Neponovljiva kraljica!
GRETA I ENO
Jesenja tmurnoæa je pritisla mostarske sokake. Školsko je doba, ulice su pune mladeži, ali nema uobièajenog smijeha, žamora i prodornih rijeèi. Dopuhala je tužna vijest, èaršija se prilagoðava promjeni.
Istovremeno u beogradskom studentskom gradu osviæu neobiène, zidne, novine, u njima se iz èasa u èas dopisuju svježe vijesti. Na vrhu su krupna slova: ZDRAVSTVENO STANJE GOSPOÐE HABIBE. Oko novina je metež.
U ekstra luksuznoj sobi VMA, najveæe balkanske medicinske institucije, sa posebnom pažnjom ljekari bdiju iznad bolesne starice. Posebnost je svakodnevna posjeta bolesnici uvaženog ljekara, generala i akademika Isidora Pape. Izgledom, manirima i rijeèima bolesnica ne odaje utisak osobe koja može da zavrijedi prisutnu pažnju. Dvaput dnevno je posjeæuju i po desetak sveèano odjevenih mladih ljudi, svako sa buketom u ruci, istanèanim ukusom, biranog cvijeæa. Poprièaju sa bolesnicom, razastru gomile smijehova i odu.
—Ko ste vi, gospoðo, pa vas ovoliko paze? —ne otrpje glavna sestra, da do koji dan ne razgoliti znatiželju.
—Ja sam majka predsjednika opštine iz Mostara —ponosno odgovori bolesnica.
—Jest mi, vala, i Mostar neki grad! On i njegov predsjednik...! —nipodaštavno promrmlja sestra.
—Jeblo ti pašèe mater! I tebi i onome ko te ovdje zaposlio. Ovdje bi morale da rade kulturne i obrazovane sestre. A vidi tebe, sto oka, mora da te æaæa pravio u svinjcu. —iz do maloprije mirne i æutljive bolesnice krenu bujica rijeèi, koju više neæe zaustaviti niko. Èak ni general Papo.
Tako je poèeo odlazak Habibe iz života, neobièno kao i dolazak.
U potrazi za golom korom hljeba, djevojèica je dopala služavke. Kad se najede, umi i obuèe u èiste haljine, Mostar dobi najzgodniju djevojku. Doèula da lièi na èuvenu glumicu, Gretu Garbo. Poæi æe u kino, prvi put, da vidi to lice.
Lièi na nju, uvjeri se, pa je poèe oponašati, frizurom, gestovima i odjevanjem. Doraste do kopije ljepše od originala, saglasi se i ona i èaršija.
Nazvaše je Greta.
Muška požuda ižðika, cijena joj poraste do neba. Prvi ne izdrža iskušenju gazda kojemu je služila. Ubrzo završi u raskošnoj javnoj kuæi. Skupoj. Postade miljenica o kojoj se na daleko zna. Sretno se spojila ženska ljepota i dar milovanja, ljubavnici su objašnjavali visoku vrijednost mlade miljenice. Ovladavši zanatom, izuzetno zdrava i nježno jaka, umilostila je i smirila velik broj muških naboja.
Na pragu trošnosti izbi Drugi svjetski rat. Italijanski ljubavnici su okupirali Mostar zbog Grete, šalili su se okupatorski mladiæi. Brzo je uèila jezik i pjesme italijanskih, a kasnije i njemaèkih posjetilaca javne kuæe.
Kao što ratom niko ništa nije zaradio, tako i Greta iz njega iziðe gologuza, bez igdje išta, ako se ne raèuna dijete, sin Eno, debeljuco mlitavih oèiju.
Boljševici zatekoše Gretu u oronulom stanju. Odbaciše je u depo islužene robe. Povrijedili je i ujeli za srce, do kraja života im to neæe oprostiti. Seljaci sljegli iz šume i prigrabrili vlast, rugala im se, a oni je hapsili zbog tih rijeèi. Umjesto seljacima poèe ih nazivati Šveðanima, a pošto su se i domoroci osjeæali ugroženim od došla, èaršija prihvati Gretin bunt, pa i ime —Šveðani.
Nestalo je sjaja u oèima bivše miljenice, i ostalog što joj je znaèilo životnu ugodnost, pa se sva posveti djetetu. Gologuza ga je kupala do punoljetnosti. Držala ga je uzorno èistim i odjevenim. Ponosila se njim, kicošila ga, ali po modi svoje mladosti, ali ga, nesvjesno, i izvrgavala èaršijskim pogrdama..
