|
  |
babusha 
Licnost Foruma '03
Poruka: 2959
Location: donji trap
 |
|
G R A D G R A D O M C I N E L J U D I
(a Mostar nije mimo svijet)
Taman sam se na ramenu praznicne “Poste” iskukao zbog licnog i kolektivnih stanarskih (ne)prava kad mi prijatelji iz Mostara hvataju mustuluk: vraceni kljucevi. Redovi koji slijede dnevnik su s tog putovanja dugog 2000 kilometara i sramotnih 9 godina. Izmedju engleskog socijalnog krova i 64 kvadrata uz Radobolju za koje smo Azra i ja rintali nepuna pola stoljeca. Uradih ponesto iz ljubavi, mukte. To se ne konta, samo certifikati...
U Mostaru, prvi put nakon zla, bijah u julu. Odmah sam dobio kljuceve. Soba 204, hotel “Bristol”. U kojem, ponekad, davno, konacih mlad i zaljubljen. Sad sobarice nisu imale posla. Noci sam probdio s drugarima. S Emirom Balicem od Mosta i s imenjakom mu Kosom od TV-a. S Alekom od lirike, Skibom od kenjcijanja, Adom od neprebola za bratom Mohom, Ristom od lutaka, Fazlijom od novina, Zdravkom od radija, Fahrom od neuropsihijatrije i malog fudbala, Izom od Halisca, zemlje snova, u “Abrasevicu”, sezdesetih – s nocobdijama i kasnim tragacima za malo svjezine nakon okrutna dnevnog calopeka. Mnogim od vas, koji ste me pocastili saputnistvom u ovom hodocascu na jug, imena nista ne znace. Meni su jedino preostalo bogatstvo u izbjeglickoj fukarestini. Zbog njih, i njima slicnih, davno sam ustanovio da Grad Gradom cine Ljudi. Mostar Mostarom Mostarci. Prvo bude covjek, pa onda grad. Ljudi su stariji od gradova...
Govorili su ljetos, iz postovanja i srca, kako sam zasluzio Ulicu. Sta ce mi mrtvom Ulica,da mi se zivom docepati stana, uzvracao sam. A kad u decembru javljaju za kljuceve, umjesto radosti, spopala me tuga, mucnina. Beskucnim saputnicima i sapatnicima razlozi su jasni...Letim na jug kao sve selice, sjetan. Dolje se Evropa bijeli pod snjegovima...
STANI, VJETRE, MALO KRAJ NERETVE...
U Mostar stizem s dragoscu, zebnjom, pregrsti milosta i dva Stara mosta. Jedan, zajedno s cijelim gradom, nosim kroz sve godine izbjeglistva kao pejsmejker bez kojeg bih krepao. Drugi, noc pred polazak, skinuh s BBC2. Odmah po emitovanju zove me prijatelj, ugledan pisac, Ralph Rochester. Veli: ”Very moving...Poor old Mostar...” Pod ledenom burom koja mi arlauce kroz kosti i kosture negdanje Santiceve, Bulevara i preko Musale, Mostar izgleda jos jadnije. Ljudi se probijaju uz vjetar i niz vjetar, uglavnom uzvodno i nizvodno. S juga na sjever i sa sjevera na jug. Preko Neretve, s istoka na zapad, i obratno, promet je tanana. Ne zbog mrzle decembarske buretine, nego zbog smrtnih vjetrova koju su poceli zavijati u proljece 93. Sledjen vani i jos vise unutra, govorih Fazliji, drugarima kako, pod hitno, iz mostarske muzicke bastine treba delozirati pjesmu “Duni, vjetre, malo sa Neretve. ”Ili bar umiljato prepjevati u ”Stani, vjetre, malo kraj Neretve”. Obecase da ce razmotriti...
Ta stvar s kljucevima ima zvanicni protokol. Prvo, ako je na Lijevoj, vadi se licna. Na Desnoj se zove osobna. Nije, vele, isto. Onda se zakaze Komisija s kojom se ide u stan, na popis. U mom slucaju nisu se umorili. Zjape pusti zidovi. Samo su me mama i tata docekali nasred dnevnog boravka, na golu parketu. Obradovao me susret s roditeljima. Misljah da ih nikad vise necu vidjeti. Oca,Urosa, ustvari, i nisam. U ljeto 41. odveli ga na rad. Zakonski zvan “prisilni.” Godinama tragah. Nista. Kao da je u crnu zemlju propao. A svojoj dobroj Desi otidjoh na Sutinu. Da joj kazem kako smo svi dobro i kako su djeca porasla. Unuka Engleskinja i unuci Svedi. Maltene smo Ujedinjene Nacije. Neko je, vidim, dolazio. Buket suva cvijeca na crnu granitu.Gdje sam dao urezati da nam je bila i mati i otac. Sad mi se smijese s poda, s vjencane fotografije, mladi i lijepi. Mati premlada. Napunila tek 16, ocu 23. Tri godine potom bio je rat... A par minuta kasnije, u plasticnoj vreci kraj vrata, medju gacama i djecijim carapama, nasao sam jos stotinjak najmilijih.Uz kcerine rodjendane, Nove godine, obicne i neobicne prilike. Fotose s Titom, Zupcem, Smojom i Dvornikom, Kemom, Dacom, Bodom, Zukom, Mehom, Icom, Cucom, Kresom, Djanijem...Uvojak prve Milenine kosice... Pozdrav vojnika Zdravka Colica iz Valjeva 78. i Mike Antica iz Pariza 70. Ode sa Zakom Preverom da kupi espadrile... Pozdravlja: ”Celo drustvo pod platanima na Rondou sto ih Pera Zubac tako lepo zove kestenovi.” A kad sam prvi put u Mostaru ispricao Anticu svoje bezocinstvo, rece kako je on imao srece pa nasao oca. Skasapili ga Hortijevci negdje u Sremu. Pa s majkom Melanijom ode, pokupi ostatke u neku vrecu, te ce u rodni Mokrin, da ga sahrane. Tandrcu nocnim vozom kroz ravnicu, drvene klupe, a oca su smjestili na policu za stvari. ”Jel’ znas, burazere,” objasnjava mi Mika, “ tata mi je celo vreme kapao za vrat.” Zakljucim kako se tatama, u ratovima, svasta dogadja. No da se vratim onoj crnoj vreci kraj vrata s tudjim prljavim vesom i najdrazim krpicama sjecanja...
