by Danilo Maric - VASA KISA

Meni je bila interesantna za procitati.
Idemo i ja cu u nastavcima (kada stignem) postavljati poglavlja iz ove knjige/rukopisa, a ko voli neka cita, ko ne voli nek preskace
Sveukupno ima 12-est poglavlja i jos pogovore.

nastavak Glava 1

"Zivjeli ste u Mostaru desetak godina, poznato mi je, takvog sam i trazio. Kazu da je lijep gradic?" kaza, a mene opet skolise zabrinjavajuce misli, pobojah se da o meni zna sve. Sneveselih se.
U nemirna vremena, narocito u ratna, najbolje je kad vas ljudi ne znaju - ni po zlu ni po dobru. Da vas ne zamjecuju, ne kude, ali i neka ne hvale, jer svaka, makar i prijateljska hvala, rodi i dusmanina - bar jednog. Carsija je u stanju i da oprosti nedjelo, da iznadje opravdanje, obrazlozi posebnim okolnostima i nekim psihickim stanjem izvrsioca, ali je zato neumoljiva prema covjeku dobrog djela, prema glavi koja je u nadrastanju drugih, ne prestaje da je zajahuje i da joj podmece. U toj borbi rat jo najbolji saveznik carsije - udruzeni zdusno i uspjesno kose najumnije.
Mileru je poznato da sam zivio u Mostaru, raspitao se i kako sam zivio, obavjesten je i o mom ratnom vladanju, zna sve - bojim se, jer ko zna kakva je dusa prikupljala policijske podatke, kako ih je tumacila i sugerisala. Gestapovac je mene odabrao za zadatak? Znaci, ocijenili me pozitivno, pronjemacki, ne ide mi to u prilog. Da sam nepouzdan, ne bi mi bio povjeren ovaj zadatak - ne bih bio u ovoj opasnosti. Kaznjen sam zato sto sam bolji od drugih. Tezak je zadatak koji se planira u Berlinu, a vodi ga gestapovac koji ima osobnu strazu. Opasan zadatak, u sta li je nakanio da me uvuce? Kakvu li igru igra? Iz Berlina se ne otiskuje tek tako. Razlog mogu biti komunisti - jedino oni. Dokazao sam se u borbi sa zagrebackim podzemljem, poznajem Mostar, ali mostarsko podzemlje - to je nesto drugo. Nisam tamo zivio u vrijeme kad je nastajalo. Prokuzice me. Mozda me i vodi kao mamac, on u sigurne i dobro cuvane hotelske odaje, a ti, Garo, u carsiju... A i taj Mostar, malo-malo pa vijesti o akcijama komunistickih bandi. Proslavljaju boljsevicku godisnjicu, osvicu parole na svim vecim zgradama...
Malo-malo pa akcija. Nedavno je iz Mostara stizala serija depesa "strogo povjerijivo", prevrsila dara mjeru, mozda se doculo i do Berlina... Posao da to sredi! Za mene je najbolje da se ogranicim na poznavanje vesele strane mostarskog zivota, bavio sam se muzikom, ucestvovao na priredbama, pa samo to i poznajem. A politika, o tome nista, pravicu se posve nevjest.
Zahtiheva da ga upoznam sa gradom u koji putuje prvi put. Da opisujem grad!? Nista neobicno a ja se mucim, ne znam odakle bih poceo, razmisljam gledajuci kroz prozor. Iz voza!? Iz voza, sinu mi ideja, prepricati kako sam ga i ja vidio prvi put. Inace su prvi utisci o gradu najdubiji i najpamtljiviji. Ovako cu poceti:
Zamislite puno brda, brdo do brda, i tako pet-sest sati voznje od Sarajeva ka jugu. Zahvaljujuci rijeci Neretvi koja ih je vjesto zaobilazila i presijecala, stvoren je nadaleko poznat kanjon, kroz koji parna lokomotivica iz Sarajeva dobrekce do Mostara. Grad se smjestio u kraski kazan, a i njega je nekad stvorila Neretva, uvlacila se sa sjeverne strane, okruzivala, kutljala, kurlala i mljela brdsku periferiju do utrobe, a kad je ukazanila medjubrdje, provalila je na juznu stranu i mirno nastavila ka moru. Ponijela je, pa ispod grada, razlila pijesak i mulj i tako stvorila plodno Bisce polje. Navire sjecanje na slikara stranca. Dugo sam ga posmatrao, platno je obojio u zeleno, po sredini, slobodnorucno, debelim kistom, povukao je plavu trakastu liniju, i njom docarao modrinu Neretve. Tanjim kistom, umocenim u plavu boju, ucrtao je zrakaste linije povijene na uljev u Neretvu, docaravajuci mrzle Bunu, Radobolju, Jasenicu, te toplu i ljekovitu Bunicu. Dodao je i presusivani Posrt... Valjda nigdje u svijetu, u tako malom prostoru, ne postoji toliko tokova. Mostarsko polje ima sedam brzotocnih bisera. Kad sam bio mladji, volio sam da pisem, Mostar me cesto inspirisao. Divan je grad, svijetao, topao, voljen, ali Mostarci pregone uporedjujuci ga sa najljepsim gradovima svijeta. Pretjeruju. Most iz turskog perioda i Kujundziluk su najljepsi dijelovi grada, po njima se i prepoznaje. Dvadesetak hiljada stanovnika zivi po mahalama, a carsijski zivot tece u trgovackom dijelu koji se naziva Ricine. Zitelji se medjusobno poznaju, tesko prihvataju doseljenike - svoji su. Kao i o gradu, i o sebi imaju visoko misljenje, tako da se rijetko koji dosljak uspije uklopiti u carsiju. Zive od trgovine i sala...
"Cuo sam da neki Mostarci zive i od sala?" Miler prekinu moje misli. To mi dade samopouzdanja, i sretan da sefa zanimaju carsijske sale, a ne, kako sam mislio - komunisti, poceh:
"U Mostaru zive narociti ljudi koji uveseljavaju sebe i gradjane. Nadaleko su poznati pod imenom - liske. Visoko su cijenjeni. Vole ih i stari i mladi, obezvlasceni i oni na vlasti, vole ih dosljaci i oni sto odseljavaju, vole ih vojnici, svestenici, namjernici..."
"Zanimljivo! Liske!? Kazete da ih vole svi, ne trebam ni pitati, volite ih i vi?" s pola glasa ce Miler..
"Prijatno sam se osjecao kad sam bio u njihovoj blizini", uzvratih.
"Bili ste cesto blizu njih?!" kaza sa poluzanimanjem.
"Da, cesto", odgovorih sa pomalo zacudnim glasom.
"Valja nam dugo putovati, kratiti vrijeme, zelio bih da govorite o tom kraju i njegovim ljudima... - kaza i zauze pozu slusaoca.
"Nije veliko naselje", nastavih opustenije: "LJudi se poznaju u glavu, pri susretu se redovno zaustavljaju, rukuju, pricaju, ogovaraju i sale. Svako o svakom zna sve - i vise. Iz toga nastaju zadirkivanja koja zacnu u kafanama. Tamo se, prepricavanjem, ponesto doda ili oduzme, pa u obliku zgodne sale prenosi na ulice i domove. Vrijednije dugo traju, dok se ne rode nove, bolje i zanimljivije, a najuspjelije nadzive i tvorce. Kao da bez toga ne mogu, salu uzimaju kao hranu ili pice, bez nje su kao izgladnjeli ljudi. Sale se svi. Saljivdzije se dijele na slusaoce koji se slatko smiju, ogovarane koji su predmet sala, prepricavaoce koji unose duha da sala bude zanimljivija, ispricana smijesno, te oni koji smisijaju sale. Malo je onih koji uspjesno i smisljaju, i pricaju, i prepricavaju, i bivaju predmet sala, a najmanje je onih koji to jos i godinama uspijevaju. To su liske. Lisaka je malo. Drze se na okupu, zive po kafanama, nisu zaposleni, zapravo, to im je zanimanje. Gazde ih materijalno pomazu, pa vjekovima po nekoliko lisaka tako zivi. Najbolji se nametne liskama pa gradu, tako nastaje i postaje prva liska. Prva liska najomiljenija je osoba grada - sef je liskama i trehasima. To je gradjanin kojeg uvijek ceka slobodno mjesto u svakom drustvu; gradjana, trgovaca, politicara, knjizevnika, vojnika, djece... Izmedju ratova bio je to Vasa Kisa. Nedavno sam saznao, ziv je i jos uvijek je prva liska."
"Vasa Kisa..!? Naisao sam na to ime..." jedva preko usta prevali Miler.
"Upoznao sam ga vec mog prvog mostarskog dana", odgovorih.
"Vec?" iznenadi se gestapovac.
"Dosao sam u hotel na rucak, znate kako to vec biva. Zapazio sam grupu veselih ljudi, sastavili su tri stola... piju, meze i dangube. Jedan se izdvajao duhovitoscu, vodio je glavnu rijec, a ostali podrzavali su ga. Pomislio sam da bi to mogao biti Vasa Kisa, jer sam jos u vozu slusao o njemu. Raspitah se kod konobara, potvrdio je moju pretpostavku. Posmatrao sam ga krisom. Na osobit nacin pozva mladog konobara, upita:
- Da li je u hotelu sve na prodaju?
- Da, sve je na prodaju!? - iznenadjeno ce konobar.
- Ja hocu pecenje od stiglica, iz onog kaveza... - pokaza i kaza Vasa Kisa.
- Ti se salis?! - konobar kao da nije razumio narudzbu.
- Ne, mislio sam ozbiljno! - vrlo odmjerenim glasom ce prva liska..
- Ali, pa tu nema sta da se pojede?! - promucace konobar.
- To je moja stvar. Rekao si da je sve na prodaju. Ja hocu pecenje od stiglica - odbrusio je Vasa.
- Molim lijepo - rece, ocito zbunjen mladic, okrenu se i odjuri do sefa. Zatrazi pomoc. Prisluskivao sam ih.
- A, Vasa Kisa! nemoj da brines, sali se, ali ce ga skupo stajati ta sala - kaza sef, koji se samo na tren bio zbunio, naredice konobaru: - Uradi kako je trazio, pripremi za serviranje pa me zovi. Ja cu da ga posluzim.
Konobar se vratio do Vase da saopsti:
- Bicete usluzeni, gospodine!
Drustvo se zabavljalo, ali su, kao i ja, sa vidnim zanimanjem iscekivali narudzbu. U neko doba i pristize dugoiscekivana tepsija, na kojoj se iznosi pecenje, i na njoj, kao da je crv, aranzirana je pecena pticica. Sef se trudio da bude sto prirodnijeg konobarskog drzanja. Sluzio je po zanatu, na kraju se naklonio i rekao:
- Izvolite i dobar tek!
Kad je sef htio da podje, Vasa ga zadrza potezuci za rukav, izvuce novcic, rece:
- Molim vas, ja sam trazio pecenje, odsijecite mi - za jedan dinar.
Sef se pobuni. Porjeckase se. Umijesase se i gotovo svi gosti, koji ce presuditi na Vasinu stranu, jer ni drugim musterijama nije serviran sav pecen ovan, tele...

