Zvecka, ides na klizav teren jer mozda roditelji nece shvatiti da imas dobre namjere ili ce jednostavno odbiti da se suoce sa problemom ali ja mislim da bi ipak trebalo reagovati zbog te curice koja je sigurno vec sada iskompleksirana sto svojim problemom sto roditeljskim pristupom tome (prigovaranjem na ocjene, poredjenjem sa sestrom i sl) Mene cudi kako njena uciteljica nije primjetila da dijete ima problem i skrenula paznju roditeljima.

Zaboravila sam reci da nosi naocale (i sociva), pa mozda misle

da je do toga, a ucitelji na toj skoli su da Bog sacuva.

Sarah, znam da je klizav teren, zato i ne mogu da se odlucim

sta da radim, a zao mi djevojcice

-

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane hanka kafanka dana 04-28-2006 u 15:25.

Ali kad vam kazem da na toj skoli stvarno nema "strucnjaka"

Na primjer uopste ne idu u skolu u prirodi, a nasa djeca su svake

godine imala neke aktivnosti, kakvih akcija na dobrovoljnoj bazi isto

nema, sportskih sekcija - nema....Saradnja sa roditeljima slaba.

Slabo se druze,slaba organizacija i slab kadar

U ovom slucaju bez obzira sta roditelji misle

zele li priznati sebi ili ne da djete ima problem

Skola je ta koja mora ima obavezu da pomogne djetetu

uz strucnu pomoc..

mene cudi kako skola tu ne ukaze na poteskoce

jer ovdje odma na to upozore roditelje

a dijete dobije direktno adekvatnu pomoc

i ta hendikapiranost kod pojedinih osoba je prihvacena kao

sasvim normalna pojava

sa mnom ide jedna sad na fax a ima disleksiju

jes da je nekad cudno kad ona pise pa njen rad moras kritikovat

bude sve ko da indijanski pise

al to je ovdje prihvaceno kao normalno ako zna da pokaze znanje

na drugi nacin tj. usmeno

da se vratim na problem ove curice

mislim da bi skola morala imati neku strucnu osobu koja bi trebala

jos na pocetku primjetiti ovakve slucajeve da bi im se adekvatno pomoglo

jedino ako nije skola u nekoj vukojebini od koje je i Bog digo ruke

Harise hvala da si se ukljucio u ovaj nas razgovor


Vidi se da svi zivite u razvijenim zapadnim drzavama, a mi se

tek pokusavamo pribliziti Evropi i u toj euforiji mijenjanja

skolskog sistema iz osam u devetogodisnje osnovno skolovanje

i problema sa prostorijama (manjak ucionica) se je izgleda zaboravilo

na djecu i njihove osnovne potrebe

ovdje jos nisam cula da bi kod nekog ugotovili da ima disleksiju,

sto znaci da je ili tabu tema ili nestrucnost da se to vec na pocetku

skolovanja uoci , a pogotovo kod ovih sto zive u manjim gradovima

glavno pitanje je kako drustvo prihvata hendikapirane osobe

znam da je kod nas bilo vrlo malo razumijevanja za take osobe

bila su smatrane manje vrijedne i cak nazivane svakakvim imenima

ovdje take osobe rade i imaju odgovarajucu pomoc za taj svoj hendikap

mislim da dok god ima u cjelokupnom drustvu negativno misljenje o tim osobama

nece biti pomaka ni u pogledu da im se adekvatno pomogne

zalosno al tako je

ovdje invalidima gluho bilo ljudi bez ruka i noga preprave auto i voze

kao i svi ostali a kod nas bi ga nedje strpali proglasili neadekvatnim za bilo sta

jos usput normala radi neki posao u skladu sa svojim mogucnostima

sad s druge strane ima i jedna velika greska kod ljudi koji

jednostavno nece da vide pravo stanje stvari i hendikap kod svog djeteta

ovi malo stariji se sigurno sjecaju kad je jedna zena dosla kod jednog poznatog

specijaliste u mostaru da joj pogleda dijete pa ovaj nakon pregleda

da bi joj ublazio dijagnozu kaze da bi joj dijete trebalo ic u specijalnu skolu

na sto je zena odgovorila nek on zavrsi prvo ovu sto treba pa onda nek ide

u tu specijalnu

zelim sa ovim rec da nasi ljudi jednostavno ne zele da gledaju istini u oci

jer oni to ne vide realno zato sto vec imaju planove za svoje dijete

to je zalosna situacija i za roditelja a i za dijete jer ne dobija pravu pomoc

da uspije u zivotu

Ona se jadnicak tako trudi da bi bila dobra kao sestra

i uvijek je spremna da priskoci drugima na pomoc, ako vidi da neko nesto radi.

