Ricina 
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme 
 |
|
Prije nekoliko dana sam svratio u jedan bar sa par prijatelja.. Ponekad imamo obicaj sresti se u gradu , popiti kafu , malo pricati... Ovaj put smo svratili u jedan bar i to navece... Tu smo sreli jos raje i onda smo se zapricali.. Vece nam je prosla kao u trenu. Bilo je zanimljivih diskusija, smijeha i zajebancije. Svedi kad popiju su susta suprotnost nego kada ih sretnete trijezne. Zato volim popiti ponekad sa njima.. Veoma su prijatni . Ima i onih napastnih i dosadnih ali gdje ih nema kada se malo jos popije.
Malo po malo, mijenjali smo sto za sve veci tako da smo na kraju imali veliki sto sa oko 20-tak ljudi. Bio je cirkuz, smijanje, podjebavanje i to me je vratilo malo u nasa dobra vremena...Sjedili smo i niko nije pitao ko je ko, kakvo zanimanje ima, koliko para ima, kako se zove, koje je religije...i jos masa glupih pitanja bar kada je festa u pitanju.
Rotirali smo se kako je ko ustajao i sjedao pored drugog u svakom slucaju si imao mjesto da sjednes. Malo sam pricao sam jednim prijateljem kad me kucnu po ramenu neko... Okrenuo sam se i vidio poznato lice ali nisam odmah mogao skontati ko je.
"Ti si meni poznat ali ne znam odakle"...ppostavio mi je jedan sved pitanje .To je bio onaj koji me ne kucnuo po ramenu. Malo sam se zamislio i odgovorih mu "I ti si meni poznat ali ne znam odakle".. Nasmijali smo se..
"Martin"...pruzio je ruku. Rukovali smo se. Malo smo pricali i on spomenu bolnicu.. "Da ne radis u bolnici?"..upitah ga. "Da , ja sam ljekar u glavnoj bolnici."..rece Martin.
"Ja sam cesto dolazio u bolnicu kao prevodilac. Mozda smo se tamo sreli"..rekoh Martinu.
"Tako je...sad se sjecam"..rece Martin i spomenu jos sa kim sam dolazio.. Radio je na hirurgiji u glavnoj bolnici kao hirurg.
Tu smo nastavili pricu...Odjednom je usutio i pogledom presao preko cijelog bara.
"Vidis li ove ljude?"..pokazao mi je na ljude u baru. "Vidim"..rekoh.
"Svi oni trenutno koriste dio mozga koji se zove Reptilium"..rece Martin.
"Pored velikih dijelova mozga, postoji i jedan mali dio koji je zakrzljao u rastu i ne koristi se uvijek. To je Reptilium. Kada se malo popije, tada glavni dijelovi mozga budu opijeni i onda Reptilium preuzima glavnu ulogu.Tada radimo gluposti, grlimo se, pjevamo,igramo, pobijemo se...a veci dio ili ponekad skoro sve ne upamtimo sutra jer taj mozak ima kratku memoriju"..rece Martin sa osmjehom. To je bio kratki kurs o mozgu za mene..
On je i dalje pricao ali ja sam samo vidio njegove usne kako se micu i nesto govore. Pogledom sam presao preko lica ljudi u baru... Bili su veseli i neki su cak i pjevali.Svi su se smijali ,grlili se i tapsali po ramenu...Bilo je i crnaca i kineza i arapa i svih boja i rasa... Niko nije pravio probleme i svi su bili ljubazni.
Sjetio sam se Mostara i nasih festa...Nije se tu znalo ko je ko, kako se ko zove i odakle je.. Jos kada se malo popije, svi su bili raja.. Pa zar pored dva dijela velikog mozga i malog mozga, onaj dio koji je najzakrzljaliji a to je Reptilium, izgleda najbolji mozak ?
Gledajuci sadasnju situaciju u Mostaru, svi razmisljaju velikim i malim mozgom a skoro niko Reptiliumom.
Da li smo prije, kada smo razmisljali i sa Repriliumom, bili bolji ili losiji ljudi ? Postavlja se pitanje... Prije nije bilo razloga za podjelu po naciji,vjeri ,bogatstvu i ostalim parametrima. Bili smo raja...Mora se priznati da je bilo i bitke, svadje ali u svakom slucaju nije bilo ovo danas.
Koliko generacija treba da prodje da bi sjeli ko raja i festali bez pitanje odakle si i kako se zoves ? Da li je potrebno slati "pratioce" za nekim da vide da li ide "na onu stranu" i upozoriti ga poslije da to vise ne radi i da se ne mjesa sa "njima" ?
Bilo je zla , prolivene krvi i mrznje. Mrznje ima i sada..Ima i zla jos uvijek. Ali postavljam pitanje... Sta ako se sretnu "Mirjana" i "Semir" , zavole i vjencaju i pored terora od strane rodbine? Sta onda ? Sta ako takvih brakova, kao sto je i prije bilo, bude sve vise? Hocemo li ici u posjetu jedni drugima ili ce samo nasa djeca , kao ping-pong loptice ici do nas ? Ovo ce stati,kao sto je sve stalo,samo je pitanje kada..
Nicija nije do zore sjala ...Kaze stara poslovica. Razumljiv je strah na svim stranama.. "Ako ja popustim a on ne popusti onda ce me zajebati"... Tako misli i jedna a i druga strana. Treba neko da pocne ali ko i kako? Mostar nije nikad bio jednonacionalni a nece ni sada...Ova generacija sigurno nece napraviti neki pomak ali mladje...samo je pitanje vremena..
Nastavak slijedi............
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Ricina dana 02-05-2010 u 16:05.
|
|
 02-05-2010 16:01 |
    |
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Hodao sam Mostarom... Gledao sam lica ljudi..Gledao sam na starom velezovom kafice i njihove goste. Sve neke nepoznate face i "Nemostarske" face a pokoji i mostarac. Sreo sam bivseg komsiju Ivicu .Pozdravili smo se... "Da te pitam nesto?"..rece mi ozbiljne face. "Imali problema na onoj strani ako se predje ?".. upita me. "A sto bi bilo problema. Do sada nije bilo. Na sta mislis?" ..postavio sam mu pitanje.