nastavak Glava 1

"Zanimljivo, ali ne i humano", nakon jedva vidljivog osmijeha rece Miler. Mada je opaska osnovana, zasmeta mi ocjena nehumanosti za liske, pa i ne htijuci nastavio sam:
"Radilo se o izuzetku, vec je u sljedecoj prilici bice drugacije. Nekim je povodom jedna gradska humanitarna organizacija uprilicila priredbu na kojoj je prikupljan dobrovoljni prilog. Jedna od tacaka bila je i natjecaj karikaturista na temu gladi. Bilo je dosta crteza. Prvo je pokazan trecenagradjeni rad, mnostvo iznemoglih i neishranjenih ljudskih bica, docekan je sa aplauzom. Drugonagradjeni izmamio je i snazniju podrsku, prikazivao je skljokane kosti ispod pometenog stola. Sa ushicenjem ocekivala se prvonagradjena karikatura, a kad je pokazana, u sali zavladao je tajac. Na listu papira, uz jasan potpis Vase Kise, pokazane su dvije povijene debele linije. Kao da nista nisu govorile, licile su na veliku oborenu cifru 3. Na sastavku linija bila je suma od pravih tankih crta. Pozvase Vasu, koji ce se popeti na podijum, zauzeti pozu profesora likovne akademije, da bi objasnio:
- Ovo je, gospodo, karikatura gladna covjeka. Toliko je dugo gladan, po guzici se vec uhvatila paucina...
Naravno, posjetioci su snaznim aplauzom podrzali odluku zirija."
"Da li ste susretali mostarske komuniste?" kad sam se najmanje nadao, grunu top iz Milera.
"Ne! Bio sam u 'Hrvatskoj glazbi', a tamo nije bilo ni pomena o komunistima", kazah i nastavih da se branim: "Glazba je bila pod okriljem katolicke crkve, pod nadzorom fratara..." ni sam ne znam zasto tako snazno govorio sam odbranaski.
"Pod nadzorom i fratara, ali i komunista, no o tome poslije..." kaza Miler, uozbilji se i vise, pa doda: "Necete reci da niste poznavali nijednog komunistu?!"
"Ne, nijednog !" zanijekah od prve.
"Ni Gojka Vukovica?" doda narocitim glasom, koji osta u usima da mi zvoni i ponavlja, da plasi i opominje, da podsjeca na gestapovsko drustvo, nepredvidivo i uvijek opasno po zivot. Zaogrnut strahom poslusno odgovorih.
"Gojka je poznavao svaki Mostarac, i susretao ga", rekoh i nastavih da objasnjavam: "On je bio nadaleko poznat i ozloglasen komunist. NJemu nije bilo do moga drustva, kao ni meni do njegovog. Uostalom, vise je bio po zatvorima nego u cartiji."
"Ipak, poznavali ste ga, a rekli ste da niste poznavali komuniste!?" naruzi German kao da sam neposlusno dijete.
"Spadao je u grupu ozloglasenih komunista u takozvanoj Jugoslaviji", napomenuh.
"Sada cete reci da ni Bresana niste poznavali?" prostrijeli me i okomi rijecima.
"Sjecam se nekog sa tim prezimenom, ali ne mogu da se sjetim o kome je rijec", slagah imajuci na umu cinjenicu da sam ga vidjao sa Mostarcima koje je hapsila policija, optuzujuci ih da su komunisti. U ovom razgovoru ne smije doci u pitanje moja cistota, bar kad je rijec o komunistima, zakljucih da ostanem na tome.
"Da li je Vasa Kisa komunista?" kao da mi zari novu bodlju.
"A, ne, to nikako. On je carsijski zabavljac i nista vise", useprtljah se.
"Da li je ucestvovao u kakvim politickim manifestacijama?" dopita probadajuci me pogledima.
"Ne, nije mi to poznato", cvrst sam i istrajan.
"Vasa Kisa je Srbin?" opet zaskoci.
"Ne znam, moguce je. Ali... liske su... Mostarci", na tren izgubih kontrolu nad svojim mislima.
"Ucestvovao je na kongresu jedne od politickih stranaka u Nisu", kaza, jos me dublje ubode pogledom, pa dopita: "Da li vam je to poznato?"
"Ha, ha, mislite na stranku Zikice Markovica?" malo se pribrah, ali i kazah sto mozda i nisam trebao.
"I to vam je poznato, a sve kao da nista ne znate!?" naruga mi se: "Vi znate I ko je gospodin Zikica...!?"
"Pa... pa..." spetljah se: "Pa i Zikica Markovic je bio kao neka liska. Znao je drzati govor po dva sata a da dva puta ne upotrijebi jednu rijec."
"Zanimljivo. A Vasa Kisa i Nis?" Miler ne prestaje da tjera svoje.
"O tome je carsija pricala danima, zabavljala se..."
"Sta je pricala?" prekinu me.
Iznenadi me njegova istrajnost, pa se zapitah, koliko neke stvari u nekom vremenu mogu biti nevazne, a u nekom, sasvim drugom vremenu, postaju vazne, pa ih se moramo prisjecati i prepricavati. Trazi da se prisjecam i onog sto se nije ni dogodilo. Prisjetih se kako se tada zabavljala mostarska liskana. Danima su o tome pricali izmisljajuci cudesne i, vjerovatno, nezbivene dogadjaje. Pocelo je od mostarskih gazda, koji su trebali da u Nis posalju dvojicu delegata na neki kongres. Poslali su Vasu i Bega. Obukli su ih po posljednjoj modi i danima ih ucili i pripremali da hodaju, jer oni su "kongresmeni", tako ce ih nazvati carsija, i ne bi smjeli da osramote mostarske politicare. Uz muziku ispraceni su na stanici. "Kongresmeni" su se sa stapovima i cilindrima kicosili po carsiji... Sta li smjera Miler kad te liske dovodi u vezu sa nasim putovanjem? Ovo mi se ne dopada, cini mi se kao da opada i cijena moje koze. Eto, sta se docuje do Berlina.
"No, sta se pricalo?" zazvuca kao naredba i ispitivanje.
"Znate, her Miler, liske, Vasa i vjerni mu saputnik Beg, prisustvovali su tom kongresu - iz sprdnje. O tome znam samo iz ove price: Kao i ostali delegati, imali su besplatan hotelski smjestaj za dva dana. Medjutim, njima se dopalo u Nisu pa su produzili boravak. Petog dana vlasniku hotela bilo je cudno ponasanje mostarskih delegata, pa je nalozio hotelskom sluzbeniku:
- Onoj dvojici, ujutro, cim ustanu, podnesi racun i naplati. Sumnjivi su, bojim se da ne kliznu.
Sluzbenik tako i ucini. Cim su njih dvojica sjeli za sto, prije dorucka, pristupio im je:
- Molim vas, gospodo, da platite...
- Donesite dorucak, da jedemo - ostro ce prigovoriti Vasa: - Platicemo, i vrijeme je da platimo - dodao je: - Inace, ne volimo dugovati. Nije nam to u naravi.
- Sta cemo sad, moj Vasa, fukara bez dinara? - zamucace Beg po odlasku sluzbenika - govorio sam ti da se okanimo belaja - prigovarao je.
- Znas sta, kad dodje sa racunom, posvadjacemo se, k'o bajagi i samaracemo se, juriti... Ostacemo bez cilindara i stapova, ali posteno govoreci, i nisu za nas - Vasa izlozi plan.
- Izvolite, platite racun - nakon dorucka ponovo pojavice se sluzbenik.
- Ja cu platiti..! - prvi ce Vasa.
- Ja cu platiti..! - presijeci ce ga Beg.
- Ja..! - istovremeno su govorili i zavlacili ruke u prazne dzepove.
- Neces, ja cu..!
- Neces, nego ja..!
- Zasto ti kad si vise puta platio..?!
- Zbog toga sto si navikao da ja placam..!
- Nemoj da vrijedjas!
- Nemoj da si bezobrazan...
I tako redom, dok Beg ne odalami pljusku. Vasa podje da uzvrati, Beg se odmicao, bjezao... Vasa ga je pratio u stopu, jurio do vrata, ulice...
"Naivna prica", Miler je bio uvjeren da okrecem pricu da bih precutio prave odgovore, ponovio je: "Naivno je. Ne ide to bas tako jednostavno. Probajte vi rucati bez novca, pa da vidite..."
"Ali, her Miler, bio je to Vasa..." rijesen da se sto manje doticem politike, okrenuh na sljedecu Vasinu salu. "Sjecam se, kad je vec rijec o rucku, kako je Vasa, opet bez novca, rucao u Sarajevu. Redovno je bio bez novca, a i kad ga je imao, nije ga nosio, jer je to za njega bilo sramotno. Prva liska se morao snalaziti i zivjeti bez novca. Naisao je na djecaka sa ulice, prisao mu, pitao za gostionicu gdje se moze dobro rucati, i kad je dobio odgovor, predlozio je djecaku da na rucak podje i on. Naravno, mali je rado prihvatio. Sjeli su za sto, domalo se pojavio konobar i molio da se sa bijelog i cistog stolnjaka ukloni poveci i neugledni paket. Vasa ga je skinuo i polozio na slobodnu stolicu. Narucili su dva obilna jela. Ocinski je Vasa uzivio gledajuci kako momcic halapljivo jede, porucio mu je kolac, kompot i sok. Vasa je popio pola litra vina, djecaku se pozalio na mokracni mjehur, pa otisao u klozet. Zadugo se nije vracao. Djecaku je dosadilo, vrpoljio se i jedva cekao da napusti gostionicu. Konobar je zelio da naplati ruckove, ali i vise da cim prije isprati neizgledne goste, pa kad Vase za dugo ne bi, prisao je djecaku i zapitao za oca. Djecak je objasnio da je ratno siroce bez roditelja, te ispricao kako je dosao na rucak. Kad je konobar izgubio svaku nadu u Vasin povratak, prisao je paketu i poceo da ga odmotava. U dosta papira nasao je kamenu kocku svjeze izvaljenu iz kaldrme."

