Sveti Ante Padovanski

Home -

www.sv-antun.hr

Vergilio Gamboso: SV. ANTUN PADOVANSKI - kratki životopis


1. Roðen u Lisabonu

2. Redovnik i sveæenik

3. Prema novom životu

4. Preko Afrike do Asiza

5. Proljeæe Crkve

6. Svjetlo koje rastjeruje tamu

7. Svima postaje sve

8. Poslužitelj pomirenja

9. Apostol mira i dobrote

10. Protiv prevlasti novca

11. Zaštitnik potlaèenih

12. Promatra Kristovu slavu

13. Susret s Gospodinom

Svetac svega svijeta

Krunica sv. Antuna

Antunovska djela

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

1. Roðen u Lisabonu

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesnièare što tako oskudno izvješæuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su toèni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizièki izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, èovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bilježili su djela izvršena na èast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna liènost, veæ glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje znaèajke njihove vrste. Evo što možemo zakljuèiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeæa: Roðen je u Lisabonu 1195. godine. Bio je prvoroðenac iz plemiæke, moæne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je djeèak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo poèeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlaèio sve više i on se dao privlaèiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao ðavla bilježeæi znak križa na podu.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

2. Redovnik i sveæenik

Fernando je izrastao u zgodna djeèaka. Time su porasle i tjeskobe ukuæana, gledajuæi mladiæa koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim išèekivanjima. Fernando neæe imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on æe na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaèu, ostavlja svoje ukuæane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima æe Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je uèinila jednim od najuèenijih crkvenih ljudi Europe na poèetku 13. stoljeæa. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Roðaci i prijatelji stalno ga opsjedaju i odvraæaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odluèniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojaèa svoje teološke studije, sve do dana kad æe biti zareðen za sveæenika. Imao je 25 godina.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

3. Prema novom životu

U veljaèi 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevaèkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je poèastio nove muèenike, prisjeæajuæi se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, obuèeni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života; ugoðaj u opatiji prièinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neæe biti udoban provod, veæ poticaj na punoæu duha; dar pun rizika, ali i ploda. I jednog su dana braæa franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleæi milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopæi svoju namjeru: Napustit æe augustince i pridružiti se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoæe, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevaèku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošæu, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada æe se zvati Antun. Nakon kraæe priprave, ukrcava se na brod

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razoèaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i muèeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni znaèaj, kakav je imao Antun, taj èin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro æe mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio muèeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, veæ se sam žrtvovao, odrièuæi se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afrièkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, trpeæi u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivaèa Male braæe. Asiški sirotan svojom svetošæu opèara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

5. Proljeæe Crkve

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabaèenoga samostanèiæa Montepaolo. Tu, na brdu, èinilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjeæaj osloboðenja. Prije nego što æe propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu sveæenièkom reðenju. Dogodilo se da nije došao odreðeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih rijeèi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to oèitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana poèelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršæanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme suèelio se i sa zabrinjavajuæim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, oèito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i proèišæenju života tadašnjih kršæana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

6. Svjetlo koje rastjeruje tamu

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovoðe dadnu znak: podiæi zid šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziðe na trg, ali ni tu nikoga ne naðe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i poène dozivati slušatelje: »Doðite vi, ribice, i poslušajte rijeè Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!« Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale rijeèi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovoða. Uslijedili su èuðenje i zanos, popraæeni osjeæajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnièki simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. »To je pobjeda koja pobjeðuje svijet: vjera naša.«

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

7. Svima postaje sve

Neki kažu da je bio žuèljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje èinjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj èovjek ustao i izazvao ga: »Povjerovat æu da je Krist stvarno nazoèan u posveæenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleèi pred pokaznicom!« Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u odreðeno vrijeme i na odreðenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glaðu, ostavi ponuðeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put èineæi èudesa. Kao dobri uèenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujuæi njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevaèkih i dominikanskih misionara, kršæanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ogranièavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevaèkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je zaèetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je pouèavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke uèenosti, zaslužila naslov crkvenog nauèitelja.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

8. Poslužitelj pomirenja
Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti rijeèi jednoga njegova suvremenika: »Uslijed propovijedanja, pouèavanja, slušanja ispovijedi, èesto mu se dogaðalo da bi doèekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.« Na tisuæe je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršæanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslaðeno, veæ odluèno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda èuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tièe njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive prièe. Kao ona da je neki grešnik, iz osjeæaja srama, napisao dugaèak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun oèima èitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: »Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!« Leonardo se vrati kuæi, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u oèaju poène vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doèu buku, svrati u obitelj i na èudesan naèin spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladiæeve noge.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane alaga dana 08-11-2005 u 08:31.

9. Apostol mira i dobrote

Prvi su se franjevci pozdravljali rijeèima: »Mir i dobro!«. Mir i dobrota izmeðu civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota izmeðu raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota izmeðu raznih opæina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kuænih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba èine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da èudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošæu uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba èuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada neæemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih sluèajeva ublažio svojom rijeèju vjere i pozivom da iziðu iz uskoæe sebiènosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrðuju znaèajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novoroðenèe da progovori i tako javno posvjedoèi nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjièena od muža; drugi put je na èudesan naèin ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

10. Protiv prevlasti novca

Malo je teško nama koji živimo u prilièno drukèijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti podruèje djelovanja jednoga puèkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leða palo je sve što tišti jedno društvo: svaðe raznih stranaka u sukobu sa sveæenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, opæinski i gradski pravilnici... Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanðelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je veæina žitelja živjela od ratarstva, stoèarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš poèelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su poèeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se poèeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanðelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moæni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je èudo koje je Antun uèinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je èuvao svoje zlato.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