"Ma...trebao bi sacekati autobus koji dolazi oko ponoci u Mostar. Strah me preci u ta doba tamo da me ne prepoznaju i ne prebiju."..rece sa strahom u glasu.
"Hajde da se saberemo"..rece mi sa osmjehom. Sjeli smo u prvi kafic i popili kafu. Vidim da mu nije lako ali kako da mu objasnim.
"Moze ovako...Sacekacu te kod Gimnazije u 23.30..pa cemo zajedno na stanicu"..rekoh mu. Kao da ga sunce obasja...Nasmija se pa uozbilji odjednom. "Sta ako nas ipak napadnu?".. rece Ivica.
"Nece niko...ne boj se"..rekoh. Jos malo smo sjedili, doslo je jos neke raje i mojih nekadasnjih poznanika.. Nismo se vidili ima 17-18 godina pa i vise. Sjeli smo i kencijali po malo. Poslije 3-4 ture malo se otkravio led pa su poceli i vicevi. Na kraju smo se dogovorili da svi idemo veceras sa Ivicom na stanicu.
To je bilo oko 5 popodne...razisli smo se. Svak na svoju stranu.
Oko 11 navece sam bio u starom gradu pa polako krenuo Bulevarom prema Gimnaziji. Stigao sam oko 11.30 pred Gimnaziju. Nigdje nikoga... Taman sam pomislio da su me zajebali kad zvizduk iza Gimnazije se javi.. "Tu smo"..culo se iz daljine.
"Hajde ...sta se krijete".. rekoh smijajuci se.
Krenuli smo polako preko Ricine do Musale. Nigdje ziva roba na cesti. Pogledao sam u moju ekipu..Gledali su okolo kao da su "DB" prijasnji.
"Je li ovako vazda tiho?"..Upita neko... Nasmijao sam se..."Nije samo kada ocekujemo nekoga sa one strane pa se sakrijemo da iz iznenadimo"..nasalih se.. U istom trenu kad sam to rekao, pomislio sam da to nece shvatiti kao salu. Vidio sam da su se uznemirili.."Salim se"..nasmijao sam se.
"Nemoj se sa tim saliti"..rece Ivica.
Nastavili smo srednjom ulicom prema stanici. Bilo je raje na ulici ...Sjedili su i pricali. Pozdravio sam nekoliko njih.. Pogledao sam moju "grupu" i primjetio sam da se ponasaju kao da su upali u vuciju jamu..
Stigli smo do stanice...Poslije nekoliko minuta je stigao autobus i oni su preuzeli neke 2 torbe. Na putu nazad, rece Ivica..."Ovo mi je rodica poslala iz Njemacke i nema nista opasno u njima"..kao da se pravda. Nisam komentarisao nista..
Prosli smo Musalu i stigli do Gimnazije. Tu su cekala 2 auta da ih pokupe.
"Pa...hvala..sta da kazem drugo"..rece Ivica pruzajuci ruku. "Nema na cemu...Ovo je civilizovan grad. Nikome se ne brani da dodje na stanicu.."..rekoh.
Na putu kuci sam razmisljao dokle ta propaganda i strah moze dovesti. Stara parola je "Zavadi pa vladaj". Sve dok traje strah i nepovjerenje, lako je vladati i manipulisati. Zato su uvijek prvo ubijali intelektualce i one koji se bune.
Nadam se da ce biti vise odlazaka na stanicu zajedno, pa i pokoja esspreso uz put pa i razgovor jer ovako ne ide. Iako je palo dosta krvi, zavladala mrznja i strah, treba negdje poceti zajedno zivjeti ...Niko ne moze istjerati druge iz Mostara da bi bio siguran i sam vladar. Svi smo tu i treba naci neko rjesenje. Nijedno rjesenje ne odgovara nikome ali neko srednje rjesenje koje odgovara svima pomalo treba naci i tu poceti.
Imam negdje zapisano sta je napisao jedan danski pisac i psiholog Kirkegard :" Ako zelis da nekome pomognes , moras poceti tamo gdje je on i na tom nivou poceti razgovor da bi razumio kako on razmislja. Ukoliko ne mozes to da uradis onda ne mozes pomoci ni njemu a ni sebi "...
Ima jos kamara teksta ali ne znam napamet sve. Ako koga interesuje mogu pronaci i prevesti.
U Mostaru postoje ljudi koji zele na neki nacin poceti prvi korak prema nekadasnjem Mostaru. To je tesko jer svi prezaju poceti nesto da ne bi dobili po usima...Nadam se da ce i to krenuti jer i ovakva situacija nikome ne odgovara osim onima na vlasti...
Vas Ricina
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Ricina dana 02-05-2010 u 20:04.
|
|
| 02-05-2010 20:01 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Sjedim u dnevnom boravku i kuckam na ovom govnetu od kompjutera kad se zacu nakva frka napolju...Nakva cika, lavez, galama... Evo kijameta ...pomislih . Snijeg je padao kao nikad do sada. Ima ga preko metar sto je izuzetno rijetko za ove krajeve. Meteorolozi kazu da nije ovako padao ima 25 godina.
Posto mi sejtan ne dade mira, procurio sam da vidim sta se desava vani. Ogromna prtina snijega, nagurana bagerima i traktorima a na njoj kamara djece i kerova. Nikad nisam vidio da se i kerovi sankaju ali eto covjek uci cijeli zivot.
Kada dodju do podnozja sa sankama ( ovdje se zove pulka -nisu sanake ali lice ) odmah je trka izmedju djece i kerova ko ce prvi do vrha.. Smijao sam se kao nikad u zivotu. U podnozju stoje roditelji i valjaju se od smijeha...
Kada dijete dodje do vrha, sjedne na sanke a vec ker ceka da se utovari naprijed. Kada idu nizastranu, klepcu keru usi ko krila ali on ne mrda...Djeca vriste a kerovi laju... Napravio sam par slika na mobitel ali nisu da valja. Nadjoh najzad digitalnu kameru nedje u policama a ono nema baterija...E je  baterije i majku. Hajde, nema veze, valjda ce opet cirkuzati.