nastavak Glava 1

"Da li je Vasa komunista?" opet gestapovac zaskoci kao pas iz klanca.
"A, ne. On je samo zabavljac", ostah dosljedan.
"Pricajte, pricajte, samo pricajte, o Vasi Kisi", rece, razvuce usne u jedva primjetan osmijeh, odcuta pa ce zajedljivo: - Pricajte, pricajte kako je jos negdje rucao, besplatno.
"Tako se Vasa i u Stocu zatekao gladan", ne znajuci kako da se izvucem iz kandzi, nastavih tvrdoglavo, ponasajuci se kao da sam uvjeren da Milera zanimaju upravo takvi ruckovi: "Usao je u gostionicti i pitao sta ima za jelo. Konobar je otpoceo sa onim kako mu je prvo padalo na um.
- Ima grah ovako, grah onako...
- Dobro, daj mi grah onako - prekinuce ga Vasa.
Nakon rucka, Vasa je ustao i krenuo ka izlazu. Konobar ce ga presresti.
- Molim vas, niste platili..?
- Nisam ni kanio placati - mirno ce Vasa, objasni: - Rekli ste grah onako. A onako, to ti je badava, besplatno.
Dodje do prepirke, ukljucili su se i zateceni Stocani, koji su, nakon duzeg vijecanja, stali na Vasinu stranu, odbranili ga, onda pozvali ga u drustvo, castili picem i uzivali u dosjetkama..."
"Pricajte, samo pricajte. Pricajte i o besplatnom picu!" presijce Miler, da mi se naruga. Nastavio sam kao rugu da nisam shvatio.
"Dugo su sjedili i pili, do vecere, kojom Stocani nisu htjeli da caste Vasu, trazeci da opet smisli nesto - besplatno. Nakon razmisljanja Vasa je pozvao konobara i porucio:
- Molim vas, donesite mi kilo pecenja.
Ubrzo bi usluzen. Jeo je sporo. Prisutni su pijuckali i glasno gonetali nacin na koji je Vasa planirao da izbjegne placanje. Bili su bucni dokazujuci svaki svoju pretpostavku. Gostionicar nije brinuo za trosak, znao je, nadoknadice neko iz povelikog drustva. Vasa objedova, obrisa usne, te dozva konobara, upitace ga:
- Sta vi, konobari, radite sa gostom, koji pojede veceru a nema novaca da je plati?
- Trazimo mu osobnu kartu - odgovorice je ravnodusni konobar.
- Ako nema ni nje? - poluzatvorenog desnog oka reci ce Vasa.
- Nogom u guzicu, izbacimo pseto vani - uzvratio je konobar.
- Naplati! - rece Vasa nakon sto poskoci i izbulji straznjicu. Konobar se istinski naljutio, bio je posao i da ga udari, ali zaustavili su ga gosti, koji obecase da ce platiti oni."
"Vrlo zanimljivo, vrlo, pricajte, pricajte", rugao mi se, a ja sam i dalje igrao na kartu naivnosti, znajuci da i bez toga Svabo nema osobito misljenje o Balkancu. Nastavio sam u istom stilu.
"Nije zao stolackim meraklijama sto su trosili, vole da seire, a ceif se uvijek placao. Vasa je malo pripio, znajuci da pijan covjek treba pica vise nego trijezan, odlucili su da se i dalje poigravaju. Prestali su da mu porucuju pice, a on ga je prizeljkivao. Nakon sto ih prozre dozvace konobara i zapitati:
- Sta radite sa gostom koji popije vino a ne plati ga?
- Kako moze biti, popiti a ne platiti? - i konobar zaigra zametnutu igru: - Pa ipak, ko ne plati, izbatinamo ga.
- Daj mi jedno vino, da popijem, na brzinu... - kao da zapomaga Vasa.
- Zasto na brzinu? - zacudi se konobar.
- Nista ne pitaj - zvjerkajuci na sve strane, panicno ce Vasa: - Donesi, brze dok nisam dobio batine.
- Od koga ces dobiti batine? - opet ce zacudno konobar.
- Od tebe! - doceka Vasa, mignu okom, nasmija se, povuce ga za ruku, pa doda - Donesi!"
Miler je nemarno slusao moju pricu, ako je ikako i slusao, probadao me ocima, kao da je govorio; pricaj, pricaj, tek dolazi prava prica. Bio je uvjeren da znam dosta, da tajim, ali je racunao na dugacko putovanje. Omalovazavao me je, pustio me da pricam uprazno, pravio se da spava.
Parosnazni tutanj narusavao je nocnu tisinu. Polusnen lebdio sam kroz vremena, prostore, stanja, zagnjurivao u neku nejasnu mutnocu davno prozivljenu, trudio se da izbistrim, to nesto, naprezao se prizivajuci pamcenje. Pricinjavalo mi se da sam na tragu, blizu, ali ne dokucujem. Cutim i gledam kroz mrak. Navikao na galamu, zamor, melodican zvuk, lelek... na sve osim na muk. Sanjiv, osjecao sam se stisnuto, neprijatno, nesigurno, vec i neizdrzivo, a gestapovski pogledi probadaju, proucavaju, uvlace duboko u snenu glavu, snazno i bezobzirno sibaju, o njima razmisljam trazeci prostor za svoj vidokrug. Kako izbjeci sudar sa presnaznim pogledom? - muci me pitanje. Gdje da gledam? - kad je on zauzeo sve vagonske prostore. Gdje god upravim pogled, presijece me njegov, njegov izasnen, stalno izasnen. Gdje da gledam? Glupo se osjecam, bas glupo. U njega, odlucih i pogled usmjerih na njega, a on mi ga u trenu - povi. Kroz prozor ne mogoh gledati dugo - doceka noc pa me naslika na staklu. U lezaj, sto, zidove, fotografiju - Hitlera na zidu... Slika, kad je zagledah bolje, lik me podsjeti na jednoumca Cafta, i on po Mostaru hoda sa isukanom rukom. Ispruzio je u vozu, da zaplasi, sto li? Vidi razdjeljka i kose do obrva, kao da se nije mogao zacesljati pred slikanje, ne, nije to - utisak, sve je sracunato, davno razradjeno. Hitlerova fotografija podsjeca na nekog...? Na Vasu!
Kako je nepredvidiv zivot. Eto, gestapovac stigao iz Berlina da me strasi u vagonu, tjera da pricam o palanackom seretu, komunistima koje ne poznijem, da... Ko bi mogao i pomisliti da ce mi se takve stvari dogoditi. Pa jest, Hitler i Vasa, ma koliko bilo cudno, ima tu necega. Vasa je liska, bice da se previse proliskao... Sjetio sam se, pa da, dogodilo se u gostioiiici "Pavic". Na vratima se ukazao cudan covjek, kopija ove fotografije, ukocio se sa ispruzenom rukom do visine ociju. Ponavljao je: "Hajl Hitler". Prisutni se okamenise. Isti je kao Hitler, govorili su. Domalo sam u tom liku prepoznao Vasu. Ona prilika i ova fotografija su blizanci. Predosjecam da je Mileru poznat i taj detalj, ne bih se zakleo da mu nije poznato i da sam i ja prististvovao tom cinu. Toj je, naravno, malo vjerovatno, ali kad je u pitanju Gestapo, moguce jo sve. Jos vise me skolila nelagoda, uvukla pod kozu, svrbi. Ovaj dan kao da je odsanjan. Strah u snu, dovucen na ivicu provalije, vagam na njoj, dovoljna je najmanja sila, dodir, povjetarac ili greskica u iskoraku, pa da zavrsim u ponoru pakla. Opet postah djecacic, skrivio batine, ocekujem strogog oca koji nije prastao, udarao je kud je prije stigao. Ocekujem zamahe, drhtim, najteze je na njih cekati, da pocne, i on se tek priprema da tuce, cuti i kani, ne usudjujem se da ga pogledam - siba i pogledom, probada, bodlje sikaju u mozak. Sklupcao se u cosku sobe, uronio misli i pogled u prazno, duboko u sebe, u strah. Pritislo me, okurazih se da pogledam, u oca, presijece me silo iz ociju gestapovca. Nije snen, prevario sam se.
"Kao da nema sala vezanih za komuniste?" rijeci kao da povrijedise otvorenu ranu.
"Nisam se druzio sa pelenguzicima", sjetih se da su tako neke mostarske gazde nazivale komuniste , odlucan sam da o komunistima govorim sa sprdnjom, jer, eto, takva su vremena, dovoljno je da Svabo samo posumnja u moja opredjeljenja, pa mi je gotovo sijelo, kako to kazu Mostarci. Moram se sjetiti neke sale vezane za komuniste, uporan je Svabo, a ne mogu da se sjetim nijedne, mucih se. Sjetih se:
"Dugi tmurni i kisoviti dani uguraju u ljude losu volju, postaju neorni za pozdrave, razgovore, zivot... Trandiju bez jasnog cilja, tek da skrate vrijeme, zlovoljni su, i kako se to kaze, do podne mrze cio svijet a poslije podne i sebe. U takve dane najbolje je da se covjek nadje u Mostaru, u gostionicama su svi: liske, gazde, politicari, radnici... Nikome se ne zuri, opustaju se, za svakoga ima jela, pica i zabave. Zivot je tada osobit, sve se odvija polako i neusiljeno. U jednoj takvoj prilici, sjedili su Vasa i Beg, a medju mnogobrojnim gostima bio je i spominjani komunista Gojko Vukovic. Beg je imao masnice po licu, dobio ih je od nekog Gacanina, zato sto je pricao masne sale na racun osjetljivih Gacana. Masnice su bile povod za zadirkivanja. Naravno, prednjacio je Vasa.
- Gojko, zasto ne primite Bega u Partiju? - nenadno zapitace Vasa.
- Begovi i komunisti nemaju nista zajednicko - uzvratice taj cuveni komunist Gojko.
- Imiju, imaju! - kao da bi se svadjao, sepurio se Vasa i izazivao paznju: - Prvo, komunisti dobivaju batine, a evo, i Beg je pretucen. Drugo, a to je za vas nijvaznije, Beg je ateista.
- Beg, pa ateista?! To do danas nisam cuo - kao bajagi, zacudice se Gojko.
- Da, da, Beg je ateista - uvjerljivo ce Vasa, objasni: - Gacani su ubili, u njemu, Boga.
- Samo djelimicno imas pravo - i Gojko ce prihvatiti salu: - Gacani su ubili Boga, ali u Begu je ostao Alah. Moj Vasa, kao sto vidis, Beg jos nije spreman za Partiju. Ali cim u njemu neko ubije din, primicemo ga...

