Doktor Tarik Muftiæ bio je simbol bosansko-muslimanske kušnje
Od samog njegovog pojavljivanja u javnom životu bilo je jasno da se radi o nepokolebljivom borcu za islam i islamsko uèenje. Prvi njegov rad, recenziran od strane Mehmeda Handžiæa i Kasima Dobraèe nagovještavao je nesalomljivost islamske ideje i duhovnosti. Sada veæ dobro poznati i èesto citiran tekst pod naslovom „Kompromisni islam i kompromisni muslimani“ Muftiæ je objavio pod pseudonimom Student medicine „Mladi musliman“ još 1941.g. Njegova odluènost, samouvjerenost bila je presudna da upravo on predsjedava osnivaèkom skupštinom „Mladih muslimana“ 1939.g. Uz njega, tu ideju su rasplamsali još Esad Karaðozoviæ, Emin Granov i Husref Bašagiæ. Kasnije su je tako definiranu prihvatali brojni mladiæi i djevojke u predveèerje Drugog svjetskog rata. Ovakvo ime organizaciji predložio je Tarikov brat Ragib. „Sabirali smo se u kuæi braæe Æesrija gdje smo održali osnivaèku Skupštinu. Bilo je dilema hoæemo li se zvati Napredna omladina ili nekako drugaèije, a onda je Ragib èuo da se oko toga raspravlja i predložio da se po uzoru na Muslimansku braæu nazovemo „Mladi muslimani“. Salem Bravo bio je sekretar. On je možda još s nekim napravio prvi pravilnik „Mladih muslimana“. I tako je sve poèelo. Nije bilo nikakvih veze sa postojeæim politikama ili politièkim naslijeðima. Jesmo se pridružili Dobraèi i Handžiæu da bismo dobili kišobran pred vlastima. Proglasili smo se podružnicom El-Hidaje. Nas je interesirao èisti islam u ideji, a ne opetovano obredoslovlje. Veæinu tadašnjih vjerskih službenika nismo smatrali idejnim nosiocima islama. On su bili službenici, ali nam se èinilo da nisu nosili ideju. Slabo smo do njih držali, ništa. Pa èak ni Dobraèu nismo pitali šta da radimo. Za nas je bilo neprihvatljivo da se hutbe u nekim džamijama nisu držale na našem jeziku“, govoreæi o tim poèecima „Mladih muslimana“ prièao je Tarik.
Tarik Muftiæ je u 20-toj godini, 1941.g. iz Sarajeva otišao u Zagreb na studij Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Meðutim, upisao se na Medicinski fakultet koji je diplomirao tek 1955.g. U kušnjama Drugog svjetskog rata Muftiæ je promijenio èetiri vojske i èetiri uniforme. Sudbina ga je odvela da bude i u „Blajburškoj koloni“ od Zagreba do Celja, gdje je ponovo uspio pobjeæi i spasiti se sigurne smrti, ali ne i iskušenja sa komunistièkom vlasti, i èvrstim partizanskim režimom. Kao studenta medicine po drugi put su ga partizani uvrstili u svoje redove. Trebao im je doktor. Na putovanju prema Zagrebu njegov sagovornik ga je optužio da je neprijateljski indoktriniran što je bilo dovoljno da Muftiæ provede naredne dvije godine 46 i 47 u zatvoru. Èetiri i po mjeseca istražnog zatvora i ostatak u disciplinskom bataljonu. Kazna u ovom zatvorenièkim bataljonu JNA bila je sjeèa šume. „Tu sam nastradao radi jezika i nikad nisam nauèio da treba šutjeti. Džaba, omakne se jeziku. Pod Triglavom sam pušten ponovo u jedincu JNA do 47, a nakon toga se, po osnovu upisnice na fakultet demobilizirao“, prièao nam je Tarik.
U Zagrebu, s obzirom na loše politièke karakteristike, nije mogao nastaviti školovanje. Prijavio se na radnu akciju pruge Šamac – Sarajevo. Ostao je 5 mjeseci. Tu je stekao „dobre“ karakteristike i vraæa se studiju. Upisao je 8 semestar. Meðutim, ponovo '49. biva hapšen kao pripadnik „Mladih muslimana“. U Zagrebu su grupu „MM“ aktivirali Teufik Velagiæ, Nedžib Šaæirbegoviæ i Muftiæ. Nakon sarajevskog hapšenja došlo je i do hapšenja zagrebaèke grupe. Muftiæ je u meðuvremenu sklonio kompromitirajuæe materijale. Iz Kumièiæeve 6 u zatvor ga vode u Savskoj cesti. Odale ga prebacuju u istražni zatvor u Sarajevo. Kako je prièao Muftiæ tamo su strah i trepet bili istražitelji Mesud Fazlagiæ i Smajo Mandžuka. Sudija im je bio Vlado Jokanoviæ. Muftiæ je bio mišljenja kako, tada niko od muslimana nije htio da pristane da im sudi. U procesu su na smrt osuðeni Stupac, Biber, Fazlibegoviæ i Kajtaz. Ismet Serdareviæ dobio je 20 godina, a Tarik je dobio 12 godina zatvora. Zatvorsku kaznu izdržavao je u Stocu, Zenici, Foèi i Sarajevu. U zatvorskoj kaznionici upoznao je jednog od najboljih tadašnjeg hirurga u BiH, Savu Mihajloviæa. Od njega je nauèio puno o medicini. Tarik je pored lijeèenja zatvorenika radio i operacije od kojih su najèešæe bile operacije kile. Optuženici su insistirali da ih operira i preuzimali svu odgovornost, jer Muftiæ tada još nije bio apsolvirao poèeto fakultetsko obrazovanje. Pušten je 1953. godine bez graðanskih prava. Vijest mu je prenijela bratov supruga. Nisu mu to saopæili nadležni organi. Vratio se u Zagreb i dvije godine instruirao ðake engleskom i njemaèkom jeziku, a medicinu je spremao. Graðanska prava ponovo je dobio amnestijom 1.1. 1955.g. Do tada se svakog mjeseca morao javljati policiji. Preostalih 9 ispita je položio za tri mjeseca. Na preporuku starog znanca, zatvorskog druga, dr. Mihajloviæa je došao i zaposlio se u Mostaru.