Sjedio sam vise od pola sata , gledao uzarene oci djece, crvene obraze i slusao ciku i smijeh... Jako rijetko mozete vidjeti 5-6 kerova na istom mjestu da ne reze, laju ili se biju medjusobno. Ovdje je kao u filmovima. Kerovi cekaju na svoje dijete sa sankama i niko nikoga ne dira. Bio sam jednostavno receno odusevljen... Dodjose i termoske kod roditelja . Kafa se pije, po koji keks, cigara i gledaju cirkus. Svima fino. Mislio sam i ja izaci ali ne bio vidio ovo sve izbliza kao sa ovog mjesta.
Vratih se u rane 60-te i skupljanja krpa za "fudbal". nakupimo krpetina pa zavezi sve u gomilu koja lici na loptu. Bilo je milina igrati sve dok kisa ne pocne padati ili se nakvase krpe pa "lopta" bude ko olovo. Kasnije su dosle prve plasticne "Jugoplastika" bubamare i to je bio raj. Malo je ko imao biciklo a snita sa "Biljnim mrsom" i soli je redovna bila na sokaku. Majke su u pauzama isle za djecom i davale im snite domaceg hljeba sa dzemom , pekmezom, maslom...Po pravilu , ako ti ispane snita uvijek pada na onu stranu na koju je namazana.To je mostarski zakon gravitacije.
Vazdan je trka bila a obrazi kao krv crveni. Nismo imali vremena da budemo bolesni i nije bilo mobitela, kompjutera, Nintenda, Play st. i svih danasnjih sranja. Ima i slicnih stvari a to je da nismo bili uvijek za stolom kao i danas samo sto danas sjede djeca pred ekranom i jedu da ne bi propustili koji minut a prije su trcali , plivali u Neretvi i bili zdraviji...
Ni sam ne znam koliko sam puta pao na pecinama kada sam trcao da sletim niz basamke pod Titov most. Oklen onoliko pijeska i kamenica bas kad ja dolazim? To sam se uvijek pitao. Nisam ja letio jedini ..Bilo nas je jos. Onako krvav dodjem do ploce a oni se cerekaju na Devi sto sam pao. "Sta ti je to ispalo?"..cuje se hakanje sa Deve.
Onda im se sjetis majke, sestre i svih najblizih , nabijes ih na nesto ( cenzura) i nastavis do ploce. Tu se taman malo primiris kad stariji salju po grozdje, karpuzu, pivu, cigare..
Poslije letanja cijeli dan dodjem kuci krepan umoran i doceka me majka :"Odmah u banju.. Vidi kako si peksin. Nalet te nije stigo sta radis ? "...a ja ko vjetar u banju, malo se operem pa klopa. Glaaaaadan krepan. Onda crtani u 19.15 pa vijesti...E tada se moram gubiti iz sobe jer se vijesti gledaju.
Nije nam smetalo kada se poredamo ko sardine na podu i pokrijemo jorganom. Nije nam smetalo sto ne sjedilo za kompjuterom 5-6 sati dnevno , sto nema TV igrica, sto nemamo kozni fudbal 5-cu i dres Ibrahimovica, Dzeke... Nista nam nije smetalo i bili smo zdraviji.
Danas imamo sve ali smo bolesniji i bez ijednog smjeska na licu..
Djeca su postala "starmala" i nemaju nista djecije u sebi kao mi nekada.
Koliko puta smo se posvadjali ko je prvi u redu kada su se u osnovnoj dijelile kifle ? Lopte iza Gimnazije , bazen u Santicevoj , Bunica, Buna , Neretva.... E da mi je samo da se vratim bar na jedan dan u proslost....
Sjetim se "Vase Ladackog" od Djoke Balasevica.... "Dobio je konje vrane po livadi razigrane, sat sa zlatnim lancem i salase....Sve je imo nista imo nije..".
Razisli su se sa prtine...Vec je aksam skoro..Nadam se da cu ih opet sutra sresti i malo osvjeziti dusu i srce...
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 4, zadnji put od strane Ricina dana 02-23-2010 u 01:13.
|
|
| 02-22-2010 17:55 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Nesto smo ovih dana pricali o Mostaru i mostarcima pa se sjeti Salihage iz Cernice. Nikad mu nisam znao prezime ali su ga svi zvali jednostavno "Salihaga".. Bio je tih i miran covjek bez ijedne hinle.. Umro je negdje krajem 80-tih taman pred rat. Ponekad bi ga sreo i pozdravio . Stao bi i mi bi se rukovali. Imao je kapu francuzicu kako su je nekad zvali. Lagani hod, umjeren i potpomognut stapom u desnoj ruci. Imao je svoj ritual..Citao je ponekad "Oslobodjenje" i "Slobodu" kod planinara . Vani se sjedilo kada je bilo fino vrijeme a zimi unutra.
Jedno ljeto , krenem prema starom gradu.. Vece je bila da ne moze biti ljepsa. Samo to ima u Mostaru...Malo vjetar puse da ne bude prevruce a sunce taman zalazilo.. Krenuo sam ranije da malo kencijamo i lazemo a usput popijemo koje pice.
Prolazio sam pored "Planinara" i vidio Salihagu. Pozdravio sam ga . Mahnuo je rukom da dodjem . Kada sam dosao do stola, gurnuo je stolicu da sjednem. Sjedio je sam i citao novine.Pozdravio sam dvojicu koji su sjedili iza Salihage. To su mi bili prijatelji. Sjedio je jos jedan sa njima ali ga nisam poznavao.
"Znas li sto sam te zaustavio?"..upita me. Pogledao sam ga i rekao "Ne znam Salihaga".. "E ovako moj sine. Kada si isao prema nama, jedan od ove trojice iza mojih ledja te poznao i rekao tvoje prezime ovoj dvojici sto sjede sa njim. "..rece kratko i srknu kahvu iz fildzana.
"Mislio sam te pitati kako se tvoja majka zove"..nastavi Salihaga.