Pokupim taj restl zivota, pa idem juriti dokumentaciju. Koje treba u obimu dva toma Lenjinovih sa- branih djela. I sve razmisljam kakav ce Mostar i kakvi ce Mostarci biti kad vlasnicima onih djecijih carapa noge porastu za par brojeva... Ovi sad, koje susretah sluzbeno s obje strane vode, bijahu sus- retljivi. Ponegdje i ljubazni. Za pet radnih dana pokupio sam sve, a za neradnih i nocima, druzih se...
SPOT ZA HAGA
Ni Rondoa, moje vizitne sobe, vise nema. Ostali su umorni, goli platani, cije granje muci i lomi vjetar. Dolje, gdje je bila kafana, u novu, drvenu kucicu, pred Bozic uselio Isus. U moje vrijeme nije imao obicaj da svraca na Rondo. Da je kojom srecom, Hamica bi ga posluzio kafom, Niho zovnuo pice a Miro izgubio partiju saha. Bio je dobar covjek Emerik Bruk, a sahista nikakav, pocivao u miru. Sreo sam mu se s bratom,Tvrtkom. Popili smo kod Bobe par litara Stankeljine “Zilavke”,vazda domacinska,pri sjecali. Prica kako oca cuva u garazi. Narodni heroj Leo Bruk je imao tu cast da su mu bistu, ha je po celo, delozirali s postolja na Balinovcu. Nesto je zajednicko kod ustasko - cetnicke bagre. Gace su im se tresle i pred bronzanim partizanima. Koji, jos samo u pjesmi, idu po sumama i gorama nase Bosne ponosne...
Moj prijatelj, Emir Balic, oglasio je ljetos da mu je umro brat, Husnija. Osmrtnica s petokrakom. Pod cim zivio, pod tim i otisao. Pregledam s Emirom BBC kasetu. Komentarise svoje ucesce u svjezem dokumentarcu i “zivom zidu” iz 93. Tim se Balicima bas nije posrecilo. Kako god je ko kod nas otvarao logore, punio ih s Balicima. Dva su Emirova brata, preko Beledije i Campo Mamula, zavrsila u Jasenovcu. Zvanicni izvjestaj veli: ”Ubijeni tupim predmetom.” Emir je prezivio reprizu. Cak ima pravo na sjecanja. “Ovo je, Miso, snimano na istom mjestu gdje sam nosio vrece, kopao rovove i guran u zivi zid. Dok snimamo, ustavlja se “Mercedes”, otvaraju vrata i pomalja pajdo. Glava k’o varcak, namah ga poz- nam. Bio mi strazar. I sad se dere: Sta to snimas, Balicu? Ne da mi djavo mira pa mu velim: Spot za Haga, p...a ti materina! Zalupi ona vrata, ode...” Tjesim ga da je stigao na postansku marku. Pa ako pajdo zna i ima kome pisat’, morace ga polizat’ pozadi. Znam da je prosto, nije za novine. Al’ ipak, uz oprost, pisem. Jer je lijepa pravda na kraju svih nepravdi...Inace, ovih dana, pokusavam srociti prilog za Emirovu monografiju. U kojem zelim govoriti o zivom Goranu i Acku Finku, koji mi je neutjeha. O svim tim momcima koji su se s luka Mosta otiskivali put vode. Svijetli kao Skenderovi soneti. Govorilo se da imaju veliko medju rebrima i medju nogama. Dusu niko nije pominjao. A imali su je vecu od svega. I da nikad nije poletio, zaikario, po ljudskoj dobroti i cestitosti, po mekoj dusi juznoj koja je znala cuti pjesmu, procitati sliku, prijateljevati i liskati se – Emir je mogao na marku...Zato sam srecan da je ziva filatelija. I Most ce uslisiti pjesmu, pa izroniti. Stari je jedina civilna zrtva rata koja ce uskrsnuti...
