Fenomenalno, ništa za dodati...
Hrvatska kretenska televizija
Zvao me nekidan u dva iza ponoæi Kožo da isprièa vic. Ima on taj obièaj, zovne u gluho doba noæi iz kafane da isprièa vic.
Elem, sreo Bobi Rudija na ulici, ðesi Rudi!, ðesi Bobi!, kako je šta ima?, ‘nako dobro radi se šta ima kod tebe?, “sve u dure, nego jel istina što sam èuo”, sjetio se Bobi, “da sad radiš za televiziju?”. “Jest, ima veæ bogami skoro tri godine”, odgovorio mu Rudi. “Ostale mi još dvije-tri rate.”
Otprilike tako nekako, kao i Rudi, ovog trenutka za televiziju rade i Bobi i svih ostalih pola milijuna Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne rade oni, doduše, za televiziju na trideset šest rata, nego za svoj tisuæljetni san, veæ famozni hrvatski televizijski kanal, etnièku televiziju kakvu imaju Bošnjaci i bosanski Srbi.
Polomiše se, eto, bosanskohercegovaèki Hrvati radeæi za tu stvar, ni treæi entitet ni samu hrvatsku državu nisu toliko sanjali koliko sanjaju Televiziju Herceg-Bosne: više od tisuæu godina, još otkako su naselili desnu obalu Neretve i primili kršæanstvo, sanjaju oni kako ukljuèuju onaj stari televizor kupljen na petnaest hiljada rata, i kako im se na ekranu ukazuje Smiljko Šagolj izgovarajuæi “drugovi i drugar… pardon, Hrvatice i Hrvati, braæo i sestre, faljen Isus i Marija, ovo je Dnevnik Televizije Herceg-Bosne”.
I mudžahedinski teror i srpsku agresiju, i jugokomunistièku diktaturu i udbašku strahovladu, i partizanske ubojice i Karaðorðeviæeve žandare, i austrijsku okupaciju i turski zulum, i Mletke i Bizant i Hune i Avare, sve su bosanskohercegovaèki Hrvati preživjeli èuvajuæi živim svoj državotelevizorni san: sva ta krvava stoljeæa opstajali su i opstali na hercegovaèkom kršu sanjajuæi nasmiješenog Smiljka Šagolja u pola osam naveèer.
Nisu im se ono “b’jelili u gori zelenoj” ni “snijeg, ni labudovi”, veæ “antena TV Herceg-Bosne”.
Tako je na poèetku dvadeset prvog vijeka etnièka televizija postala najvažnije politièko pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako je veæ, eto, imaju Bošnjaci i Srbi, što je ne bismo imali i mi? – pitaju Hrvati i, naravno, potpuno su u pravu. Nije, naime, pitanje trebaju li Hrvati imati što imaju i ostali u BiH, i treba li im televizija koja æe govoriti hrvatskim jezikom. Nije pitanje èak ni to što je uopæe u Bosni i Hercegovini hrvatski jezik, i koji je to toèno od ona tri na kutijama cigareta: onaj “pušenje ubija”, onaj “pušenje ubija” ili možda onaj “pušenje ubija”?
Pravo pitanje nije, naime, zašto Hrvati nemaju svoju televiziju, veæ zašto je Bošnjaci i Srbi imaju.
U dvadeset godina stvoren je mit o vlastitom televizijskom kanalu kao stožernoj instituciji hrvatskog naroda u BiH, samom jamcu njegova opstanka. Hrvati tu stvar doživljavaju, naime, kao nešto izmeðu crkvene metropolije, akademija nauka, društva književnika i kulturno-umjetnièkog društva. Èuvanje nacionalnog identiteta, pitate li bosanskohercegovaèke Hrvate, sama je suština televizije kao medija: kad je 1926. u Londonu demonstrirao elektronsku transmisiju mutne crno-bijele pokretne slike, prvo televizijsko emitiranje u povijesti, škotski izumitelj John Logie Baird ništa drugo nije ni imao na umu nego sam opstanak škotske nacije. Upravo valjda zahvaljujuæi Bairdovom izumu, Škoti su – iako bez nezavisne države, službene himne i rimskog pape – opstali sve do danas, s naraštaja na naraštaj prenoseæi Bairdov san o Smiljku MacŠagolju i škotskoj državnoj televiziji.