nastavak Glava 1

Strelovito oruzje, koje je siktalo iz suvih gestapovskih ociju, unistavalo je celiju po celiju moga samopouzdanja, i podupiralo nemir. Jos sam vise obracao paznju na svaku rijec koju sam kanio izgovoriti, a kad bi je prevalio preko usta, cinilo mi se da je morala biti druga, koja bi losije govorila o komunistima. Jer, eto, sad mi se cini da sam tog komunistu prikazao kao mudra covjeka, a to nije smjelo da mi se dogodi.
"Stizemo u Sisak!?" kaza Svabo.
"Da, Sisak je!" jedva se uvremenih.
Opet muk. Protutnjasmo kroz stanicu.
"Posmatrate Firera?" pretrnuh cuvsi to ime.
"Fotografija je vrlo uspjela", smislih da je najbolje da to kazem.
"Da, uspjela je. Da li vas podsjeca na koga?"
"Ne, jedan je Firer", odgovorio sam i tek tada bio svjestan gdje sam, opet sam se ukljucio u Milerove kandze iz kojih nije moglo biti otimanja.
"Zar vas ne podsjeca na Vasu Kisu?" Miler je otezao svaku rijec i na mom licu pratio porast zbunjenosti. Srce mi zadrhta, uznemirenost zaledi misli, mucajuci proslovicu:
"Her Miler, molim vas, ne usudjujem se ni da razmisljam o slicnosti..."
"Ipak, razmisljajte!" kaza ne bas ljubaznim glasom.
"Ne mogu!" izleti iz mene.
"Da li vam je poznato?" opet ce Svabo zajedljivo: "Taj bezobraznik je dozvolio sebi slobodu da se izruguje sa velikim Firerom, oponasa..?"
"Ne, ne, her Miler", cvrsto odlucih da precutim dogadjaj iz "Pavica" gostionice.
"Ne, nije vam poznato?!" zacudi se Miler, nastavi: "Onda poslusajte! Uoci rata, u Sarajevu je nasa grupa uprilicila jednu manifestaciju u znak podrske nasem pokretu. I pored dobro vodjenih priprema skup nije uspio. Komunisti su odvracali od skupa, a i ono sto je doslo u salu, vratilo se razocarano. Na koji sat prije u gradu je rasplinula teska laz: 'U Sarajevo dolazi Firer.' Zbunili su se i nasi ljudi, a neki i potpuno nasjeli. Komunisti su ubacili svog covjeka na pocasnu binu. U toku skupa taj je prisao mikrofonu, i otpoceo:
- Sarajlije! Danasnji ce dan ostati zabiljezen u povijesti grada. Podarena nam je najveca cast, dosao nam je licno... Firer!" raspricao se Miler, sto bas nije njegov stil. Nastavio je:
"U opstem nesnalazenju izronio je Firer. Ovacije, prolamala se dvorana. Firer je stajao sa ispruzenom rukom, cekao je da se umiri masa. Otpoceo je na njemackom jeziku. Govorio je protiv fasizma... Slusaoci su zanijemili. Kad su nasi shvatili sta se zbilo, vec je bilo kasno. Nestalo je Firera, kao da je propao u zemlju. Komunisti, naravno! Godinama je ime glumca ostalo nepoznato, i tek prije dva dana... Bio je to, glavom i bradom, taj vas, Vasa Kisa."
"Cudne stvari, gotovo da covjek ne povjeruje", istinski sam se iscudjavao. Nastavio sam: "Pa je li to stvarno bilo, her Miler?"
"Nije vam poznato?! Znate vi mnogo toga", rece, pa zastade da me presijece pogledom, nastavio je: "Mozda vam treba vremena da se prisjetite. Odista, da li Vasa lici na Hitlera?"
Preznojavao sam se. Vrag je odnio salu, zakljucih, pa poceh da docaravam ulogu koja mi je pripremljena. Ne smijem nasjesti, moram jos preciznije vagati svaku svoju rijec: Ispeci pa reci, sto kaze nas narod. Ne dam se, odlucan sam.
"Ne bih rekao", otpoceo sam s pola glasa: "Po visini, tezini, brkovima, kosi, mozda i ima slicnosti. Medjutim, Vasin lik je osobit i noponovljiv. On ni na koga ne lici. Ruzan je i lijep, istovremeno. On je ljepotan grdnih ljudi. Uz to, ima cudne osobine, na primjer, moze mahati usima kao magarac. Da ne povjerujete, moze donju usnu prebaciti cak preko nosa. Sjetih se jedne takve njegove zgode", kazah, proskiljih na Milera, a kad se ponovo sucelih sa vostanim licem nastavio sam:
"Hinjio je raskol sa liskama, izdvojio se u gostionici za poseban sto. Peckali su se pred gostima, a vecina ce se opredijeliti za one suceljene Vasi. Narucivali su im pica i jela. Jelo se i Vasi, ali njemu ne narucuju. Nepoznatom gostu, koji je sjedio do njegovog stola, konobar donese pecenu jagnjetinu. Miris pecenja dodatno uzjogunio je Vasinu utrobu. Napadno gledao je u prvi gostov zalogaj, ovome to bi neprijatno, pogledima pokusavao je da presijece taj bezobrazluk. Vasa je to i ocekivao, pa ce u tom trenu povuci donju usnu i prebaciti je preko nosa i krajnje neukusno smrknuti, kao da usnom zamjenjuje maramicu. Da bi ostavio snazniji dojam, progundjao je: 'Gdje ovako nazeboh?' Covjek ga je gledao otvorenih usta, zgrcenog lica dozva konobara, plati, pa ljutito napusti gostionicu. Vasa predje za sto odbjeglog, privuce pecenje, poce ga cereciti i gundjati: 'Gospodine, otkad ja cekam da nas usluze .'" Miler je jednako vostano gledao u mene, nastavio sam da govorim bezvoljno: "Vasa je izborana lica, sa zrelim podocnjacima, koji navode na neispavanost, zamorenost, alkoholiziranost, starost, ispacenost... ili i njih glumi. Oci su nejasne boje, cak bih rekao da se i ona mijenja po njegovoj volji. Pogled mu je prodoran, u skladu sa njegovom snaznom licnoscu. Svjestan je tog dara, pa ga u doticajima sa ljudima cesto koristi. Tesko je Vasu opisati, jer je od zgode do zgode razlicit. Sa djecom je veseo i blag, tada mu je lik prijateljski mio. Drugi je kad se predstavlja kao naivcina, dobricina i sirokogrudna osoba. U nekim slozenijim prilikama plane pogledom, zastrijeli, presijece, zaplasi. Od pet bora na celu cini lice po potrebi situacije. Kad zeli da se predstavi u vaznom i ozbiljnom izdanju, tada vjesto prikriva dvije lijeve bore, desne spaja u jednu, nju nadovezuje u debeloprstnu boru oblika mlada mjeseca. Tu boru prate obrve, lijeva se pomjera za dva prsta dole, a desna za tri gore. Izraz zaokruzuje vaznim i snaznim pogledom sa kojim prodire do mozga sagovornika, brka mu misli i usmjerava u svoje usne koje su se spremale da iskazu zanimljive rijeci. U takvim prilikama ostavlja utisak duboko mislena i mudra covjeka. Za svaku priliku ima odgovarijuci izraz lica: tuzan, veseo, zabrinut, prkosan, podrugljiv..."
"Znaci, mogao je sloziti i Firerov lik?" pecnu Svabo, kao da me ubode dracom.
"Pa, mogao je", promucah.
"Jos se uvijek ne mozete sjetiti da je oponasao Firera?" uporan je German. Uporan je, smjera na nesto, ali nisam ni ja sisio vesla, kako bi za ovakve situacije rekli Mostarci.
"Ne! To mi nije poznato", potrudih se da budem uvjerljiv.
"Vasi opisi veoma su slikoviti, ocito je da ste dobro poznavali Vasu. Po vasoj prici, ni ja necu proci mimo tog poznanstva...", kaza i zacuta.
Cutali smo i razmisljali.
Dugo.
Zaspali.

