Neke od meni interesantnih kritika za roman "Vasa Kisa":
Kritika Zuke Dzumhura:
"Dugo sam oèekivao pisca koji æe svojim tekstom saèuvati od zaborava "Život i prikljuèenija" starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjèiluke.
I, evo, doèekali smo rukopis romana Danila Mariæa koji je to oèekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama.
Gradove èine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuæe i žitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepšim podnebljem, i sa veæim i raskošnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kuæama, ali malo je gradova koji su imali, i još uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su mostarske liske.
Mostarske liske su šereti, veseljaci, mudraci, obješenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boravište te izuzetne i rijetke fele. Èuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj æupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krošnjastih platana, i po još èemu, ali èini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim žiteljima – liskama, koje su se ko zna kada pojavile, možda i od dalekog nastanka ovog šehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doæi odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stoèanin, ni Konjièanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac – nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, akšamluèio na Balinovcu, ašikovao po Brankovcu i kahvenisao u "Neretvi ." Liska nije ni zavidljiv, ni samoživ. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, èastan i hrabar. Lisku je teško nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajbože, namagarèiti. I silni Hitlerov Treæi Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dušmane – mostarske liske.
Liske se šegaèe i sa Hitlerovom policijom i sa ustaškom bagrom i ubojicama. NJihovo oružje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puške – njihovo oružje je još ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica – to je njihov duh. NJime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivaèe. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.
Ljudski duh je strahovito oružje.
Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izložba mostarskog liskaluka, tog nepotvarenog oružja koje treba saèuvati da se ne zaboravi i ne pomiješa sa neèim što nije autentièno, što nije mostarsko.
U mirno doba liskana je bezazlena, uspješno se nadmeæe i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svaèemu – od fudbala do svakojega rivalstva izmeðu glavnog grada Bosne, šeher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, šeher Mostara, kako ga je, izmeðu ostalih, zvao i njegov pripovjedaè Svetozar Æoroviæ. Meðutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijeæe. Liske nastavljaju da žive i da se šegaèe i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmiæarima može, da najblaže kažem, nadmudrivati, zafrkavati, što bi Mostarci rekli – trehati.
Pored hrabrih ratnika, junaèina èuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je još jedan front koji se nikada nije smirivao – front mostarskog duha. NJihovo bojište nije u hercegovaèkim planinama i vrletima, po èukama i potoèinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dušmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pušaka, ni pištolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni žedne – jedu meso ovnujsko i piju vino žilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kišobrane.
Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridružile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije – Mostarci.
Prvostoliènik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj naèin zaslužio da se o njemu prièe prièaju, pjesme pjevaju i knjige pišu.
Ova Mariæeva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim soènim i žestokim zaèinima i miroðijama kojima taj jezik obiluje.
|
ali je ok nije ni blizi Igoa ili zole ali moze