___________________________________________________________________
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane babusha dana 05-16-2004 u 22:50.
|
|
 05-08-2004 01:36 |
   |
babusha
Licnost Foruma '03
Poruka: 2959
Location: donji trap
pokretac teme 
|
|
KONCERT ZA GITARU I NADU
Nisam stopostotno uvjeren da svi putevi vode u Rim, ali u Mostaru, provjereno, vode kod Juse. Restoran je, s Balinovca, etnicki ociscen. Sad je na Bulevaru. Nema basce s tuznim vrbama, bijele kuce Dizdarevica. I na Balinovcu i na Bulevaru mnogo vise nema, nego ima. Nema kuce s drvoredom tresanja slikara Karla Afan de Rivera, ni komsijske,Ice Voljevice.Nema cijele zgrade uz Bulevar. Jos tuznije, nema Karleta, nema Ice, a nema ni Picasa za bozanstven motiv Nove Gernike. Jusa i Nuna su ostali isti, buredzici, japrak, rostilj, sir iz mijeha, loza; ista draga lica redovnih aksamlija iz birvakti la. Kad je Mjesec izlazio na Desnoj, iza Huma, a Zuko Dzumhur na Lijevoj, iz “Evrope” il’ Pozorisne. “Misel, govorio je, kod nas uvijek valja imat’ dva spakovana kofera.” Sjedim s profesorom Mirom Seficem, Nedjom Andricem, Grgom Marticem, kolegom Alijom Lizdom, Muflom Omanovicem, Jusom - Mostarcima koji ih nisu spakovali, al’ im je sljegla furda dobro napakovala. Nedja, koji je prosao i Dretelj i Ljubuski i Alija, prvi novinar ranjen u Podvelezju, kazu isto. “Bio je rat.” A mi hodoljubimo mirnodobljem. Ters, kakvog ga je bog dao, Profesor protestuje.” Hoce li iko ista ruznog se prisjetiti, il cete samo o lijepom.” Pa uzima gitaru, zaduzbina Arifa Pasajlica. Stare gradske, Himzine, lalinske i becarske, slageri, romanse, kancone i sansone...Niko i nikad u Mostaru, tako tanano i za dusu, kao Profesor, nije umio... Krunise mostarska noc u tom cistu i prijatnu podrumu uz lozu, sir iz mijeha i sve sto sleduje, Bulevarom arlauce vjetar a nebo je nevino plavo sa zvijezdama toplim i zutim kao pilici, rekao bi Zuko... ”Tiho, noci, moje zlato spava...” Onda zvoni telefon. Javlja se Dusko Bajevic iz Soluna. “Sto mi nisi rekao da ces u Mostar, uzeo bih avion pa bih s Begom bar na dva dana.” Profesor priredjuje solo koncert, u slusalicu. Dusko me moli da mu skinem sesir i poljubim u celu. Ne da...Govorim Dusanu Zupcevu iz boemske antologije
SMOKVA U RUZI
Aleksa svrati s veceri,
Bolescu skrhan, orono,
Romore mladi kesteni
I jeca zvono bono.
Na rec njegovu meku
Svetozar uzvraca plaho,
Maric gleda u reku,
Ispija peti “Vlahov.”
Krajicak Meseca svetli
Tanak ko ljuta cakija,
Skoro ce prvi petli,
Mirise mehka rakija.
Pod smokvom na terasi
Mostarskog hotela “Ruze”
Pesnici cekaju zoru,
Ne piju, samo se druze.
Cuje se izdaleka
Tanana pesma necija,
Na stolu rakija mehka
Svetli ko dusa decija.
Ni hotela “Ruze”, kojem je Siba Krvavac tepao “moja vikendica”, ni terase, ni smokve na terasi pod kojom bi smo sacekivali svjezinu mostarskih noci, a kojoj sam kumovao Sibinim imenom, vise nema. Al’ ima Mostaraca i ja imam nadu za taj grad. Neretva je vjecna, a Stari ce izroniti. Da mu kroz daleka stoljeca s luka polijecu djecaci, glacaju kamen putnici i namjernici, a u vrela predvecerja, da se raspametis, prosecu lijepe Aleksine Emine, Anke, Zorke i Osmanove Djaurke... Svega ce biti, mudar je narod, samo nas nece. Nejak sam protiv prirode, ne bunim se, al’ ako ima boga, ponizno cu ga zamolit za dozvolu da malkice procurim...
___________________________________________________________________
|
|
| 05-08-2004 01:36 |
|
toma
SexNepoznat
Poruka: 675
|
|
|
| 05-15-2004 15:25 |
 |
|
|
Oprostie, al mene malo nostalgija pukla. Nostalgija il depra??? Ne znam ni sam. Ipak godinama nisam bio ovdje...
___________________________________________________________________
Sve ovo je samo jedna igra...Nema tog Foruma koji je vrijedniji od vaših živaca i vašega života...
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Vrelo_Radobolje dana 02-07-2014 u 04:17.
|
|
| 02-07-2014 04:17 |
|
|
|
|
|