Glava 2

Glava 2

Nastavak Glava 2

"To je kuca u kojoj je odrastao Vasa Kisa. Gosti grada su je posjecivali, a mjestani svakodnevno spominjali. Nalazi se na kraju grada, pa su bracni parovi u ljetnim i sparnim poslijepodnevnim satima polazili u setnje obalom svjeze Neretve i na polasku dogovarali: Hajdemo prosetati do Bjelog cardaka. Pred kucom su se zaustavljali, odmarali i desetak minuta cutke posmatrali kucicu i svaki put dozivljavali novo, jednostavno, ugodno i milo zdanje. Odatle su se vracali i setajuci uzivali u brzotoku i zelenilu usred grada. Muzici su dovodili hanume do kapija u koje su same zamicale, a oni su zurno produzavali u kafane, na dogovorene okupe." Miler me nije prekidao, koji put bi tek mrdnuo usnom, pa sam nastavio:
"Preko ceste Bijelog cardaka bila je javna kuca i gostionica ,Lira'. Mozda je i komsijski veseli i slatki zivot uticao na oblikovanje Vasine licnosti. Kao i svaki covjek kad se prvi put susretne sa javnom kucom, pokaze zanimanje, tako je i mali Vasa, kazu, u nekoj prilici pitao oca:
- Tata, sta je u onoj kuci?
- Nista sine, tamo se vodi slitki zivot - odgovorio je otac tek da odgovori.
Do nekoliko dana, nakon igre, onako gladno, dijete se prisjetilo i otrcalo da kupi slatkog zivota. Na ulazu docekao ga je sluzbenik.
- Sta je, mali, zasto si ti dosao?
- Daj mi slatkog zivota - govorio je i pruzao nekolike parice.
Covjek je uzeo jedan novcic, pa nestao u kuci, i domalo se vratio sa parcetom kruha namazanog pekmezom. Do sahatak vremena, mali opet navrati i zatrazi jos. Opet je bio usluzen. Dosao je i po trece parce, ali nije mogao da ga pojede, polizao je pekmez, a kruh bacio. U vecrnjem caskanju sa ocem, pricace:
- Tata, danas sam isao i placao slatki tivot.
- Sta si ti, stiglicu jedan, placao?! - iznenadi se otac. A, i tebe svuda stigne - dodao je i uzbiljivsi se upitao: - Pa, kakav je slatki zivot?
- Sladji je nego sam mislio - ne caseci odgovorilo je dijete.
- Daleko si ti od slatkog zivota, moj sine... - nasmijace se i preko usne prevaliti otac.
- Da vidis i da nisam - djecak ce polupovrijedjeno, dodao je: - Dvije sam maznuo i jednu polizao...
- A tako... Slusaj Vasa, danas si tamo otisao, nemoj vise. Je li ti jasno?! - strogo je priprijetio otac.
- Nije jasno! Ti smijes, a ja ne smijem..?! - pobuni se djecacic.
- Kad odrastes, onda ces ici. Tamo je zabranjeno djeci. Tamo se prave ljudi - izleti iz oca.
Do nekoliko mjeseci, opet uz uobicajeni vecernji lagani kucni razgovor, mali Vasa ce ocu:
- Tata, bio sam tamo gdje se prave ljudi.
- Nisi, valjda, ulazio? - zabrinuto ce otac, nakon sto se uspravi, gotovo ukoci na stolici.
- Imao si ti pravo, tata - pomirljivo ce djecak - ne daju djeci, bio sam posao pa me vratise. Cim kriju dobro je, pomislih, pa se popeh na prozor i vidjeh sve.
- Sve? - zacudjeno ce otac.
- Sve! - nepokolebljivo ce djecak Vasa.
- Sta si gledao, bogu li ti tvoga, sta si vidio..? - dreknuo je otac.
- Jedan covo napravio tetu - vazno ce da objasnjava djecak - jos je nije bio sasvim zavrsio. Kad sam pristigao, jos joj je svrdlao zadnjicu. Islo mu je tesko, znojio se..."
"Zanimljive price gospodine Garo, golicave, pristaju mirnim vremenirna. Gospodine, mi smo na ratnom zadatku..." izriga Miler, podrugljivo se iskezi, prostrijeli pogledom, kao da je vec izgubio strpljenje, dodao je: "Dugo je do Mostara. Pricajte, doci ce na red i ono sto je blize ovovremenim prilikama. Nadam se..."
Ima pravo, dugo je do Mostara, zakljucivao sam i sam, izrigacu, sigurno cu izbljuvati mnogo, ipak, ne dam se jeftino, ja cu svoje, pa dokle stignem, nastavicu:
"Znate, Vasa je nadaleko poznat covjek, o njemu se mnogo govorilo, pa, eto, i ja sam toga dosta cuo."
"Dobro, nastavite. Pricajte, to sto ste culi", ostre rijeci, naredba, pobunise u meni i ono milo dostojanstva, zazvase misli.
Kao da besjedim sa kamenom ili masinom. Mrsko mi otvarati usta, volio bih da me samara nego da pricam. Gadim se sebi, a tek njemu. Ipak je strpljiv: Prcaj, pricaj... Da pricam, pa da i pricam, ali sta? Nesto. Pricij nesto, budi poslusan. Poceh od toga nesto:
"Na redu je skolsko doba, prvi razred..."
"Znaci, stigli smo do prvog pucke..." naruga se. Nastavio sam kao da nista nije ni rekao:
"Uciteljica je objasnjavala zasto je ruzno pitati rijecima, naprimjer: Mogu li u cenifu, da serem, kako su joj se djeca u pocetku i obracala. Nalozila je da u slucaju nuzde treba podici ruku, pa nakon sto ona pita sta zeli, dijete treba da kaze: Molim vas, gospodjo uciteljice, mogu li da prohodam, i ona ce dozvoliti...
Nekom prilikom navratio je direktor skole u Vasin razred, da nadzori rad uciteljice. Vasinom drugaru Begu prituzilo, podigao je ruku i ocekivao da ga uciteljica pusti da ode do klozeta.
- Strpi se dok je tu direktor - uciteljica mu je prisla i sapnula: Domalo ce Vasa ustati, drzao je sa dva prsta nos i govorio:
- Molim, gospodjo uciteljice, Beg je prohodao na mjestu..."
Miler iskezi usta, zatvori lijevo oko pa desnim odape strijelu. Pogodjen, zanjihah se, zbunih, a kad se nekako pribrah, nastavih kao da mi se to nije ni zbilo.
"U drugom razredu ucili su recenice. Na cas banuo je skolski inspektor. Uciteljica se trudila da nastavi sa nastavom onako kako je i zatecena. Postavila je pitanje:
- Ko zna jednu recenicu?, Vasa ce se podici i izrecitovati odgovor:
- Moja tetka je kurva.
- Sram te bilo! Kako te nije stid, kao da si... - planula je zatecena uciteljica.
- Nemojte da ga ruzite. Dobro, dijete je reklo recenicu, odgovor je tacan, a..." - umijesao se inspektor.
Cas je nastavljen i zavrsen, uciteljica je otisla sa inspektorom u zbornicu i nije imala priliku da se docepa Vase. Zato je sa ushicenjem ocekivala jutro. Kad poce nastava, bice i jos bjesnija, jer Vasa nije ni dosao u skolu, ali pojavice se u sred casa.
- Gdje si ti? Zasto kasnis? - pokuljao je uciteljicin bijes.
- Molim, gospodjo uciteljice, zakasnio sam, molim... Vodio sam gospodina inspektora, molio me, da mu pokazem gdje stanuje moja tetka...
Nestajalo je snage za govorenje, volje vec odavno, ucutao sam i opet proskiljio udaljenijim okom, zuti covjek kao da uzvrati otrovnom strijelom. Nisam bio na cisto, da li mi je da pricam ili cutim.
"Predjite na starije razrede!" Svabo naredi glasom uciteljice iz malopredjasnje price.
"Pocela je nova skolska godina", nastavih a ni sam jos nisam znao sta bih pricao. Misli se rastrzale, razvlacile izmedju Milera i Vase, jedno mislim a drugo govorim. Ipak, pricao sam.
"Dosta o tom! Predjite na momacki period!" bez imalo uctivosti prekinu me i naredi.
Svapska posla, pomislih i osjetih da se u meni pocela zametati mrznja pomijesana sa strahom. Cudan osjecaj, nenaviknuto stanje, neplivac u jesenjoj matici. Da predjem na momacko doba, vrijeme sazrijevanja? Uporan je kao dosadni profesor istorije na mostarskoj gimnaziji, kojemu je vazan svaki detalj koji postavi on. Pita i ceka odgovor. Pita, naprimjer, godinu nekog davnog zbivanja, ceka, ako bas nju ne znas, za njega ne znas istoriju, ne dozvoljava da nastavis o onome sto znas, zaustavi i po tome neznanju donosi sud o ukupnom znanju. Ceka nekoliko minuta i posalje u klupu. Tako i Miler, ima strpljenja, dozvoli da se govori, ali i on dodje na svoju godinu. Moj Garo, neka ti je Bog ni pomoci, cuvaj se, budi budan, kako bi rekli Mostarci. Tuzno je kad se mora bezvoljno pricati, teze i od najnapornijeg fizickog rada. "Cekam!" opomenu gestapovac.