Bilo mi je cudno sto on mene pita za moju majku ali sam ipak odgovorio... "Moja majka se zove Emina"..rekoh Salihagi.
Nasmijao se slatko..."Jeli ti dedo Zajko sto ima spomenik na Partizanskom groblju?"..postavi opet pitanje..
"Jeste..to je moj dedo po majcinoj strani"..nasmijah se..."Da nisam u SUP-u ?"..
Nasmija se Salihaga..."Nisi, nedaj boze. Ja znam tvoju majku jos od 1935 godine"..rece Salihaga.. "Mi smo se cak i malo gledali ali je tvoj babo ote prije mene"...rece sa osmjehom na licu.
"Zato vazi ona stara moj sine...Ko prije do djevojke njemu djevojka. Ja sam cekao i eto sta se desilo. Mozda je tako bilo i sudjeno."..slegnu ramenima i uze opet fildzan.
Taman podjoh da ustanem i da se pozdravim kad Salihaga nastavi... "Ako imas malo vremena, volio bih da ti nesto ispricam"..rece Salihaga sa pogledom koji nije ocekivao negativan odgovor. Taj pogled je pogled jednog starca koji ima nesto na dusi ali treba nekoga ko bi to mogao da razumije i da saslusa.
U trenu sam razmislio i odlucio da ostanem i da saslusam. Propusticu mozda turu ili dvije pica u starom gradu i nista vise.
"Nema problema, nigdje ne zurim"..odgovorih Salihagi. "A dje je cura ? nece cekati?"..upita sa smjehom. "Nema veceras cure...Mislio sam sjesti malo sa prijateljima.."..odgovorih.
Narucio sam nam pice i namjestio sam se ko u kinu ..Samo da pocne predstava.
"Svaka generacija moj sine govori da je njima bilo najbolje i da vrijeme koje je poslije doslo ne valja. Ima tu istine. Evo gledam ovu golotinju i kratke suknje pa se sjetim kako smo mi "cosali" ili "asikovali" kako se to prije govorilo. Ne kazem da nije fino viditi lijepe noge ili tijelo jedne cure ali ipak smatram da je to malo previse. Nema vise onoj postovanja, kulture, respekta kako je to nekad bilo.
Ja nisam smio reci nesto mojoj majci ili ocu inace bi bio degenek odmah. Radilo se po kuci i pomagalo,pa i za hajvanom pa onda u mejtef i poslije opet pomazi po kuci. Danas toga malo ima a i nema hajvana bar onih pravih od kojih insan ima koristi.
Sabah se klanjao pa muzi krave,nahrani kokosi pa u mejtef. Rucak se ne jede dok babo ne dodje . Svi moraju cekati da on dodje pa onda za siniju."..rece Salihaga u dusku i srknu malo kisele vode. "Znas li sta je sinija?"..upita me Salihaga...
"Znam , kako ne znam. I mi smo imali siniju."..nasmijah se na pitanje. "E da vidim i ovo...Dje stoji sinija kad se zavrsi sofra?"..pogleda me Salihaga seretski.
" Na zidu okacena na kanafu Salihaga."..odgovorih mu. "Vidi njega...oklen ti to znas?."..zavrti glavom Salihaga.
"Pa vjeso sam je i ja na zid moj Salihaga"..odgovorih mu. Nasmijao se slatko. napravili smo malu pauzu i pili kahvu...
Gledao sam u njegove tuzne i prazne oci koje su pokazivale da su nekad bile seretske i zavodljive. Bio je sigurno jedan od baksuzlija i mangupa svog vremena ali sve prodje pa i to.
I pored velicine i moci koju je covjek imao prije, postarost sve se izgubi i dodju neki novi koji vladaju i koji su mocni .
Tako da sa svakom generacijom dolazi nesto novo ali u svakom slucaju, bazr se pokazalo, dolazi samo gore a ne bolje sa svakom generacijom. Izgubilo se i postovanje i prijateljski odnosi i postenje i obraz na kraju. Sta nam je jos ostalo, mnogi se pitaju. Ni sam ne znam i cesto se pitam sta je jos sto mozemo izgubiti ?
...Nastavlja se
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
|
|
| 03-05-2010 17:50 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Gledao sam u stare , izborane ruke i krhko tijelo. Pokusao sam zamisliti kakva je "momcina" bio Salihaga ali je to tesko procijeniti po sadasnjem izgledu. Nisam ga htio pozurivati sa pricom. Izvadio je iz dzepa kesu sa kanafom na vrhu i cate. Imao je stari fajercak sa benzinom. Sve je to vadio polako, bez zurbe.
Pogledao me je kako ja reagujem na taj njegov ritual, pa se nasmija. "Sporo, jelde ?"..rece sa osmjehom na njegovom starom i napacenom licu.
"nije...samo ti svoj poso"..odgovorih i namjestih se na stolici lezernije da ne bi pomislio da mi se zuri da pocne pricati a jos vise da zavrsi sa pricanjem.
"Ako idje nadjes cate 22 kupi mi koji. Dacu ti pare. Ovdje sam skoro svaku vece. Imam sada 11 pa mi brzo gore"..rece kao da se zali na cate.
"Hocu Salihaga. Pogledacu po gradu pa cu ti donijeti."..rekoh. Klimnuo je glavom u znak zahvaljivanja..Posmatrao sam ga kako to vjesto i programiranim pokretima radi.
Namjesti kaziprst i palac lijeve ruke a ona tri podavije pod ova dva. Kaziprst i palac stoje paralelno sa razmakom da taman stane cigara. Tu se ubaci cat a desnom rukom se prpa lagano duhan dok se ne odredi kolicina koja ce se staviti u cat.
Onda se polako rasporedi duhan po catu i sa obe ruke ( kaziprst i palac) pocne polako rulati cat da se izravna po debljini. Kada je sve sredjeno , obali se jezikom cat i zaljepi. Taj proces sraje oko 10 minuta.
Neko bi i popusio dvije cigare ili popizdio cekajuci ali i to je dio rituala ili kako kazu "ceif".
