U trenutku kada se Velež nalazi pred ispadanjem iz premijeligaškog društva, stigla je vijest, koja je zaledila srca svih onih kojima je crvena boja svetinja: umro je Muhamed-Hamiæ Mujiè. Najbolji fudbaler Veleža i Mostara svih vremena, a po mnogima i najbolji fudbaler Bosne i Hercegovine i jedan od najboljih igraèa Jugoslavije.
Mujiæ je roðen 25. aprila 1933. godine u Mostaru, a sa nepunih 18 godina zaigrao je u omladinskom timu Veleža. Dvije godine kasnije, debitovao je za prvi tim Roðenih. Za Velež je odigrao 212 prvenstvenih utamica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji strijelac Prve savezne lige Jugoslavije, postigavši 21 gol. Nakon odlaska iz Veleža, igrao je u francuskom Bordou (1962.-1963.), a nakon toga branio je boje zagrebaèkog Dinama (1964.-1965.). Iz Zagreba je otišao u Belgiju, gdje je igrao u Beringenu FC (1966.), odakle se vratio u matièni klub, gdje je, 1968. godine, završio uspješnu karijeru. Bio je kasniej trener prvog tima i tehnièki direktor Veleža.
Mujiæ je bio prvi fudbaler iz BiH koji je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije, èiji je dres oblaèio 33 puta. Postigao 17 golova. Za reprezentaciju Jugoslvije debitovao je 29. aprila 1956. godine protiv Maðarske u Budimpešti, kada je rezultat bio 2.2. Mujiæe je bio prvi fudbaler iz BiH koji je nosio kaptensku traku reprezentacije Jugoslavije, a na Svjetskom prvenstvu u Èileu (1962. godine), na kojoj su „plavi“ osvojili èetvrto mjesto, izabran je u idealni tim Mundijala. Od dresa jugoslovenske reprezentacije oprostio se na SP u Èileu.
Tokom svoje blistave karijere, Mujiæe je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaæe u vjeèitom sjeæanju njegovih pet golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1.
Osim Svjetskom prvenstva u Èileu, Mujiæ je bio èlan olimpijske reprezentacije Jugoslavije, koja je na Olimpijadi u Melburnu osvojila srebrnu medalju.
Posljednjih godina, Mujiæ je bio potpuno odvojen od fudbala. Imao je više operacija, a doživio je i porodiènu tragediju, kada mu je umro unuk, što je veoam teško primio.
U posljednjem razgovoru, upravo za portal Novasloboda.ba, nije krio svoju veliku bol za gubitkom unuka, rekavši da æe ga to i dotuæi. Nažalost, njegov srce nije izdržalo.
Na kraju, dok suze naviru na oèi, a duša jeca, valja reæi: Hamiæu, hvala Ti za sve što si dao za Velež, za bezbrojne radosti i postignute golove, driblinge, koji se nikad neæe zaboraviti. I što reèe Nedim Vila, prijeratni predsjednik Veleža, bio si Najveæi, bez premca.
Poèivaj u miru i neka Ti je laka mostarska zemlja.
Fazlija Hebiboviæ
|