Kako, dakle, Hrvati u BiH zamišljaju Televiziju Herceg-Bosne, kako izgleda taj njihov tisuæljetni san? Sanjaju li oni kako Njihova Televizija izravno iz hotela Ero prenosi Božiænu puèku veselicu u organizaciji mostarske Matice Hrvatske, na kojoj Tarik Filipoviæ recitira stihove Nikole Šopa uz pratnju Fojnièkih tamburaša pod ravnanjem fra Mirka Majdandžiæa? Misle li Hrvati da æe taj kanal emitirati televizijske drame s Vanjom Drachom i Reljom Bašiæem, opere Vatroslava Lisinskog, koncerte Darka Rundeka, dokumentarce Petra Krelje i kazališne predstave Olivera Frljiæa? Misle li, najzad, da æe se u svom informativnom programu ravnati javnim interesom bosanskohercegovaèkih Hrvata, pa jednako istraživati kako su nestali sarajevski Hrvati kao i, štajaznam, kako su nastale pare za Èoviæeve dvore na Radobolji?
Naravno da ne: Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni veæ imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja æe služiti nekom od vladajuæih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitirajuæi usput prigodne domoljubne manifestacije, imbecilne reality showove, jeftine južnoamerièke katolièke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noæne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katolièke telekomunikacije, hrvatske katolièke trgovaèke centre i hrvatske katolièke kladionice.
Vole li Hrvati takve televizije? Ne pretjerano: kad bi sutra poèela s radom, najkasnije do veèernjeg Dnevnika svih bi pola milijuna bosanskohercegovaèkih Hrvata – dobro, osim Dragana Èoviæa – jebalo majku i televiziji na kojoj se nema što pametno pogledati i svakom HDZ-u koji postoji i onome tko im je takvu televiziju dao.
Zašto onda, dovraga, Hrvati žele baš takvu televiziju?
Zato što je imaju Bošnjaci i Srbi.
A pošto, razumljivo, nemaju nikakvih ustavnih, politièkih niti bilo kojih drugih sredstava i moguænosti da ugase kretenske sarajevske i banjoluèke televizije, Hrvatima preostaje samo to – onaj dakle nenadjebivi refleks za samoodržanjem – da jednu takvu, dakle kretensku etnièku televiziju, imaju i oni.
Princip je to po kojemu, uostalom, funkcionira – ako, jasno, imamo dovoljno dobre volje da to uopæe nazovemo funkcioniranjem – trojedna, odnosno dvojedna Bosna i Hercegovina. Nikome tu nikad na pamet nije palo da se ukine ili promijeni ono što ne valja, veæ da svaku pojedinaènu stvar koja ne valja – a ne valja uglavnom nijedna – pravedno dobije svaki od tri konstitutivna naroda. Zato bi bosanskohercegovaèki Srbi, umjesto da ukinu Dodikovu televiziju, radije da i Hrvati imaju Èoviæevu. Zato bi Hrvati, ako treba, i u rat za svoju kretensku televiziju.
Elem, sreo Bobi Rudija u Mostaru, ðesi bola kako je šta ima?, ‘nako dobro radi se, “nego jel istina što sam èuo”, sjetio se Bobi, “da sad radiš na Televiziji Herceg-Bosne?”. “Jest, ima veæ bogami dvadeset godina”, odgovorio mu Rudi. “Ostale mi još dvije-tri rate.”
Boris Dežuloviæ l oslobodjenje.ba
|
[/quote
...