Onda se stavi cigara na rub stola ali dovoljno daleko da se ne odkotrlja sa stola. Onda uzme fajercak u desnu ruku i odmara par minuta i srkne opet malo kahve. Tada se cigara stavlja u usta i opet pauza... Tek tada se pripaljuje cigara i povlaci prvi dim. Spusta se fajercak na stol i uzima cigara u desnu ruku.
E tada dolazi noga preko noge i uzivanje u cigari.
Nisam nista govorio...cekao sam da on pocne prvi. Nisam htio da prekidam ritual jer sam dobio po usima 60-tih godina kada sam prekinuo efendiju Kalajdzica u tom ritualu.
"E moj sine...Prije nije bilo banka kao sada niti ovoliko auta u Mostaru. Na prste se moglo prebrojati ko ima auto. Tvoj dedo rahmetli je imao Han na Mejdanu i imao je Opel Blica. Kada je isao autom , svi bi se sklanjali a prasina do nebesa. Znas li dje je imao Han ?"..upita me Salihaga.
"Znam...na Mejdanu kod Mimoze. " rekoh.
"Vidi sto je mali bistar . Ko ti je to rekao? Be li majka?"..nasmija se .
"Majka, ko ce drugi. Ja sam se rodio 14 godina poslije njegove smrti moj Salihaga"..rekoh mu.
"Ja , istina...Njega su ubili 1944 u Staroj Gradisci"..rece Salihaga.
"Tako je. I mog bi babu da su ga uhvatili"..rekoh Salihagi. "Znam...Umalo je umako. Bila je Ustaski stozer preko puta cesme kod kina Zvijezde. Tu je bio jedan zloglasni Roko koji je proganjo mostarce ali su mu dohakali 1945 na Musali"..rece Salihaga kratko.
Napravili smo malu pauzu i uzivali.
"E moj sine. Prije se vise tefericilo, uzivalo nego danas. Ne kazem da danas nije bolje sa asfaltom i svim ovim blagodetima sa vodom, banjama, kuhinjama, masinama za pranje vesa i svemu ali...sve je to izgubilo car... Mi , baksuzi , bi se skupili na Neretvi dok su cure prale ves...Pa gledamo a ona sva mokra dok ono malo vesa opere. Prije se nosilo drvo sa vesom. Nesto ko palica danas. Prvo se dobro nasafunja peracim sapunom , malo provuce kroz vodu pa udri po vesu. Kako god lupas , polije te voda i sapunjaka a zna uletiti i u oko. Mi se poredamo kada cure idu sa vode i gledamo. Ne smijes nista pisnuti jer ti degenek ne gine. One mokre i sagete glave idu kuci.
E onda se ceka aksam...pa se malo izadje vani. Ako bas imas srece pa ti daju da ides sa curom ulicom , onda se morete drzati samo za mahramu a nedaj boze za ruke."..rece Salihaga i nasmija se . "Iza ide majka sa rodbinom kao "kontrola".Takav je bio randes tada moj sine.
A sad moj sine ufate se za guzicu pa setaju ulicom a sise ispale...Nalet ih bilo...Nidje stida i sramote"..zavrti glavom i nastavi pusiti.
"Prije su se momci sastajali i tefericili i nije bilo pijanki i golotinje kao sada. Ne kazem da nije bilo onih sto lahko skidaju odjecu sa sebe ali nije ih bilo puno."..uzdahnu Salihaga.
"Moze jedno pitanje?"..rekoh u maloj pauzi...
"Jasta, reci.."..odgovori brzo. "Ja sam cuo od majke puno o Habibi Avdic zvanoj Greta a i poznajem je licno. Jesi li je poznavao Salihaga kada je bila mlada?"..upitah...
"Uuuuu kako nisam. Jes to bila cura. Mahala se okrecala za njom. Lijepa kao san... Licila je na Gretu Garbo pa su je tako i prozvali kasnije. Jesi li vidio ikad Gretu Garbo mali ?"...upita me.
"Jesam, kako nisam. Gledao sam je u par filmova. Stvarno je prelijepa"..odgovorih mu.
"Sta ti mislis o svemu ovome sto sam rekao i danasnjem vaktu ? Koji je bolji po tebi " pogleda me Salihaga upitno....
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane Ricina dana 03-06-2010 u 22:06.
|
|
| 03-05-2010 20:11 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Nije dosadno i upitno buljio u mene cekajuci moj odgovor nego je gledao na stranu , kao nezainteresovano, i pusio cigaru..Ostalo je jos malo pa je cijedio i zadnje atome iz cigare.
Trenutci sa Salihagom su prolazili veoma sporo, kao da je vrijeme stalo za tren. Nije bilo nimalo dosadno a imao sam vremena i da razmislim i da odgovorim i to bez hice.
"Da ti posteno kazem Salihaga, rado bi se mijenjao za vasa vremena"..rekoh mu. Pogledao je je cudno... "Pa zar pored sve ove golotinje, muzike, kafica,alkohola i kijameta ...i ti bi se mijenjao?"..pogleda me cudno.
"Bi...Znas li zasto?"..upitah... "E bas me interesuje...Da cujem"..rece pripremajuci drugi cat za motanje.
"Pa...Danasnji vakat ima svoje prednosti...muzika, tv, kafici..ali prijasnji vakat je bio bolji. Sastajali smo se vise , setali, vise se provodilo van kuce nego u kuci, postenje je bilo vece i pozajmljivalo se na rijec i stisak ruke. Nije se sve placalo parama nego se cesto mijenjalo roba za robu. Djevojke su bile pristojnije, pune postovanja prema muzu i roditeljima i sve je funkcionisalo dobro. Niste imali kao mi danas ovu svu modernizaciju ali ste imali zivot bolji od nas. Ne znam sta ce biti sa generacijama poslije mene ali sumljam da ce biti nesto bolje nego danas. Moze biti samo gore."..rekoh Salihagi koji je vec pripremio svoju cigaru.
Gledao me je dok je stavljao cigaru u usta nekim pogledom ispitivanja i cudjenja. Zapalio je cigaru , podigao malo glavu u vis da ispuse dim i upita me :
"Nego...Bi li ti svoju majku dao u staracki dom ako bi ti zena rekla ?"...pogleda me upitno.