Ne mogavši naroèito pomoæi izgledu veæ izboranoga tijela, zarobljenica ljepote, gospoða Habiba je mirisala èistotom tijela i odjeæe, opet doprinosila ljepoti grada, kako je objašnjavala svoj èistunluk. Pri susretu sa kojom zapuštenom ženom, ne daj bože, još i prljavog rublja, presrela bi je i žestoko naružila:
—Sramotiš Mostar, a vidi kako je on lijep i umiven. Pekso jedna. Svako jutro peremo ulice, a ti, pogledaj se, kao za tvorom, za tobom smrdi trag, zasmrðuješ grad. Da više nisi kroèila na ulicu neuredna i prljava.
Bez stana i zaposlenja je, kao i ostali graðani koji nisu radili za revoluciju. Vodeæi Enu za ruku, Habiba poèe obilaziti kuæe, da što pomogne, zaradi i preživi. Posla je premalo, zbog toga okrivljuje ljude i predmete. Na ulicu istresa psovke, galame, prijetnje i drame. U poèetku su se graðani na to zgražavali, ali se vremenom i privikli, i sami postajali uèesnici. Na ulicama se rodila svojevrsna otvorena pozornica, koja æe postati nezaobilazni dio grada. Ime Greta napadno odbacuje, jer je u vezi sa kurvom, a neæe da je to bila, zbog Ene, i žestoko se ljuti kad je ko nazove tim imenom. A uporno je nazivaju, njoj uprkos.
—Ja sam gospoða Habiba! —uzvraæala bi krièavo.
Prvi èin drama je isti. Èvrsto držeæi Enu za ruku, svako jutro, izlazi iz podstanarske sobice na ulicu, i zapoèinje dijalog sa prozorima i sokacima, znajuæi da iza njih izviruju dokone žene, ona ih naziva mahaluše.
—Šveðani, majku vam jebem, prestali travom trati guzicu, pa mislite da ste postali graðani. Koze vam i ovce, a ne naèelništva, predsjedništva, policiju i komitete, pa da jebete nas, roðene graðane.
—Greta! Greta! Greta!
Samo je pitanje vremena kad æe i ko æe to da izvikne. Što kasnije to gore po prolaznike, jer vremenom akumulira psovke, što duže to veæi arsenal, koji mitraljeskom brzinom sasipa. Najgore je najbližem prolazniku, ako veæ nije uoèila izvikivaèa, uslijedi oganj nebeski, a njega ne može ponijeti niko, mora se braniti i uzvraæati, a njoj to i treba kao povod za rat, koji traje dok ne lipsa napadnuti prolaznik, ulica, okupljena gomila ili ona sama. Ako je lipsala ona, što se desi veoma rijetko, znak je da je naletjela na pravog skorojeviæa, Šveðanina, koji je odmah pao u vatru, takvi sve mogu otrpjeti osim da mu se kaže da je seljak. Zaplet dovodi do gurkanja, a iza toga i rasplet.
Za ruku hvata Enu, koji se u vrijeme svaðe smješkao i po koji put ponovio Gretinu reèenicu: "Jesi, Šveðanin si." Sa djetetom izmigolji na kraj gomile, odmakne koji korak, pa požuri sa udaljavanjem i govorenjem:
—Kako vas nije sramota govoriti prostaèke rijeèi pred ovim kulturnim djetetom? Vidiš, sine Eno, kakvi su Šveðani, prostaci, isti kao i oni u komitetima. Budi svakakav samo nemoj kao oni. Ti si kulturan... Ti si lijep, i moraš uvijek biti lijep, jer ti si dio mostarskih èistota..
Kad bi vakat za školu, Enu dopade "posebna", pa ga je Greta, držeæi èvrsto za ruku, vodila do školskih vrata i saèekivala u povratku. Mostarska djeca su mogla da zaborave svoje rasporede èasova, ali su Enin pamtili. Saèekivali su Gretu i Enu i pratili ih u koloni. Povremeno dobacuju, tek toliko da Greta ne ostane bez povoda za dramu.
Eno je izuzetno redovan u dolasku u školi. Nakon velikog odmora napušta nastavu.
Za vrijeme velikog odmora ðacima se dijele besplatni sendvièi, kifla sa premazom, pa se oko korpi stvara gužva, posebna atmosfera, koja na djecu ostavlja utisak. Tu se dogaðaju i tuèe, i plaè, i šale i izvikivanja..., i sve to dobi jedinstveno ime —kifle. Iza kifla nema te sile koja bi Enu ustavila u školskoj zgradi.
