| Pustinja u Hrvatskoj - Ðurðevaèki pijesci |
|
Putevi prema rijekama nekada su èudni. Vode nas pored raznih predjela, nameæu lijepe scene za poglede, a usput nas i educiraju o dalekoj prošlosti zemlje i povijesti kraja kroz kojeg prolazimo.
Prolazio sam kroz razne šume, šikare, planinske i brdske lance i klance, nizine i moèvare ne bi li došao do rijeka i njima plovio, a eto dogodilo mi se i da putujem i kroz pustinju.
Pri pomenu na pustinju odmah si zamišljamo Afriku i njene nepregledne širine pokrivene pijeskom iz kojega žari sunce, a na horizontu titra vrelina ili se pojavljuju fatamorgane.
Ovoga puta sam daleko od Afrike, nisam izlazio iz Hrvatske, ali sam i u njoj naišao na pustinju. I to kakvu pustinju. Pravu pravcatu.Pustinju u Podravini.
Prièa o ovoj pustinji u Podravini zapoèinje davno, još u ledena doba koja su vladala ovim djelovima zemaljske kugle. Golemi ledenjaci dominirali su Alpskim krajevima i svojom ogromnom težinom usijecali doline, mrveæi stijene u sitni pijesak. Pijesak je putovao ledenjaèkim rijekama i taložio se u ledenjaèkim jezerima.
Dolaskom toplijih doba i sve veæim otapanjem ledenjaka, pojavljivala se i veæa voda koja je ispirala taj pijesak i rijekama, Murom i Dravom, donosila ga u Panonsku nizinu, gdje su se rijeke usporavale a pijesak taložio.
No pijesak nije niti ovdje mirovao. U suho doba godine vjetar ga je pomicao stvarajuæi dine koje su se neprestalno micale.
U prirodnom spletu okolnosti, radom rijeka i vjetra nastade tako 12 kilometara dug, prostrani pojas pijeska u Podravini, poslije nazvan i Hrvatska Sahara.
Da bi se zaštitio ovaj fenomen neuobièajenoga krajolika stvoren je Posebni geografsko - botanièki rezervat pod sadašnjim imenom Ðurðevaèki pijesci.
Na tome krajoliku za pamæenje, nije se nikada lijepo i ležerno živjelo. Pijesak, nepolodna zemlja za poljoprivredu, bio je izvor jada , nevolja i tegoba za ljude. Nošen hladnim vjetrom zdolcem, zatrpavao je usjeve, vrtove, putove, pragove kuæa i kroz najsitnije pukotine pronalazio put u unutrašnjost kuæa.
Zlatni pijesci za seljake su bili "krvavi pijesci" jer je na njima bilo izuzetno teško živjeti i preživljavati. Pjeskovito tlo na kome su tokom godine uspjevale tek pojedine pješèane biljne vrste zimi se pretvaralo u nepreglednu bijelu pustinju od koje su ljudi zazirali.
Ali seljaci se nisu mirili sa takvim stanjem i uslovima života. Odluèili su da peske primire, pokore i podrede sebi i naèinu života koji se odvijao u tim krajevima.
I umjesto da pijesci upravljaju èivjekom, èovjek je poèeo njih krotiti i upravljati njima. Poèeo je kopati jarke u pijesku, u njih saditi grm zaik ili lakotnik, a izmeðu sijati travu - sivkastu gladicu i vlasulju bradicu. Na taj naèin zaustavio je pijeske a nakon toga ih pošumio.
Uz takav rad èovjeka i priroda je uèinila svoje. Zarastila je pijeske i na taj naèin promjenila životne uvijete na tlu i u tlu. Poèinju se razvijati i druge biljne vrste. Pustinja je prestajala postojati.
U zadnje vrijeme nadležni iz grada Ðurðevca ipak su odluèili da malo "otvore" od raslinja lokalitet pješèane pustinje, dotjeraju ga da izgleda kao pustinja i od njega naèine turistièku atrakciju. Poduhvat hvale vrijedan. Èak su i table postavili da bi uputili prolaznike gdje je "pustinja", i pored nje tablu sa kratkim informacijama o njoj.
Prošetao sam se po pijesku pustinje, èak se izuo bos da je bolje osjetim. Jedino što zamjeram nadležnima je da ovu pustinju nisu napravili drugaèijom nego Afrièke pustinje. Mogli su pored nje postaviti makar mali kiosk u kojemu bi se moglo kupiti i konzumirati hladno pivce.
Na žalost nema kioska a ni pivca, pa sve savjetujem koji ovdje dolaze, da ga ponesu sa sobom, zlu ne trebalo.Ipak je pustinja,- pustinja.
 
___________________________________________________________________
|