"Ni za koje pare Salihaga. To je moja majka."..rekoh.
"Znas li sine onu pricu kada je otac zivio sa sinom i snahom. Dojadi starac snahi i ona kaze sinu da ga odnese u sumu i ubije. Tamo ce ga i zakopati. Kvocala mu je danima i zaprijetila da ce ga ostaviti. Sta ce sin , ukrki oca na rame i uzme lopatu. Isli su prema sumi. Kada su zasli malo u sumu, spusti sin oca i pocne kopati jamu da ga zakopa. Nemoj ovdje moj sine,rece mu otac. Tu blizu sam i ja svog oca zakopao kada mi je zena rekla.Sin je stao , prestao kopati. Ponovo oca na rame i kuci. Kada je dosao kuci, napala ga zena. Rekao joj je da ide ako nece postovati njegovog oca. Ostala je zena i pazila oca bolje od sina."...povuce jedan dim Salihaga i usuti.
Tu pricu sam cuo ali Salihaga je to opisao na neki svoj nacin...
"A tu si zaglavio"...cuh iza ledja neciji glas. Okrenuo sam se i vidio ekipu koja je dolazila iz starog grada. "Mi te cekali 3 sata i zabrinuli se gdje si pa smo posli do tvoje kuce da vidimo da sta nije bilo"..rekose.
Pogledao sam na sat.. Vise od 3 sata sam sjedio sa Salihagom a proslo je kao minut...
Taman sam pokusao nesto reci kad Salihaga poce :" Nesto mi je pomagao pa se malo zadrzao..Oprostite jednom starcu..."..nasmijao se.
"Nema problema Salihaga, nema se sta oprostiti"..rekose ko u glas. Ustao sam i pozdravio se sa Salihagom. Samo je seretski mahnuo rukom .
Prebro sam cijeli grad i nasao cate 22. Kupio sam 10-15 komada. Nasao sam Salihagu na istom mjestu i donio mu cate 22. Bio je presretan sto nisam zaboravio. "E sad ces uzeti pare."..rece Salihaga.
"Salihaga, ne jede se meso od svake tice"..rekoh pruzajuci mu ruku kao pozdrav. Nije nista rekao..Samo je kliznula jedna suza niz obraz jednog starca...Stisnuo je ruku u znak zahvale... "Vidi se da ti je majka Emina a dedo Zajko...Gospodin se ne postaje nego radja.."..rece na kraju.
Dok sam odlazio "vidio" sam njegov pogled na mojim ledjima. Cesto smo se sretali i ponekad bi popio kahvu sa njim.
Nisam ga sreo nekoliko dana pa mi je bilo cudno. Upitah onu standardnu ekipu gdje je Salihaga. "Zar nisi cuo? Umro je prije nekoliko dana. Bila dzenaza prije dva dana"...Nisam mogao vjerovati svojim usima..Bilo mi je zao sto nisam vise vremena proveo sa Salihagom da cujem koju pametnu i da naucim nesto...Ipak, naucio sam neke stvari na kojima sam mu zahvalan ...Neka ti je lahka mostarska zemlja Salihaga....
Vas Ricina
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Ricina dana 03-05-2010 u 20:50.
|
|
| 03-05-2010 20:37 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Probudio sam se jutros i polako otvarao oci...Prvo sto sam vidio je bio plafon. Imao sam divne slike u glavi pa sam htio da vidim da li je to bio san ili java.
Sjedio sam na terasi labirinta...Oko mene moja raja sa kojom sam proveo mladost...Bora, Ada, Sudo, Miso, Mago , Miralem... Noc je bila kao sto to zna biti u Mostaru. Mjesecina, ljeto i kencijanje na terasi Labirinta uz obaveznu "biru" i to hladnu. Kao i obicno, kanalizacija ispod terase nam je kvarila ceif ali poslije 3-4 bire zaboravim ko mi je majka a ne kanalizacija. Pricali smo o dozivljajima iz Velike Dube i smijali se kako smo ulazili u Disko u Zivogoscu. Cirkuzali smo i bili smo bas malo glasniji ali nije bilo puno gostiju i niko i nije obracao paznju na nas jer je to bilo sasvim normalno da se radi u Mostaru.
Obicno kada se sjedi i prica, vrijeme prolazi kao nikad. Nakon nekoliko tura pica , malo se ogladni... Zovnuli smo konobara i narucili 5 porcija cevapa na jedan oval, malo luka sa strane i salatu od kavada a naravno jos i jedna tura pica.
Prisao nam je jedan nas prijatelj i pitao moze li sjesti. Nikad niko nije odbijen jer je to jos jedna tura vise. "Novi kolac" placa uvijek turu kada dodje. To je bila tradicija i nepisano pravilo jer nikad nisi smio sjesti u drustvo i naruciti samo sebi pice. Odmah bi postao "slovenac" i ne bi bio primljen vise u to drustvo a ni neko ostalo jer bi se proculo brzo kakav si.
Donio je konobar cevape i pice i pitao "novopridoslog" sta ce piti.
"Meni pivu i sta ce momci"..rece novi kolac.
Konobar nas je pogledao upitno i upitao " isto za vas ?"....
Mi bi se "hrvali" 1-2 sekunde i odgovorili bi skoro u glas..."Hajde silom..da se ne naljuti. Isto...jasta"..
Onda je led probijen i naprdivanja idu dalje. Nemoguce je da bude tisina i da bas niko nema sta da kaze. Uvijek je bilo tema i nikad ne bi prestali da lajemo. Cevapi su nestali kako su i dosli i nastavilo se sa birom jer sada se ima neka podloga za kiselinu koja dolazi u stomak.
Vrijeme staje...imam osjecaj da i Neretva tece sporije pored nas da nas ne bi "uzbihuzurila" i prekinula u razgovoru. Kanalizaciju vise i nismo osjetili jer je "bira" ucinila svoje.
"E da je sad malo hladne karpuze" neko bi imao obicaj dodati...