***
Jednom prilikom Eni uduljio èas, nikad doèekati kifle, a uèiteljica zaprièala dosadno. Eno je ne sluša, ne zna ni o èemu prièa. Zanesena u predavanje, uèiteljica se prisjeti da bi u nastavu trebalo ukljuèiti i ðake, pa zapoèe pitanjem:
—Ko zna ime pisca...?
Eno prvi podiže ruku. Zaèudi se uèiteljica i obradova. —Hvala bogu kad sam i ovo doèekala, Eno zna. digao ruku!? E, hajde, moj lijepi Eno. Kaži.
—Kad æe kifle? —bubnu Eno nakon što je lijeno ustao.
—Bezobraznièe! Samo ti je žderanje u glavi..! —presvrnu uèiteljica, nastavi još žešæe: —Tebi fali daska u glavi.
—Jebla mater, Šveðanko, tebi fali pilana daske —ne jedeæi se mnogo, uzvrati Eno.
—Marš napolje, bezobraznièe jedan! I ne dolazi u školu bez roditelja... —izderaèi se uèiteljica, sjuri do Ene, dograbi ga i izgura u hodnik.
Pri pomisli da bi mogao ostati bez kifle, raspali se djeèaèiæ i sjuri niz stepenice i ulicu. Domalo je on požurivao i vukao Gretu, a i ona, udvostruèila korake, i jezik. Tako da se ponaša sa njenim, kulturnim, djetetom..., usput je objašnjavala sve veæoj pratnji. I tako sve do uèionice:
—Gdje je, ta, Šveðanka, majku joj nekulturnu, da joj ja pokažem kako treba da se ophodi sa kulturnim djetetom...! —odjekivalo je hodnicima.
Uèiteljica se dosjeti povodu meteža i galame u hodniku. Poðe prema vratima, ali ih Greta otvori prije. Osvrnu se na djecu, koja su je dopratila sa ulice, da broj rijeèi prilagodi njihovom broju, poèe:
—A tu si, Šveðanko! Tu! Prostakušo! Ti uèiteljica u gradu!? Na selo æu ja tebe...!
—Polako, drugarice, polako, smirite se, drugarice...! —zapomaga neiskusna mladost, koja bi da raspravi van uèionice.
—Ko ti je drugarica? Nisam ja s tobom èuvala ovce pa da smo drugarice. Ja sam gospoða, toliko bi bar trebalo da znaš...
—Pa, dobro, gospoðo, dobro. Smirite se. Znate, ipak, pred ovoliko djece. Znate, iznervirao me, rekao da mi fali pilana daske.
—Neka ti je rekao. Neka. I nije ti dosta rekao. Tebi, uèiteljice, takva si, fali sva daska bosanske drvne industrije...
—Smirite se, gospoðo, molim vas...!
—Eno, sine, hajdemo od ove prostakuše. Neæeš, ti, više dolaziti u ovu školu, pa da te kvare Šveðanke. Naæi æu ja tebi kulturnu uèiteljicu...
—Neæu iæi! —pobuni se Eno.
—Polazi, moje lijepo i kulturno dijete.
—A kifle!? —zapomaga Eno.
Kifle, prisjeti se i Greta, pa put uèiteljice isuka jezièinu.
Nasreæu, ubrzo stigoše kifle, pa se Greta i Eno, okruženi brojnom pratnjom, naðoše na dvorištu. Tu æe, da vide i èuju i djeca ostalih razreda, naprièati, sve dok ne poène popuštati malter školske zgrade, a onda æe, uz veliku pratnju, nastaviti ulicama. Kad se njenih rijeèi nasite i mostarski duæani, uputiti æe se u podstanarsku tjeskobu.
***
U povodu poremeæaja meðunarodnih odnosa i pokušaja narušavanja unutrašnjeg bratstva i jedinstva, kako su govorili drugovi odozgo, u Mostaru je uprilièen golem skup, miting, na kome je govorio drug visokog državnog ugleda, a narod, uz svaki izdah govornika, aplaudirao i izvikivao:
"Bratstvo i jedinstvo." Greti je drago da izvikuje, a danas to i traže, na svome je, pa je najgrlatija.
Oko nje, kao i uvijek, okupili su se oni što bi da trehaju. Greta je u visokim drvenim nanulama, poðoše od njih. U trenu kad ona grlato usklikne bratstvu i jedinstvu, oni joj nagaze golu nogu o oštar brid nanule. Na jeziv bol Greta uzvraæa psovkom: "Jebo vam vlah mater".
Najednom se iznad utihlog mitinga poèeše oriti Gretina izvikivanja:
"Bratstvo i jedinstvo, jebo vam vlah mater..."