Nastavak Glava 2

"O tom periodu znam malo", otpoceh nepovezano: "Ovog casa pada mi na pamet ova prica: Otac je o Vasi govorio poznaniku, odgovarajuci na pitanje o sinovljevom vladanju.
- Prijatelju, da ti kazem pravo, lijep je, slusa, ali ima jednu manu, veliku manu...
- Manu? - zacudi se prijatelj, znajuci da je Vasa-momak zdrav.
- Plasi se mraka! - snishodljivo ce otac, pa ce glasnije: - Nikad ne dodje kuci dok se ne oglase pijevci, ne pocne da svice."
Miler me nije cestito ni slusao, a mislim da salu cak nije ni shvatao. Pokazao je to izrazom lica, pridodavsi mig koji naredi da nastavim.
Izmoren nelagodom, pozeljeh da ispricam nesto sto bi ga bar nacas zadovoljilo, mozda nesto iz doba austrougarske, pa smislivsi i sta, poceo sam:
"Sjetih se jedne price, jos iz vremena regrutacije. To je bilo u austrougarsko vrijeme. Znate, u tursko doba nije se islo u vojsku, pa je obavezno sluzenje, koje je uvela nova vlast, narod tesko prihvatao. Jos je jedan detalj vazan za ovu pricu. Naime, po turskim zakonima, a u skladu sa islamom koje ne priznaje idolopoklonstvo, nije bilo obavezno skidati kapu u sluzbenim prostorijama. Obicaj se zadrzao i u novoj vlasti, pa ga je ona i ozakonila. Dakle, ko je nosio tursku kapu - fes, nije morao da je skida ni u prostoriji u kojoj je visila careva slika", kazah, pogledah na Milera, koji migom glave naredi da pricam, nastavio sam:
"Beg potice iz ugledne religiozne muslimanske porodice, ali rodjen je da postane liska. Upoznao sam ga kad je bio u ozbiljnijim godinama. Omanji punacki covjek, uvijek lijepo odjeven. Nosio je sesir i stap. Radio je kao sudski cinovnik. Gotovo da se na poslu nije ni zadrzavao. Dosao bi ujutro na pocetku radnog vremena, da ga vidi sef, otvorio bi orman, izvadio stare sesir i stap, vidno ih okacio o vjesalicu i napomenuo cimeru: Ako me traze stranke, kazi da sam tu negdje. Kazi i pokazi, evo mu sesira i stapa, znaci da je u zgradi. Ako me bude trazio sef, znas gdje sam u Jaganjca, Ibrice, Jagnjetu... Posten je, trpeljiv i duhovit covjek. Voli sale na nacin da ih Vasa smislja i prica, a da ih on potvrdjuje, nadopunjuje i brusi. U zelji da izbjegnu prijem u vojsku, Vasa i Beg su posli na regrutaciju sa fesovima na glavama. Beg je prozvan prvi. Iskusni austrijski ljekar osmotrio ga je, pa u zelji da otprve vidi da li ima ludu pred sobom, upitace:
- Ako bi ti izvadili jedno oko, sta bi se dogodilo?
- Ne bih vidio na jedno oko - Beg je pozurio da odgovori.
- Ako bi ti izvadili i drugo oko, sta bi se dogodilo?
- Ne bih vidio ni na drugo oko", odgovorio je Beg.
- Gut! Regrut, Beg Glavovic, je sposoban za carsku vojsku! - izdiktirao je ljekar te prozvao Vasu Kisu. I njega je docekao slicnim pitanjem:
- Ako bi ti odsjekli jedno uho, sta bi se dogodilo?
- Ne bih vidio na jedno oko! - odgovorice Vasa i zbuniti ljekara, koji ce mu se unijeti u lice, zagledati u oba oka, pa dopitati:
- Ako bi ti odsjekli i drugo uho, sta bi se onda dogodilo?
- Ne bih vidio ni na drugo oko! - opet ce bez zadrrske da odgovori Vasa.
- Ovaj Regrut nije sposoban za carsku vojsku - saopstice ljekar, odsetati da pritvrdi pisaru - Regrut je nesposoban!
Oblaceci se u predsoblju Beg je bio neveseo, ljutio se i na Vasu, prigovarao:
- Gurnu ti mene. Velis, idi Beze, sluzi i gini po Karpatima i drugim morima... - oci su mu vlazile. Vasa ga je umirivao, da bi ga oraspolozio, pricao je sta mu je padalo na um:
- Sta se sekiras. Slacu ti pakete sa tresnjama, murvama i koscelama, a to, da znas, odlicno ide uz plzensko pivo...
Narusavali su tisinu i ometali rad komisije, te se pojavio jedan od clanova, poviknuo je:
- Dosta galame, napolje! Vidjevsi Bega da place povratice se i obratiti mu se: - Zasto places, regrut?
- Place od srece, drago mu, sluzice Cara - odgovorice Vasa.
Produzili su do "Jagnjeta", uz pice, u drustvu trehasa lisaka, i Beg se oraspolozio i vec je peckao Vasu:
- Sucur alahu pa sam zdrav i pametan. Bicu dobar vojnik, postacu pukovnik, onda cu doci u Mostar, uzecu mog jarana Vasu, pa cu ga odvesti na lijecenje u Prag. Kazu, tamo ima cuveni doktor koji lijeci blesave, umobolne ljude. On ce izlijeciti moga druga Vasu. Zao mi ga, sve bih ucinio za nj, a za ovu tesku bolest i da ne pricam - Beg se kreveljio pricajuci.
- Nisam ja mahnit, nemoj ti mene - bajagi ljutio se Vasa: - Tuzicu te za povredu ponosa.
- Vasa, nemoj tako, do jutros nisam ni ja znao da si lud. Naravno, nisi ni ti. Ali, dina mi, koga becki doktori nadju da je skrenut s pameti, u tu dijagnozu ne treba sumnjati.
- Pustite vi Bega. Izmislja! Ta, znate mene, znate da sam pametan... - branio se Vasa. Gotovo da su se zestoko svadjali, a gosti restorana uzivali su, narucivali i trosili.
- Eto, raja, pametni ste, sami presudite, a sve znate - seretski zapetljavao je Beg: - Rekao sam vam, cuj, odsijece mu uho, pa da ne vidi na oko!?
- Naravno da nisam lud! - zaskakao je Vasa - pa raja, kako cu vidjeti na oko ako mi odsijece uho. Velik fes, poklopice mi oko, bezbeli da ne bih vidio... Ako bi mi odsjekli i drugo uho, fes bi pao na oba oka, ne bih ni najedno... - objasnjavao je Vasa.
Prisutna liskana, bajagi, podijelila se, jedni su zastupali Begovu a drugi Vasinu stranu. Uz pecenje i vino seirili, kenjcijali i krali bogu sate, do u gluvo doba, kada su se rastajali i pomisljali na jutro koje su jedva cekali, da prepricavaju fes, uho i oko, jucerasnji dogadaj, ako ne iskrsne kakav novi, svjeziji."
Miler ne pokazuje znakove zivota, ne zanima ga moja prica, ceka pricu o komuistima. Ja takvu odista ne znam, ali on je uporno ceka.
Svabo, cudan je to narod. Na momente bih rekao da Milera ne zanimaju moje price, da ih ne slusa, a sve cuje i zna sto je blizu njegovog interesovanja. To slusa, poslusno. Takvi su oni. Brojne sam sreo i takvi su svi. Disciplinovani i fanaticno poslusni. Naredjenja izvrsavaju bez razmisljanja, jer kod njih postoje zaduzeni za razmisljanje, postoje oni sto komanduju i oni koji izvrsavaju. Razmisljanje je dozvoljeno samo u okviru dobivenog zadatka. Da li je zadatak - naredjenje suvislo ili nije, nije izvrsioca da ocjenjuje, a zdusno razmislja o tome kako da ga izvrsi, ako i taj postupak nije unaprijed propisan, a kod Svabe je cesto i to slucaj. Nas balkanski covjek je suprotan. On najprije razmislja o onome ko mu je dao zadatak, ocjenjuje ga kao covjeka, pa iz toga izvlaci zakljucak, da li je uopste trebalo izdavati takav zadatak. Pri tom domislja kako da on postane taj sto izdije zadatke, uvjeren da bi on to radio bolje, bolje i od sefa, upravnika, ministra... Iscrpi se takvim mislima, pa sa premalo volje pristupa izvrsenju svog zadatka. I ovaj Svabo, sjedi i marljivo razmislja kako da izvrsi dobivenu zadacu, dosadno je uporan, vjerovatno sada razmislja o meni, odgoneta da bi stvorio jasnu sliku o mom karakteru, a sve u zelji da ustanovi koliko znam o mostarskim komunistima, posebno o jednom od njih, o Vasi Kisi. Za svakog zdravog covjeka Vasa je saljivdzija a ne komunista. Prema tome, i ako je dobio zadatak vezan za Vasu-komunistu, trebao bi razmisljati i o besmislenosti pretpostavke i zadatka, ali ne, njegovo je da izvrsava zadatke, a ne da razmislja treba li to raditi. Kakve je on sve zadatke dobio, ko to iz Svabe moze iscupati? Mozda, da se posluzi sa mnom, pa da me u nekom visem interesu kasnije likvidira. Kao bicikl, ukrademo ga, posluzimo se i odbacimo u bezdani vir. Ali, nece to, her, ici bas tako. Cuvacemo se. Osjeticu kad se to primakne, a onda...
"Znaci, Vasa nije bio u vojsci?" iznenadi pitanje. Uvjeren da Miler i to zna, a ja ne znam, predao sam se razmisljanju, prizivao pamcenje, trazio klanac. Onda sam se sjetio da se priupitam, kako bi u mojoj situaciji radile liske, pa i od njih sam naucio nesto, da probam:
"Ne znam da li je bio vojnik, ali sjecam se jedne sale koja upucuje na pozitivan zakljucak. Cuo sam je osobno od Vase: Jednom prilikom, nekako odmah po dolasku u vojsku, dokoni vojnici su prepricavali zgode iz svojih krajeva. Vasa je ispricao jednu o Ibri-Glavonji. Sala im se dopala, ali ce po njoj i prepoznavati Vasu, nazvace ga - Glavonja. LJutio se Vasa i cesto bio u sukobu zbog tog nadimka. Kasnije, shvatio je, zdusno ga izazivaju bas zbog toga sto se on dobro ljutio. Inat je uvijek na svoju stetu, prisjetio se ocevih rijeci i okrenuo kartu. Prividno prestao je da se ljuti. Danima se suzdrzavao, osmijesima uzvracao je na izazove. Jedno jutro, kao i obicno, pristize ceta na dorucak. Vasa je bio kuvar. Kako kome uspe caj, tako mu svaki dobaci - Glavonja! Ocito je, dogovorili su to jos u stroju. Izdzao je. Jeli su po grupama, prisluskivao ih je. Govorili su o njemu. Domalo, prici ce mu kolovodja:

