Teslino oproštajno pismo majci Ðuki!
Sreda, 18. novembar…
Majko, pri pomisli na Tebe, oseæam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali oseæam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode . Sve ove godine moje službe èoveèanstvu nisu mi donele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao pre nego je svanulo jer sam ponovo èuo nešto što, veæ, duže, a kroz san, èujem u svojoj sobi. Èuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lepu tužbalicu ili zov. Jutros sam oterao san s oèiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nisam razum, izgubio. O ovom ne smem prièati dr Layonelu jer ni njemu više ne verujem. Èuo sam da je poseæivao gospodina Edisona pre dve sedmice …
Èetvrtak, 19. novembar…
Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u telu. Danas æu pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomere za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kuæi, u Otadžbinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam èuo sasvim svestan i budan. Još sam razuman…
Petak, 20. novembar…
Nisam pisao u Ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, lièno, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da èekaju na moj poziv, sutra, spremni. Ja sam odluèio da èoveèanstvu darujem ono što mu pripada i vraæam se u Evropu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovde kao i kod kuæe. Shvatio sam, sad, na kraju, da je èoveèanstvo zavisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svet. Ali onaj èudan glas me brine. Znam da nešto znaèi i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s neèim transcedentalnim …
Subota, 21. novembar…
Draga Majko, sutra polazim u Jugoslaviju. Gospoðica Nora je otišla po mom nalogu u Luèku kapetaniju i obezbedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuæe. Raèunam da mi treba oko deset dana, ili dve nedjelje, najviše. Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jaèom od obiène, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih veæ za èoveèanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svetiljku i èekao da “moja” bežièna struja doðe s turbina, osetio da nisam ja tvorac ovog sveg. Osetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao “svojim” otkriæem, nešto što je oduvek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuæe da to uokvirim i èoveèanstvu objasnim. Umjesto sreæe i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuðeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je naðem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad…
Ovo pismo neæeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad proèitati ne može… Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doæi ni na sahranu. Èitam telegram s vešæu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dve godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sad su, evo, videli da može, ali, opet je neæe znati stoleæima koristiti , jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Pre bih se, možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriæe još prerano došlo za èoveèanstvo. I, ustvari, ono uopšte nije “moje”. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju èekaju. Ovo pismo æu položiti na tvoj grob, kad stignem na naše seosko groblje. Sad verujem u ono što nikad nisam, da sam tamo, negde, još uvijek “Ti” i da tvoj život NIJE zauvek prestao. Sad mi je i žao što nisam hteo nikad da se družim s Turcima jer su oni iste onakve tužbalice pevali kao ona iz mojih praskozorja. Sad se seæam da su oni znali mnogo više nego ja o svim ovim stvarima koje, tek, sad, spoznajem.
Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bejaše jalova. Moli. tamo. za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina…Nikola Tesla
___________________________________________________________________ Do not lose sleep over what the Almighty has bestowed on others. What is not meant for you will never be yours. Be thankful for what YOU have.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane pravimostarac dana 06-01-2016 u 04:30.
|