Pomaze kod kuhanja, pospremanja, ali pisanje zadace i ucenje je

tako umori da samo odpuhuje i pise cijelo popodne, sa pauzama.

Ovdje ne da ne prihvataju hendikepe, nego uopste ne primjecuju

da postoje ljudi sa takvim, ucnim problemima

Za invalide se trude da im olaksaju zivot, a ne vide jedno dijete koje pati od disleksije.

Sto se tice njene mamice ona vidi samo sebe i nema planova za djecu,

nego ih zna samo naruzit i zagalamit kad nesto nije u redu.

Ako vidi da je puno brisala u domacoj zadaci istrga joj list i mora jos jednom

pisati, namjesto da bi sjela pored nje i pomagala joj da uradi kako treba

Ovdje roditelji nisu pravi roditelji, niti znaju sta znaci biti pravi roditelj.

Osjecaje skrivaju sto ono kazu ko zmija noge, jer ako pokazu osjecaje

misle da su onda ranljivi i da ce im drugi ljudi naskoditi


Vecina njih su veliki egoisti i materijalisti, vide samo sebe i ako komsija

ima nesto novo oni moraju kupiti jos bolje. E kako mislite da takvi

ljudi vide sta njihovoj djeci treba

Zvecka, ne vjerujem onda da ces naici na razumijevanje kod mame te curice ako odlucis da joj kazes za svoje pretpostavke. Mozda bi malo vise efekta bilo da to kaze strucna osoba i objasni sve detaljno, ali opet ... ako mama vec sada bas ne posvecuje paznju djeci onda tesko da ce se nesto promijeniti i da ce se suociti sa problemom. Nadam se da ce se naci neko da pomogne tom djetetu.

Moj muz ima disleksiju. Rano su je otkrili i uvijek pristupali problemu sa rjesenjima. Danas sporije cita iz prostog razloga sto mora ponekad procitati jedan red dva puta. Medutim nema nikakvih problema.

Mislim da je problem nasih ljudi sto svaki nedostatak svog djeteta smatraju sramom i stidom. Barem ovdje u Americi ljudi na takve stvari gledaju na drugaciji nacin. Postoje redovna testiranja djece i adekvatni programi. Ako mozes da pomognes djetetu, zasto da ne.

Ja sam se neki dan zadivila jednim roditeljima. Pozvana sam bila na kucni posjet sa socijalnim radnikom i govornim specijalistom u vezi petogodisnje curice. Roditelje poznajem iz videnja i znam da su manje vise neskolovani ljudi, iz nekog manjeg sela iz Bosne. Problem sa curicom je sto ne zna izgovarati odredena slova. Oni su odmah prihvatili da joj treba pomoc i terapije, sve samo da djetetu bude lakse u buducnosti. Kako sto kazem iznenadila sam se prjatno, posto nas narod kategoricno odbija mogucnost ikakvog problema s djetetom.

Nek djete ne zna ili ne moze, samo da se oni ne "osramote".

Ja bih ti roditeljima spomenula disleksiju, kao jedan moguc problem.

Sretno...

___________________________________________________________________

ja sam blago disleksicna ali nisam nikad imala problema u ucenju tj. poremecaja nekih i javila mi se negdje pocetkom srednje skole.
u mene se manifestuje u pisanju.

___________________________________________________________________

upada kaze disleksicar u banku i zavrista...
RUKE U VIS,PLJACKA VAM MATERINA....OVO JE PICKA !!!!!!!!!!!!!!
S sta bi mu covjek

___________________________________________________________________
I am sick,demented,perverted,arogant,sarcastic egomaniac and I am a living god ..
Sha-Shi is my name..and off course,

I do piss excellence in the morning..

Poseban problem predstavlja cinjenica da skoro pa niti jedna skola nema logopeda. Znaci od onog multidisciplinarnog tima koji bi svaka, ali bas svaka, skola trebala imati, znaci logopeda, pedagoga, soc. radnika skole imaju samo pedagoge i misle da je to dovoljno.

Vrlo je vazno prepoznati poteskocu. Ukoliko dijete slabije cita moze, a ne mora biti da je disleksicno.

Znam za primjer kada su djetetu davali lose ocijene iz matematike jer su mislili da ne zna a dijete je imao poteskoce s diskalkulijom. Interesantno je to da nisu prepoznali cinjenicu da je dijete uvijek dobro sabralo ali je zamijenilo redoslijed brojeva pa je 6+6 bilo 21 umjesto 12 ili 6+7 je bilo 31 umjesto 13...


Znaci, vrlo vazno je prepoznati poteskocu, savjetovati se s strucnjakom. U Mostaru imamo izvrsnog strucnjaka, koga interesira ime moze privatno da ne iznosim imena javno. Najgore je kad se gata, te jest ovo te nije ono.... A vrijeme prolazi.