Tada prica prestaje i traze se dobrovoljci ko ce po karpuzu na Tepu a ko ce je odnijeti do vode i dobro "ususkati" u stijene da je voda ne odnese a da se hladi istovremeno. Nije problem to rijesiti i vec ekipa od 2-3 je na putu za Tepu. Tamo se nocni cuvar zaprica, malo se napridiva a jedan je vec copio karpuzu. Nekad se desi da cuvar vidi "lopova" ali se to rijesi nekako. Po dolasku karpuze, ima vec odredjen ko ce odnijeti a ko ce donijeti karpuzu iz vode.
Sada ima drugi problem jer karpuza ispere stomak i ogladni se... "E ko ce do Dugalica po kifle?"..postavlja se pitanje.
Obicno je onaj koji daje lovu ne ide ...Kada je lova na stolu , uvijek se nadje dobrovoljac... Kifle su na putu za Labirint a karpuza se hladi... E sad ima drugi problem...Kifle traze cevape a njih nema... Skuplja se lova i narucuje se malo vise cevapa jer sa kiflama idu brze. Kifle dolaze i cevapi se narucuju...Onda dolazi obavezna tura pica i nema vise price...Samo rade zubi... Zanimljivo je da kada sjedi 7-8 momaka i galame dok pricaju a mukla tisina je kada dodju kifle i cevapi. Samo se Nera cuje... E...kada se malo najelo i popilo, naslonimo se na plasticne stolice i "bohtimo".. Pomalo se prica ali vise pijucka i uziva ...
Kada se pocne vec malo vise naprdivati, vakat za nekoga da ode po karpuzu. Tu je obicno problem jer su svi jeli i niko ne voli da se pokrece.
Drzimo se stare Dalmatinske "Kad sam gladan nisam nizasta a kada sam sit ja bi liga"...
I pored svega toga, karpuza je na putu za terasu iz hladne Neretve. Tada Neretva pocne jace da huci kao da kaze "Momci je li dovoljno hladna?"..
Noz je vec na stolu a i stoljnjak je vec skinut da se ne peksini od karpuze. Tu je i konobarska tacna za rezanje karpuze . Sto bi reko keks , karpuza je u snitama i vec se jede. Spice lete na sve strane. Neko pljuje spice preko ograde a oni malo dalje u tacnu ili preko stola.
Onda dolazi 5 minuta pauze pa pranje ruka i cenifa jer karpuza trazi da se tekucina izbaci iz tijela a i bira boga mi nije daleko od karpuze.
E kad smo sve sredili, obicno neko pogleda na sat i vec je 3-4 ujutro...Vakat za razlaz. konobari su vec naplatili i pokupili stoljnjake i zamolili nas da ne ostavimo "svinjac" poslije nas. Obicno se bace kore na Neretvu i spice malo pokupe i bace preko ograde. Onda polako razlaz...svak na svoju stranu.
Putem do kuce nema neke aman price ali su svi zadovoljni... Kada dodjem kuci, ko klada padam u krevet jer tek tada proradi bira i umor a boga mi i kifle,cevapi i karpuza...
Kao sto rekoh na pocetku, probudih se i gledao sam u plafon... Nisam smio pomaknuti pogled nigdje. Cekao sam da cujem sum Neretve i hakanje sa Titovog mosta....
Nista nisam cuo...Prozor je bio otvoren ali nije bilo suma moje Neretve, hakanja niti bilo kojeg zvuka...
Pogledao sam po sobi...Polako sam zaustavljao slike u mojoj glavi i koncentrisao se na slike sobe u kojoj lezim.
Nije ovo moja soba u Mostaru , nije ovo ni moj krevet, nema niti moje Nere da sumi.... Ja nisam u Mostaru...Ta grozna pomisao mi krenu kroz glavu... Sinoc nije bilo ni terase Labirinta niti kifla, niti cevapa niti bire niti karpuze.... Nije to bilo sinoc niti prije 10 godina...To je bilo prije 20 i vise godina a bilo je kao da je bilo sinoc...
Nestao je osmjeh sa moga lica, moje oci su ponovo postale tuzne a moje srce je ponovo pocelo da kuca polako....
Uzdahnuo sam duboko, sljegao ramenima i ustao. Sada sam vidio gdje sam i da je sve to samo bio jedan divni san o proslim vremenima koji me je podmladio 10 godina u ocekivanju da je to bilo sve juce ...
Volio bih ponovo da zaspem pa da nastavi sa jednim esspresom kod Muje trovaca sa istom ekipom oko podne, da hakamo prolaznike koji idu sa Tepe , da se malo kencija, sere i naprdiva, prodaju auta kojih nema, kupuju kafici sa parama koje nikad mozda necemo ni imati, grebe za kafu jer se sinoc ispuhalo dobro i propuh je u dzepu...
Volio bih ....ali ne moze.
Ne kukam...Nama van Mostara nije lose cak nam je i dobro. Oni koji stalno zive u Mostaru moraju da se bore za svaki svoj dan. Bukvalno receno "svaki dan nova nafaka". Tu gdje smo , cuva nas neki roditeljski osjecaj dok su djeca manja . Kada narastu i odsele, tada nam je put otvoren za nasu dusu i nase srce gdje pripada.
Ali za sada , ostaje mi samo da ustanem , popijem svoje tablete i pristavim kafu... To vazi za puno nas koji smo van Mostara,bez duse i srca i ustajemo jer je to jos jedan dan koji treba "odraditi"...
Jadna nam majka...
Vas Ricina
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 3, zadnji put od strane Ricina dana 03-12-2010 u 01:26.
|
|
| 03-11-2010 15:18 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
| Hocu da pitam Cehe i Slovake i one u Berlinu |
|
Imam jedno pitanje za Cehe i Slovake i one koji zive u Berlinu... Ne nase koji tamo zive nego one koji su tu rodjeni i sada zive...Prave Cehe , prave Slovake i prave svabe.. Pitanje na koje je tesko odgovoriti a istovremeno jajo jednostavno dati odgovor. Zavisi kako covjek gleda na to..