Nastavak Glava 2

- S obzirom da se vise ne ljutis, dogovorili smo se, necemo te vise ni zvati Glavonja - govorio je praveci se da mu je prijatelj. Vasa ga je prikovao pogledom, da mu da na znanje da je nadimak njegovo nedjelo. I onda uzvratio:
- Ako ste odlucili da me vise ne zovete Glavonja, onda vam se ni ja vise necu pisati u caj..."
"Da, gospodine, po tome bi se reklo da je sluzio vojsku, vi to, pretpostavljam, znate, ali kao da okolisate, kao da nerado pricate ono sto..." iz Milera tekla je podrugljivost.
"Ne znam da li je sluzio vojsku", nastavih kao da ga nisam shvatio.
"Je li Vasa bio u Becu?" presijece me neocekivanim pitanjem.
"Odista ne znam", nastavih: "Sjecam se jedne, ali samo za Mostarce, zanimljive zgode. Po njoj bi se moglo zakljuciti da je i tamo bio. Znate, u Mostaru postoji neobicno drvo - koscela. Vjecita je dilema da li je koscela vocka. Drvo je visoko kao tresnja, a plod kostunjav i veoma sitan, velicine izmedju zrna bibera i ljesnika."
"I, sta bi s tim plodom?" naruga se jos jednom, a ja nastavih kao da ga jos jednom nisam dobro shvatio.
"Javljale su becke novine da su tamosnji trgovci uprilicili svjetsku izlozbu voca. Tvrdili su da je zastupljeno svako evropsko voce i nagradjivali su, sa po sedmicom besplatnog boravka u tamosnjem najluksuznijem hotelu, svakog covjeka koji donese uzorak neizlozenog voca. Dokona liskana se prisjetila koscele, pa je uz podrsku i materijalnu potporu mostarskih gazda, nakanila otpremiti Vasu i Bega u Bec, sa uzorcima neizlozenog voca. Najavili su ih brzojavom, tako da su ih na beckoj zeljeznickoj stanici docekali trgovci, novinari i znatizeljni gradjani. Ocekivali su krosnje ili korpe voca od dvojice bosanskih vocara, kako su ih najavljivale novine, a docekase dva praznoruka kicosa. I ponasanje njih dvojice neobicno je, nisu odgovarali na mnogobrojna pitanja, tek rekli su: Sjutra, u podne! Smjestili su ih u hotel, stampa je od njih pravila svoj posao, objavila je i crteze njihovih likova. Iscekivao se sjutrasnji dan I docekalo podne! U prisustvu velikog broja znatizeljnih ljudi, susreli su se nadlezna komisija izlagaca i dvojica bosanskih vocara. Opet bez korpa!? Beg i Vasa izvadili su dzepne satove, drzali ih na dlanovima, pa kad se kazaljke poklopise I objavise podne, istovremeno, zavukli desne ruke u dzepove i izvukli po saku koscela. Istovremeno, da bi obojica dobili nagrade. Clanovi komisije pojeli su po nekoliko koscela, a onda se povukli i dugo su vijecali. Liske su i novinarima podijelili po jedan plod vocke, po koscelu. Javljali su se pojedinacni sudovi i ponavljana su pitanja; da li je koscela vocka? Nakon dugog vijecanja, pojavice se komisija i saopstiti:
Koscela nije voce, ona je holc-bombon (drvena bombona) .
Nastao je spor, novinari su se stavili na stranu lisaka. Koscela je vocka, a ne drvena bombona...', pisali su. Rasprava je trajala nekoliko dana. Organizator nije htio da uplati za hotelske troskove. Novinari su vrsili pritisak. Vasa i Beg iznenadise odlukom, obratice se policiji sa zahtjevom da ih pritvori, uz obrazlozenje da nemaju novaca za hotelske troskove. To dodatno uzjarice novinare, i njihovom pomoci pobijedice liske. Obrazovana je nova komisija, ona ce imati drugaciji nalaz: Koscela nije holc-bombon, koscela je vocka. Od tada je koscela za Mostarce vocka, jer tako je presudio Bec."
"Ima li ih jos iz Beca?" opet te sture i opore gestapovske rijeci.
"Po Mostaru su na cijeni sve price iz Beca, sjecam se i ove", dosljedno nastavio sam svoju:
"Begu dosadila becka kuhinja, pozelio se graha sa kobasicom, pozalice se vasi, koji ce mu prevesti rijec grah, a za kobasicu, rekao mu je da se snadje sam. 'I hocu', poluljutito kazace Beg i dozvati konobara. Narucio je grah, a za rijec kobasica upotrijebice puno rijeci i sve prste na rukama. Nije uspio da objasni kobasicu, i nije imao kud, ponovo pozvace u pomoc Vasu. 'Snadji se, ti si druga liska, sta bi da si sam', smijao se Vasa i ostajao pri svom. Zabavljao se i konobar. Onda je Vasa predlozio da Beg otkopca pantalone i konobaru pokaze nesto nalik na kobasicu. Beg tako i ucini. Cim je konobar ugledao taj dio smijesnog Begovog tijela, klimnuo je glavom i udaljio se. Ubrzo se vratio, Bega je posluzivao sa grahom i - cevapom. Begu to nece biti zgodna prica, zbog zenskog dijela mostarskog zivlja. Branice se da je Vasa izmislio tu pricu."
"Gospodine Garo, zelio sam da saznam o politickoj licnosti Vase Kise, vi objasnjavate njegovu fasadu. No, dobro i ona osvjetljava dio, moram da priznam, vrlo zanimljive licnosti. Da li vam je poznato da Vasa dobro govori njemacki i madjarski jezik?"
"Ne, nije mi poznato, ali iz malopredjasnje sale, reklo bi se da zna njemacki."
"E, pa, sada znajte. Zivio je u Austriji i u Madjarskoj. Ali, o tome cemo kasnije. Pripadao je komunistickoj partiji, da li je i sad njen clan? To ne znamo. Ako jest, onda igra veoma vaznu ulogu u toj opasnoj organizaciji. Mnogo vazniju nego bi covjek mogao i da pretpostavi. Zamislite, gospodine Garo, podjimo od pretpostavke da je Vasa u partiji, i u njoj vazna licnost, da je u vrhu njenog rukovodstva. Kad bi to bilo tako, dozvolite pretpostavku, mogao bi da radi cuda. Vasa je najslobodniji covjek na evropskom kontinentu. Svi se bojimo nekoga, a on - nikoga. Svi imamo neprijatelje, svi do Firera, a Vasa samo prijatelje. To je covjek koji u ovom ratnom pozaru ima potpunu slobodu kretanja. Poznat je u Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori. Svuda se prepricavaju njegove sale, vicevi, sprdnje... Putuje bez novca, propusnice, posla, straha... Jednostavno receno, on ne zivi u ratno vrijeme. Gdje god dodje, badava jede, pije i spava. LJudi ga primaju i caste, a on se kocoperi i mudruje. Eto, prihvatili su ga Nijemci, Italijani, ustase, cetnici, partizani... svi. Ne treba mu pasos, pasos mu je ime - Vasa Kisa. Dakle, kad bi bio koniunista, mogao bi da pravi cuda. A, dozvolite, i vama je to poznato, u Mostaru se stvarno dogadjaju cuda. Mozda jo Vasa to cudo koje izmice Gestapou? Sve znamo o tim komunistima, imamo cak i spisak mostarskih komunista, pratimo ih, ali cuda se nastavljaju. Nije, valjda, citavo stanovnistvo uz te golace? Posao sam da to sameljem, i vi sa mnom... Prije nego nastavim, da vas pitam; da li vam je poznat covjek po imenu Hilmija Husic?"
"Da, poznavao sam jednog Mostarca sa tim imenom."
Ima pravo Miler, pomislih i ja, stvarno se cudne stvari dogadjaju u tom Mostaru. A, cini mi se, od danas, i oko mene. Poznato mu je da sam se druzio sa Husicem. Otkud mu to? Zna vise nego sam mogao i pretpostavljati. Otkud izvuce Hilmu, bio je vrag, veseo momak. Na koju li je on okrenuo stranu? Vjerovatno u komuniste, jedino mu je tako moglo doprijeti ime do Berlina. I tamo, uz njegovo ime stoji i moje. E moj Garo, gdje li ces ti zavrsiti? Zbilja, kuda li je okrenuo Hilma? Da, da, okrenuo, jer ovo je vrijeme kad svako mora nekuda da okrene. Gdje li je on okrenuo, to je sada i za mene vazno. Mozda je i on ustasa, mozda nam je pripravljen zajednicki zadatak? Zbilja, kud je okrenuo? U ono vrijeme nismo govorili o politici, ali sjecam se da je jedne prilike posredno govorio o fasizmu, cak i o Hitleru. O fasizmu nisam znao mnogo, nije me ni zanimao. Mozda me kusao, probao da pridobije za komunisticku stvar? Ko ce znati. Stvarno, kud je okrenuo? Vazno je da to tacno procijenim, jer, ocito je, o njemu moram da pricam. Na kojoj je strani, koju predratnu boju da mu prisljamcim? Da probam nadmudriti gestapovca, da i ja izvucem iz njega bar nesto.
"Ha, ha, ha...!" nasmijah se.
"Nesto je smijesno?!" nasjede, zenice mu se naglo rasirise i odase znatizelju koja je prevazisla i moja ocekivanja: "Nesto, vezano za Husica?!" dodao je.
"Da, vezano je", govorio sam i pratio svaki njegov mig: "Lijep i drustven momak, a i ja sam volio zapjevati, zaigrati, zasvirati i popiti, pa smo desta bivali u istom drustvu. Smijem se, prisjetih se njegove price koja je objasnjavala neprijatnosti koje je tesko dozivljavao, samo zbog toga sto mu je prezime Husic. Cak je razmisljao da ga promijeni. Naime, bog zna otkad, u Mostaru zivi narodna izreka: Bog te sacuvao muslimana Husica, katolika Martoca i pravoslavnih Borzana. Jednom zgodom setao sam sa Husicem, susreli smo Vasu. Pozdravili se. Vasa mi se obrati kao neznancu, upita zasto se druzim sa Husicem, pa zapodjenu pricu o nekom momku koji je nabusito upao u dzamiju.
- Ja cu, hodza, ubiti nekoga!
- Sta ces ubiti, bolan ne bio, vec zdrav i veseo?! - uzvratio je hodza.
- Ubicu! U selu nestala krava, dosao covjek i napao mene, kaze: 'Vrati mi kravu'. Bjezi i ti i krava, velim, ali on, cor-hobla: 'Vrati mi kravu'. Kasnije, gdje god dodjem, koga god sretnem, umjesto pozdrava, kazu mi: 'Vrati covjeku kravu'. Hodza, ja cu nekoga ubiti. Na mene potvorili da sam ukrao kravu.
- Polako sine, polako, ne hiti, urazumi se... - umirivao ga je hodza: - Zasto bi ubio? - dodao je.
- Ubicu! Iza coskova, iza ledja, kud god prodjem, a ono: 'Vrati covjeku kravu'. Dina ti, kao da sam lopov. Ubicu i gotovo!
- Polako sine. Polako. Polako, ne hiti. Zasto su potvorili bas na tebe?
- Ne znam.

