koje vrijedi samo u ovoj prièi o njemu. A o njemu i kanuu se ima isprièati divna dirljiva prièa. Prièa o èovjeku, prièa o ljudima koji nas okružuju.
Kao jedan od uèesnika 57. regate TID iz ekipe Republike Srbije, Zeko se uputio Dunavom na put od preko 1.000 kilometara veslajuæi kanu koji je sam napravio. U Budimpešti je proslavio svoj 70.-ti roðendan na rijeènome putu regate, gdje su ga prijatelji iznenadili lijepom roðendanskom èestitkom.
Da je ne opisujem radije æu citirati njegove rijeèi koje mi je sinoæ posalo e-mailom :"Zadnjeg dana,sam imao rodjendan i moji veslaèi su me oborili sa nogu.Nekako su saznali,za taj datum,pa umesto da ja njih iznenadim oni su me doèekali po izlasku iz kupatila gde sam se obrijao i obukao košulju za tu priliku. Sa gitaristom koji mi je otpevao pesmicu na engleskom i nemaèkom za sreæan rodjendan, sa keksom umesto torte i èajem i kupili mi kolica za prevoz kanua.Naša dama je za tu priliku obukla haljinu,jer sam prethodnog dana izjavio da èovek više ne može da odmori pogled na zenskoj toaleti svuda samo hlaèe i džins.Tako mi je nezaboravno protekao 70 ti rodjendan u lepom gradu Pesti."
Društvo sa kojime je plovio je zaista bilo fenomenalno. predivni ljudi puni humora, veselja i pozitivne energije. Užitak je bio sa njima ploviti i družiti se, pa i pivce popiti.
Kako je Zeko dospio na rijeku u svojoj kasnijoj mladosti? To sam se zapitao i to me pitanje proganjalo èaèkajuæi moju radoznalost. Postavio sam mu ga prvom prilikom kada smo se susreli tokom plovidbe.
Prièa poèinje unazad više godina. Sa svojim dragim prijateljem, sa kojime je mnoge dane proveo u prekrasnome druženju, odluèio je da sagradi kanu kojime bi plovili rijekama. Stvarali su planove, prikupljali sredstva, informacije, znanja o gradnji kanua. Ali sudbina nije dozvolila da prijatelj doèeka da se kanu sagradi. Teška bolest povela ga je na plovidbu nekim nebeskim rijekama, bez ovozemaljskoga kanua.
Planovi padoše u vodu, Zeko izgubio volju za svime, shrvan žalošæu za prijateljem. Gradnja stala do daljnjega.
Vrijeme, taj èudni lijek za sve, uèini svoje. Minulo je, povelo Zeku u nove izazove, nametnulo mu životne obaveze, ublažilo bol za prijateljem. . .
Jednoga dana davnašnja želja da sagradi kanu i zaplovi rijekama, ponovo je isplivala na površinu. Prihvatio se alata, materijala, prostudirao planove i krenuo u izgradnju. Ovoga puta je sam radio kanu, za sebe, ali i u spomen preminulome prijatelju. Uložio je puno strpljenja, vremena i ljubavi i ispod njegovih ruku je izašlo pravo remek djelo od plovila. Divio sam se uratku, opipavao ga sa strahopoštovanjem, "napasao" oèi na njemu.
Kanu dvosjed, za dvije osobe je bio napravljen. Isproban je na Dunavu i Savi, koje okružuju Beograd i bio je spreman za izazov, spreman za plovidbu.
U spomen prijatelja, a sa sjeæanjem na njega u srcu, Zeko je krenuo na put od 1.000 km, sve do Kladova. Izdržao ga je, izdržao vjetrove u Ðerdapu, napore dugog, višenedjeljnog veslanja i sav sretan javio mi se sinoæ.
Nije se javio da se odmara, veæ prièa o planovima koje misli da ispuni, o plovidbama po drugim vodama rijeka i jezera. Kretanje prirodom, plovidba, spavanje pod šatorom, društvo, zgode i nezgode pri tome, uðoše mu pod kožu. Više se ne mogu izvuæi van. Rekli bi : "zarazio se " time. Više nema mira u gradu, mora van, mora u prirodu.
Zeko Dunavski, prijatelju Miroslave, želim ti puno, puno zamaha veslom, puno preplovljenih rijeka, jezera, sretnu i dugu plovidbu uz dobro zdravlje i veselje.
Rijeke su te koje su nas spojile, one su te koje nas i povezuju. Na njima æemo se ponovo susresti i po pivce popiti. Živio !
 
___________________________________________________________________
|