Kada idem mojim Mostarom, cesto me tuga i sjeta spopadnu... Nigdje se ne cuje glas, galama, cika,vriska,mahanje,hakanje i dozivanje... Svi sjede, piju nakav esspreso , sok,pivu i pricaju kao da su na nekoj sjednici ili sastanku. Sve mrtve ozbiljne face koje ne daju ni trunku zivota okolini. Kada zatvorim oci i upamtim okolinu oko mene...zgrade , mostarsko nebo bez oblaka, miris samo poznat Mostaru i zvuk Neretve...Pozelim da vise ne otvorim oci i vidim ovo danasnje... Isto kao neki vremeplov, vrtlog u glavi se polako pocne vracati i sjecati onih finih stvari sto su mi se desile.. Ruznih stvari se ne treba sjecati...Ima ih i previse i pokvarili bi mi snove..
Snove mi niko ne moze uzeti...Niko mi ne moze uzeti ni moje prijatelje, moj Mostar , moju Neretvu...
Nije bilo granica, zidova vidljivih i nevidljivih , vjera i nevjera , cistih i mijesanih brakova... Bilo je samo mostaraca i papaka seljaka .. Nazalost, sve je vise ovih papaka a sve manje mostaraca. Nestaju mostarci u kolotecini, u masi koja ih uzima i osvaja...
Sta je potrebno da ja ponovo sjednem sa Davorinom i Djordjem i sa jos inim i da ponovo kencijamo, pametujemo, prodajemo kafice, mercedese i kuce koje nikad necemo imati niti prodati , da nam se ponovo vrati osmjeh na mostarskon a ne na nacionalnom licu, da se ponovo pocnemo zajebavati a da se neko ne uvrijedi "nacionalno"...?
Sta je potrebno ? Dobro pitanje na koje svi imaju odgovor ali niko ne pokrece diskusiju . To ne odgovara onima na vrhu a oni kroje nase zivote kroz posao, naciju, pare i cjelokupno postojanje u Mostaru.
Neko i negdje mora i treba poceti ... Talasi na moru pocinju malim talasom i kada se udruzi vise talasa ili ti valova, postaje zajeban val...talas. Tako mozda treba poceti i u Mostar ali kako i tko ?
Postavlja se pitanje da li ce neka generacija to uspjeti ? Ove danasnje sumljam da ce uspjeti ali negdje ui buducnosti ipak postoji nada jer je Pandora ipak uspjela i pored svih sranja koje je uradila da zatvori kutiju i u kutiji ostane "nada" da ce ipak nesto biti ...
U svakom covjeku , bez obzira kako zao bio, postoji nesto dobro koje treba izvuci na povrsinu. Proslo je 16 godina od rata... Kada i tko bi trebao poceti malo na tome da se stanje u Mostaru popravlja. Da se ne zabranjuje "druzenje" u starom gradu onima sa zapadne strane a onima sa istocne strane da predju i da popiju esspreso na starom Velezovom igralistu...
Obicno kazu da neko pocinje pucati prvi i da je uvijek "ona druga strana" koja je pocela prva da puca. Sto rekose...Niti jedna pahulja u lavini ne osjeca krivicu za lavinu jer nije to ona koja je pocela nego neka druga pahulja. Tako je i u Mostaru... Volio bih da sam jedna od pahulja koja pokrene lavinu da se vrati moj, nas ,njihov...zajednicki Mostar. Rado bi bio ta " pahulja" ...
Volio bih ponovo da se probudim sa osmjehom na mom vec umornom licu, da udahnem punim plucima mostarsku havu i da ustanem sa razmisljanjem skim cu kafenisati i naprdivati danas. Da moj pogled kroz prozor bude jos jedna inspiracija za zivot kada vidim mostarsko sunce bez zamjerke, cujem glasove i moju vjecnu Neretvu , i ponovo udahnem punim plucima mostarski zrak...
Samim izlaskom na ulicu da sretnem Tibora , Zdenu , Tutija, Pasu , Jovu Krcuma i sve one koji ce mi osvjeziti dan i donijeti osmjeh na lice. Da sjednemo i naprdivamo do besvjesti i gledamo dobre klinke u mini suknjama sa komentarima da su "nase" bile puno bolje prije 20-30 godina iako su sve iste samo sto ovima ne mozemo nista ili skoro nista jer smo sada ipak stariji... Da lajemo, pametujemo kako smo mi bili "nesto" u svoj vakat ali u sustini smo bili samo obicni mostarci i raja koja je imala svoju ekipu sa kojima smo se druzili i ponekad pozdravili kada smo se sreli. Svi mi smo imali neke idole i frajere i klinke i mislili smo da samo mi to imamo... Svaka mahala je bila za sebe i imala svoje idole, klinke, frajere... ali svi mi smo cinili jedan grad koji se zove MOSTAR.
Da mi je da samo jos malo dozivim da se opet vrati onaj Mostar...
Zato, da se vratim na pocetak ove price... Pitao bih Cehe i Slovake i svabe u Berlinu..
Kako se moze podijeliti drzava bez rata pitao bih Cehe i Slovake...a Berlincane bi pitao i veoma dobro slusao odgovor...Kako se rusi zid u gradu...Oni su imali pravi zid u Berlinu a mi u Mostaru imamo nevidljivi.. Mi smo ipak malo ispred zato sto ne moramo fizicki nista rusiti jer i sami znate kakvi su mostarci...
Kako se rusi zid dragi moji Berlincani? Rado bih volio cuti odgovor.... To isto pitanje bi postavio i mojim mostarcima... Uvijek dolazi odgovor.."Nije do nas..do njih je"... Koga njih i koga nas ? U Mostaru postoji samo lijeva i desna obala Neretve..nista vise...
Nadam se da cu za svog zivota dobiti odgovor...
Ricina
Oni koji zele unistiti Mostar su ova roda a mi smo zaba...Trebamo pomoci zabi...
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 3, zadnji put od strane Ricina dana 04-02-2010 u 13:11.
|
|
| 04-02-2010 11:52 |
|
|
|
  |
|
ricina ti vazda imas nesto dobro za napisati 