Prihvaæa i Eno, protegne se da nadvisi, pa kad se umire svi, zakliktaju njih dvoje:
"Bratstvo i jedinstvo, jebo vam vlah mater". Oni pored Grete su našli zabavu, podržavaju Gretu i Enu, nagazuju nanulu i razjaruju. Potraja dok se ne pojavi zaduženi "patriota", koji dozva narodnu miliciju. Nasta uobièajena Gretina drama, mitingaši govorniku okreæu leða da bi Gretu ispratili u zatvor.
***
Zbog stambene izgradnje ruši se kuæa u kojoj je Greta podstanarka. Dobiva nužni smještaj u selu Rodoè.
—Malo je Šveðanima što su zavladali gradom, evo, nas, ugledne i roðene graðane i iseljavaju... Seljaci ne umiju ni prepoznati ljepote grada, a kamo li da ih uveæaju. Ruše kuæe ljepotice da bi gradili betonske sanduke. Male im ove kuæe, hvale visinu novih, ponose se rugobom... —nabraja Greta po sokacima, zaraðuje nove zatvorske dane.
Greta se žali na sve strane, obilazi nadležne i nenadležne gradske institucije. Svako jutro je u drugoj, a zapoène sa kancelarijom predsjednika gradskog odbora, borca iz Popova polja, kojega je posebno optuživala, kao voðu Šveðana. Raspojasana, vukuæi Enu za ruku, nevolju je objašnjavala usputnim ranoranilaèkim radnicima. Dosta im i sebe, a ona bi se tako rado objašnjavala, objeruèke prihvata i mala dobacivanja.
—Gdje si poranila, gospoðo Habiba? —svako jutro æe upitati neko.
—A, evo, sinko, idem kod predsjednika, na kafu. Svako jutro me prièeka, da je popijemo, zajedno.
Jednoga dana trehaši nagovoriæe Gretu da poðe u Sarajevo, u vrh, da odozgo narede povratak Graðanke u grad.
S Enom dogura do predsjednika republièke skupštine, druga Vlada Šegrta. Vratila se sa novim prièama, iz prestolnice. Vidjela vladu i partiju, sada zna sve. Nova zabava. Èim osvanu prvo jutro, krenu u vrh mostarske vlasti.
—Bila sam u vrhu —kaza èim stiže do predsjednika gradskog odbora, pa spustivši glas naredi: —Naruèi nam po kafu, a Eni, on je kulturno dijete, sok. —Nastavi: —Bila sam kod glavnoga u Sarajevu. Rekao mi je da mi, odmah, daš stan...
—A kod koga ste bili? —upita predsjednik, nakon što posjedaše.
—U glavnoga. U onoga što vedri i oblaèi...
—U kojega? —uporan je predsjednik.
—Ama, u onog, onog, onog... Ne mogu da se sjetim, pasjeg imena... —napreže se Greta, ali ne može da se prisjeti. Okrenu se prema Eni. —Sine, Eno, u koga smo, ono, juèe, bili? U Sarajevu. Kako mu ono bi ime?
—Okle æu to, bona, ja znati? —hladno æe Eno.
—Prisjeti se, sine, Eno, prisjeti.
—Ne mogu.
—Kako ne možeš, sine Eno, prisjeti se, znaš ti, samo da se sjetiš. Ti si bistro i kulturno dijete, znaš, prisjeti se. Znaš, sine, on je narodni heroj, pjeva se u narodnim pjesmama, prisjeti se —majèinom dobrotom je pomagala Greta. —Znaš, ti, znaš, prisjeti se...
—Aha, aha, znam! —nenadno i razdragano æe Eno. —Znam, pjeva se u narodnim pjesmama, pa to je, bona, pa to je, Stari Vujadin.
—Ne znate ni u koga ste bili, pa kako da vam vjerujem —kaza predsjednik i još jednom uspješno odloži Gretu i Enu za sljedeæi dan. —Idite vi lijepo kuæi, pa kad se prisjetite, onda doðite —posavjetova ih.
Nikad ovoliko ljuta, hodi ulicama uzduž i poprijeko, ujeda sve što stigne i sretne, a kada se koliko-toliko smiri, okupi grupu graðana i izreèe kletvu koja æe je nadživjeti:
—Da hoæe, bogdo, puknuti brana u Jablanici, da popliva Mostar. Seljaci sljegli sa brda, ne znaju plivati, podavili bi se, pa bi opet ostali samo mi, graðani, Mostarci. I svi imali stanove, i Mostar opet postao lijep i èist. Opet Mostar bio Mostaraca.
Danilo Maric
___________________________________________________________________
NERETVA KROZ VENE TECE
|