11. Zaštitnik potlaèenih
Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajuæi se otvoreno nasilnicima. Dobro je proèitati svjedoèanstvo jednoga suvremenika: »Antun, koji je tako željno težio da umre kao muèenik, nije se povlaèio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujuæom hrabrošæu odupirao se tiraniji moænika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoè svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobiæi izdaleka.« Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut iskljuèivo nad glasovitim djelima i prouèavajuæi njihove teorije. On je bio èovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujuæi blagost i nepopustljivost, veæ prema pojedinom sluèaju. Nije se bojao nikada nikoga i nièega. Nikada ga nisu vodili pojedinaèni raèuni kada se radilo o zaštiti potlaèenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilièno zahvatila u ovaj sluèaj, uzimajuæi i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zloèinima. Ništa ipak nije pomogla Sveèeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na poèetku uznemirio, ali su politièki razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

12. Promatra Kristovu slavu

Rastoèen naporima i vodenom bolešæu, Antun je osjetio neposredni trenutak odlaska s ovoga svijeta. Hrabro, kao i uvijek, zadržao je za sebe tegobe i predosjeæaje. Premda su ga vidjela boležljiva, njegova braæa nisu ništa slutila, uvjerena da æe mu razdoblje odmora pripomoæi da vrati snage. Što je netko više svet, to je svjesniji svojega jada. Tako se i Antun, prije susreta s Gospodinom, želio u molitvi i boli proèistiti od mrlja ljudske slaboæe. Dobio je dopuštenje da poðe u Camposampiero, ne tako daleko od Padove, u samotište koje je tamošnji gospodar, plemiæ Tiso, darovao franjevcima, nedaleko od vlasnikova dvorca. Tiso je u starosti doživio razoèaranje nemirnim politièkim životom; pa se posvetio slušanju sv. Antuna. I dok se Svetac šetao šumom, zapazi krošnjato stablo. Doðe mu posve franjevaèka pomisao: popeti se i boraviti gore, na èvrstim granama oraha, kao u nekoj æelijici. Tiso mu je uredio boravište, pa je Svetac na stablu provodio svoje dane razmišljanja. Noæu se vraæao u samotište. Jedne noæi plemiæ je prolazio kraj Sveèeve sobice, kada je iznutra zapazio da probija gusti snop svjetla. Bojeæi se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen pred èudesnim prizorom: Antun je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio od ukazanja i opazio Tisa koji je sav bio potresen, Svetac ljubazno zamoli vlasnika da nikomu ne oèituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Sveèeve smrti Tiso je isprièao što je vidio spomenute noæi.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

13. Susret s Gospodinom

Sveti Antune, moli za nas! Antun je spremno i u duhu vjere doèekao èas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braæom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braæa nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braæu da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostanèiæu, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se veæ naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je veæ bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braæa zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno èuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesnièko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: »O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!« Oèima punim svjetla Svetac je nepomièno gledao prema nebu. »Što vidiš?«, upita ga brat Luka. »Vidim svojega Gospodina«, tiho odgovori umiruæi. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najveæih apostola Isusa Krista i njegova evanðelja. Antun je imao 36 godina...

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

Svetac svega svijeta

Sv. Antun u kratkom vremenu postao je svetac svega svijeta Zemni ostaci èovjeka Božjega preneseni su ubrzo iz Arcelle, u skladu s Antunovom posljednjom željom, u crkvicu Svete Marije. Cijeli je grad pratio pogrebnu povorku. Iste su se veèeri nad Antunovim grobom poèela dogaðati èudesa. Glas se pronio zaèas, dozivajuæi u Padovu skupine hodoèasnika i iz najudaljenijih krajeva. Èudesa su se sve više poèela množiti. Crkvene su se vlasti odmah pozabavile ovim sluèajem. Najprije je padovanski biskup Jacopo di Corrado poèeo, da bi nastavio i završio tadašnji papa Grgur IX., obojica osobni Antunovi prijatelji i štovatelji. Obavljeni su dijecezanski i apostolski procesi, koji su brzo dovršeni, uz pristanak i odobrenje svih koji su bili za to zaduženi. Nije prošla ni godina dana od smrti velikoga èudotvorca, kada je 30. svibnja 1232. u katedrali u Spoletu papa Grgur IX. uzdigao na èast oltara Antuna Padovanskoga. Sveèeva subraæa, uz pomoæ Padovanaca i ostalih hodoèasnika, brzo zapoènu graditi velebnu baziliku, gdje æe biti položeni Antunovi zemni ostaci. Godine 1263. konaèno je Antunov grob postavljen u novoj bazilici. Uz prisutnost mnogo naroda, vrhovni poglavar Reda, sv. Bonaventura, otvori lijes i pronaðe Sveèev jezik potpuno svjež i neraspadnut. Štovanje sv. Antuna nastavilo se širiti: postalo je sveopæe u Crkvi, a prešlo je i granice Katolièke crkve. Danas nema naroda koji ga ne bi poznavao, nema vjernika koji mu se ne bi utjecao. Neka na sve nas siðu njegov zagovor, utjeha milosti i božanskog blagoslova.

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

Amin

___________________________________________________________________
UT TU MIHI , ITA EGO TIBI

citat od alaga:



Amin

___________________________________________________________________

boze sacuvaj

___________________________________________________________________

Kompleks je ko qrac kad se digne jebaji ga

citat od alaga:



Amin

Ne mogu sebi od smjeha doci!!!
Ovo je dosada najkretivnija tema....konceptualna umjetnost a la Alaga