Nastavak Glava 2

- Kako se, ono, ti, sine, zvase? - kao da se hodza prisjetio necega, pa zapitao.
- Ibric - odgovorice momcina..
- A, od koga ti je majka? - dopitace hodza.
- Od Husica.
- Od Husica, od Husica... - sa nevjericom ce hodza, zamisli se pa odlucno kaza: - E ako je od Husica... onda, vrati covjeku kravu! Sikter od mene! - podviknuce hodza i okrenuti ledja. - I tom prilikom, nakon ove vasine price, pozali mi se Husic:
- Eto, vidis, ni kriv ni duzan, a stalno neprijatnosti.
"Cudne price", prekinu me Miler: "No, vratimo se na Husica. Kazite, sta o njemu mislite, ali cisto sa politickog stanovista, znate, dosta smo culi naivnih sala, vrijeme je da pocnemo i sa ozbiljnim pricama, jer mi nismo liske", izgleda, Miler je odlucnije krenuo na svoj zadatak.
"Sa te strane o njemu ne mogu govoriti. Jednostavno, ne poznajem ga takvog. Sve je moguce..." ponovo na mene nasrnu nesigurnost. I dalje sam na cvrstoj odluci da ne srljam, ne gonetam Husicevo opredjeljenje.
"Nista ne znate!?" gotovo da priprijeti gestapovac.
"Bas nista! O tim pitanjima nismo razgovarali", ne pokolebah se.
"Cudno! Ipak, sta o njemu mislite?" malo omeksa glas.
"Ne znam. Prije ce biti negativan nego pozitivan tip", kazah opet nesigurnim glasom.
"Cudno je da niste razgovarali, a u to vrijeme Husic se druzio sa komunistima. Cak je bio i vrlo aktivan. Cim je poceo rat, prisao je partizanskim bandama, odmetnuo se u sumu, ratovao dvije godine, prelezao sve bolesti pod vedrim nebom. Tifus ga je sasjekao, pa je presao na nasu stranu. Trebace nam za neke vazne akcije. Srescete ga uskoro, vec u Sarajevu. Treba da znate, bio je pritvoren u Mostaru, pa u Sarajevu, cuvamo ga kao tajno oruzje. Uvescemo ga na mala vrata u Mostar... Da li vam je poznat Hasan Fazlo?" opet iznenadi novim imenom.
"Da, i njega sam poznavao, cesto smo bivali u istom drustvu. Znate, u Mostaru se poznaju svi", na tren poceh iskreno, ali bijah prekinut.
"Sta o njemu znate?"
"Ni o njemu, nista", opet nesigurnost, promucah jos jednom.
"I on je bio njihov, pa nam se prikljucio", nastavi Miler: "Na zalost, i on nakon prelezane teske bolesti. Eto, od tog uzavrelog Mostara, u koji se, kazu, nakon teskih bitaka i ranjavanja, slio citav odred partizana, gradjani ih prikrili i cuvaju kao zjenicu oka, prikljucila su nam se samo dvojica, i to, naravno, tek nakon sto su oboljeli, da ne kazem da su poremetili pamecu. No, sto je, tu je. Fazlo je donedavno bio vrlo aktivan u gradskoj gerili, djelovao je pod ilegalnim imenom Zuti. Vazan je, vec je odao nesto. Cudan je taj Mostar, javljaju odozdo: Taman kad pomislimo da smo ih sve okupili, ili smo ih dobro pratili, i kad ocekujemo da se u gradu ne moze dogoditi nista ozbiljno, dogadjaju se najorganizovanije akcije sirokih razmjera, osvane citav grad iskicen parolama sovjetizma, na primjer. Da li vam je poznat Mustafa Trbo?" bi sljedece pitanje za prepad.
"Mislim da je to jedan momak sa nadimkom Brko. Kretao se u drustvu koje u gradu nije prihvatano. Bio je glavni u tom drustvu."
"E, vratio im je. Uz nas je od samog pocetka. Bio je policijski agent, i jedini Mostarac koji se dokazao u borbi sa komunistima. Provjeren je na stotine nacina, trijebio ih je kao gamad. NJemu bismo mogli vjerovati bez rezerve, bio je za komunste pojam straha. Drhtali su vec kad se izgovori njegovo ime. Ubise ga! Naravno, tu je i upravitelj mostarskog redarstva, Mate Roko. Jadan je grad i njegova vlast u kome nije bilo covjeka za prvu policijsku licnost. Roko je doveden iz Dubrovnika. Cak ni tako casno i visoko mjesto nije htio da prihvati nijedan ozbiljan gradjanin Mostara. Sve je to komunisticka banda. Sve odreda. No, nemojte da se plasite za osobnu sigurnost, tamo su jake njemacke snage, brojne ustaske postaje, po potrebi i cetnicke. Medjutim, prava snaga je u tamosnjoj formaciji Gestapoa. U nju se mozemo pouzdati, ostali su kao i vrijeme februara - cudljivi. Puno je kolebljivaca, dobri su dok nam ide dobro, ali cim sa frontova dopru lose vijesti - utrte se. No, gospodine Garo, kao da ovih godina niste imali vezu sa Mostarcima?!"
"Ne, nisam", uzvratio sam.
"Vasa je komunista", Miler je preokrenuo ponasanje: "U to ne sumnjajte, a nase je da otkrijemo njegovu rolu."
"Zatecen sam, zbunjen, prenerazen!" kazah ono sto sam zaista osjecao: "Ali mi i ne pada na pamet da to sumnjicim, imate pravo, eto, priznacu vam, pored mene je mogao da radi ona cuda, o kojim ste vec govorili."
"Kraljevina, kako je ona gledala na Vasu Kisu?" Svabo zna sta hoce, nastavio je: "NJihova policija je bila sposobna, dobro se nosila sa komunistickom bagrom."
"Jos ne mogu da se snadjem i zamislim Vasu-komunistu", opet se iskreno oglasih: "Ipak taj neprijatelj nije za potcjenjivanja. Znam da ga je zatvarala Kraljevina, cak cesto, ali i nakratko. Uvijek bi se nasao neko da ga izvuce. Pada mi na pamet, opet prica u njegovom stilu. Svako jutro navracao je u obliznju prodavnicu novina. Kupio bi dnevni list, preletio ocima po naslovima prve stranice, previo ih i odbacio na pod. Bilo jo to u vrijeme diktature kralja Aleksandra, stroga i teska vremena za gradjanske slobode. Prodavac novina, inace rezimlija, nije mogao da objasni Vasino ponasanje. Pretpostavljao je da se radi o nekoj provokaciji, ali, iako je danima razmisljao, nije nasao objasnjenje, pa ce da upita njega:
- Boga ti, Vasa, razmeces se, a nemas sta ni da jedes. Svako jutro dajes novac za novine, a ne citas ih?
- E slusaj patriota, ja sam ti kao i ostali citaoci, kupim novine i citam samo ono sto me zanima.
- Da, tako rade drugi, procitaju i bace. Ali ti nista ne procitas?!
- Istina je da malo procitam, ali za to ne optuzujem sebe, krivi su oni sto prave lose novine.
- Pa, neka je i tako, ali ti nista ne procitas, znaci da te nista i ne zanima.
- Zanima. Ja citam samo citulje - zajedljivo ce Vasa.
- Svako zna da su citulje na zadnjim stranicama, a ti gledas samo prednju?!
- E, moj rezimlija, citulja koju ja cekam bice na prvoj stranici - kaza Vasa i produzi kamo je i bio posao.
"Vjerovatno tako i sada cita novine", kroz smjesak primijeti Miler, pa nastavi: "Po vasim pricama, a cuo sam ih dosta, ipak se nije salio na racun komunista. Zar i vama to ne govori nesto?"
"Imate pravo, odista, ne sjecam se sale koja je ismijavala njih. Sjetih se jedne koja to cak i potvrdjuje. Nastala je nakon racije na komuniste. Policija je pohapsila gotovo sve sto je u gradu mirisalo na crveno. Gradjanstvo se umirilo, policija je krstirila, agenti su pratili kretanje uglednih ljudi, pa su gradjani ostajali u domovima, kafane su zjapile. Likovao je sef policije, neuobicajeno po njega navracao je u gostionice, hvalisao se da je zadao odlucan udarac komunistickoj bagri, tvrdio da se ne mogu oporaviti dok je on mostarski sef policije. Jedno jutro prosaputa se da se neko oneredio na prag kuce tog sefa policije. Policajac je bio bijesan. Sazivao je potcinjene, trazio da se uhapsi provokator, prijetio i gradjanima i policiji. Gresnika ipak ne otkrise. Veselila se carsija, izrugivala su se i djeca, potajno su i policajci hranili niske strasti, uzivali u ljutnji strogog sefa. Tako sef osta usamljen i odbacen. Po gostionicama je napijao posrnule ne bi li saznao ime pocinitelja. Planirao je i ostvario susret i sa liskama. Vasa, kao Vasa, pijuckao je i peckao policajca, koji je uporno oponasao ravnodusnog covjeka. Cavrljali su i zabavljali goste. Policajac je poceo da ostvaruje svoju zamisao rekavsi:
- I vi ste mi neka liskana, pravite se da sve znate, da svakog mozete nadmudriti. Ustvari, vi ste obicne hablecine, badava zderete, pijete i kenjcijate, mislite da ste mudri, a obicne ste neznalice.
- Ko je neznalica? - ne mogase da otrpi Beg.
- Ti! - zajedljivo ce policajac.
- E, nisam! Eto, znam da vam se neko posrao na prag! - ne mogase a da ne ujede Beg.
- Usrati se na kucni prag sefa policije, veliko je, bezobrazno - dolijevao je Vasa: - Najgore je sto policija ne zna ko je.
- Opet mudrujete, pametujete, kao da vi znate koje to uradio - podmuklo je navlacio policajac.
- I znamo! - opet nije mogao da otrpi Beg.
- Sta li vas dvojica o sebi mislite? - policajac je razvijao planiranu igru: - Vi kao dvorske lude zasmijavate grad, a i to lose radite, ne znate ni gdje ste suplji, a zamisljate da bi, eto, mogli vrsiti i poslove policijskog agenta. Ne bi vam covjek smio dati ni ovce na cuvanje, jer bi svaki dan izgubili po jednu.

Nastavak Glava 2

- E, moj gospodine, sefe policije, znamo mi dosta vise nego ta glava moze i da pojmi - povrijedjen, uzvratio je Beg i nervozno nastavio: - Znali smo i one veceri ko vam se usrao pred kucu. Znate vi da mi to znamo, pokusavate da nas iskusate, ali nismo mi naivcine.
- Nemojte sefe, vi bi da saznate od nas, pa da to dobro celjade uhapsite - smjeskajuci se govorio je Vasa, a istovremeno ocima mitraljirao Bega, opominjuci ga da je presao u ratar prve liske.
- Od vas da saznam!? Pa ja sam to znao jos onoga jutra. Ali, vi bi ste htjeli da saznate od mene, e necete - palio ih je stari policajac.
- Znamo! Sigurno znamo! - podviknu polupijani Beg.
- Sefe, ima ovdje dosta ljudi, nismo djeca, ako Beg kaze da znamo, onda je to kao da je napisano u Kuranu, vidite koliko je svjedoka. Beg kaze da znamo, i znamo - videci da se Beg ne moze savlidati, Vasa je rijesio da preuzme i dovrsi igru.
- Sta vi znate? - policajac se ponasao kao da je cvrsto na svome terenu.
- Znamo ko vam se sasrao na prag - odmah otpovrnu Vasa.
- Da vidim sta znas. Kazi je li musko ili je zensko? - policajac je vec na drugom koraku svoje igre.
- Sve cu kazati, ali obecajte da pocinitelju te radnje necete nista - predlozio je Vasa.
- Kazi, je li zensko ili musko? - policajac bi da izbjegne obecanje.
- E, pa, gospodine sefe, ako mislite da radimo za policiju, da budemo agenti, moze, ali to treba platiti - vec smiren opet ce da se umijesa Beg: - Evo, mogli bi da nas castite pecenjem. Kilo pecenja i litar vina!?
- Ako pogodite je li bilo zensko ili musko, narucicu - prihvati oprezni policajac.
- Musko je! Narucuj! - jos jednom podvrisnuce Beg.
- Po cemu znas da je musko? Dokazi! - ne da se ni policajac.
- Pa, vi znate da je musko, sta se tu ima dokazivati. Jedino ako vi, sef policije, ne znate, pa hocete da doznate - zaskocice ga Vasa.
- Ako je tako, kazite, pomoci cemo... - Beg je iz polu stojeceg stava dovikivao: Ali pred ovim ljudima obocajte, da tom finom covjeku necete uciniti nista ruzno.
- Dobro. Kazi! Necu mu nista - bezvoljno prihvati policajac.
- Zakunite se sa najdrazim - uporan je Beg.
- Necu, necu kralja mi Aleksandra - prihvati policajac.
- Gospodine, sefe policije! - vaznim izrazom lica I odmjerenim glasom igru preuze Vasa, pri tome vise obracajuci se gostima kafane nego policajcu: - Prvo, musko je. To se vidi po tome sto mu je mokraca sedamdesetak centimetara ispred necisti. Drugo, to sam bio ja...!"
Miler je cutao. Pomislio sam da je zaspao, pa sam tiho ustao i krenuo da se umijem. Iznenadi me nebunovnim glasom:
"Mnogima se Vasa Kisa usrao na prag."