Mostar je zavolio zbog klime i zbog posla, a Mostarce zbog komunizma nikada nije. Mostar je bio mala Moskva i komunisti su se time dièili. Bio je aktivan èlan planinarskog društva „Prenj“. Prošao je skoro sva brda i planine po Hercegovini. Radni vijek je proveo pod apsolutnom prismotrom. UDBA je imala svog èovjeka i u planinarima. „UDBA je u svakoj æenifi htjela da ima svog èovjeka. To je bio takav režim i gotovo“, znao se našaliti dr. Muftiæ. Muftiæ se za razliku od brojnih svojih kolega u ambijentu politièkih stega aktivno bavio zdravstveno-odgojnim radom. Drugi doktori to nisu htjeli raditi da im mlaði ne bi ugrozili poziciju.
Èak 21 godinu u Mostaru nije smio otiæi u džamiju. Prisjeæao se kako ga je izvjesni Šefko iz „unutrašnjeg“ pitao kako to izdrži. Prvi put u jednu mostarsku džamiju ušao je tek 1976.g., kad je režim dobro omekšao. „Bojao sam se špiclova. U Šariæa džamiji je bio èovjek koji je bilježio ko ulazi u nju. Tad su u džamiju išli samo ljudi koji se nisu bojali UDBE. Dok sam bio u zatvoru pitao me jedan istražitelj; jesi li raskrstio s vjerom. U njih je to bilo lahko kao da podereš cedulju i gotovo…….“, prièao bi dr. Muftiæ. Najèešæe je išao u Karaðoz-begovu i na Lakišiæa džamiju na Rièinu.
Nova golgota u Muftiæevom životu uslijedila je 1983.g. u poznatom Sarajevskom procesu. Morao je iæi na informativne razgovore jer su od njeg htjeli da potvrdi optužnicu protiv Saliha Behmena. Htjeli su navaliti što više kazne. „Išao sam na informativne razgovore da bi iscijedili iz mene sve što im treba. Iscrpili su me. Rekao sam im: Džaba vam je od mene tražiti Salko je najbolji èovjek kojeg znam. Nije svršio velike škole, ali je genij, enciklopedija znanja. Bio je aktivan i puno je èitao... Ispitivao ga je neki bivši stolaèki uèitelj Božo… „On me je cijedio da bih opteretio Saliha. Da znate moja zadnja rijeè… Salko je za mene najbolji od ljudi i najèistijig karaktera. Ja vam nemam šta više kazati...“, odrješito je posvjedoèio dr. Muftiæ.
Tarik Muftiæ je bio inicijator osnivanja stranke SDA u Mostaru. Kako je prièao teškoæa u to vrijeme jedva da je bilo jer je veæ bio formiran i HDZ. Organizirao je i uèestvovao u svim osnivaèkim skupovima. Bio je prvi predsjednik SDA u Hercegovini ali je najavio da æe nakon opæih izbora, 19. novembra 1990.g. se povuæi iz politike jer nije smatrao da je njegov „tabijat“ za politike. „Drugi su htjeli da me zadrže, a ja sam im rekao moje je da idem na æurs u džamiju. Jedini razlog odustajanja od politièkog angažmana je bio da idem propovijedati islam u džamijama s æursa...“ bio je kategorièan dr. Muftiæ. Duboko je bio svjestan da mu je ime i autoritet korišten za omasovljavanje stranke. Uglavnom SDA je išla svojim putem, a Muftiæ se držao æursa do svoje 80-te godine. Vazove je pred džumu namaz držao u Lakišiæa i Karaðoz-begovoj džamiji. „Nekad sa stolice dok nije popravljen æurs. Kod mihraba bi metnuli stolicu i tako bih ja, vazi i prièaj. Rekao sam da æu govoriti do 80-te godine života i onda se povlaèim iz svega jer je to granica umne koncentracije. Bojao sam se da skleroza mozga ne bi bila brža od misli, da ne bih šta zabrljao… E tako…“, sa užitkom bi se prisjeæao te èasne misije dr. Muftiæ. Muftiæ je napisao i nekoliko zapaženih knjiga o temama religije i odnosa sistema prema njima, koje su svojevrsni sižei njegovih džamijskih predavanja.
Tarik Muftiæ, jedno je od sedmero djece Envera i Hajre (šest braæe i jedna sestra) Muftiæ. Roðen je u Sarajevu 19. 12. 1920.g. Studij na Medicinskom fakultetu upisao je 1941.g. a diplomirao 1955.g. Dva puta je bio hapšen i osuðivan. U procesu protiv „Mladih muslimana“ uhapšen je 22.4.1949.g. i osuðen na 12 godina zatvorske kazne. Radni vijek proveo je u Mostaru. Kao doktor bio je omiljen i na glasu posebno kod muslimanske sirotinje u Hercegovini. Na Ahiret je preselio u Mostaru 19.4.2013.g. Prema oporuci dženazu mu je predvodio mr. Salih ef. Èolakoviæ. Pokopan je u haremu na Balinovcu, odmah uz munaru Baba-Beširove džamije.
Hasan Eminoviæ, Preporod br. 9/995
|
