| Svaki cigan svoga konja hvali |
|
Koliko se volimo hvaliti svojim stvarima koje "nema nitko" ili ih posjeduje jako malo ljudi? Koliko se hvalimo svojim raznoraznim prometalima, svojim ljubimcima na kotacuma koji nam ponekada postanu takva opsesija da od njih svijeta ne vidimo? Koliko je dobro da se sami hvalimo, a koliko nam "paše" da nas drugi hvale?
Osobno smatram da malo samohvale uvijek dobro dode. Ako ništa drugo daje nam poticaj da nastavimo sa vecim žarom uredivati nešto cime se hvalimo, da jace prionemo poslu kojim se ponosimo, da lakše ustrajemo u naporima sa kojima se susrecemo po temi zbog koje se hvalimo.
Koliko je tek hvale izraženo na detaljima naših plovila koje ponosno isticemo pred drugima, a i sami više puta te detalje sa ponosom krišom pogledavamo. Koliko smo puta "malo" pretjerali hvaleci osobine svojega plovnoga ljubimca, "smanjujuci" mu potrošnju goriva, "ubrzavajuci" brzinu kretanja na malom gasu...
Sa cime se sve ljudi hvale? Da ne nabrajam jednostavno je reci sa svime šta posjeduju, sa svime gdje su na osnovu dodali neki "svoj" dodatak koji ta osnova nije imala, a više puta i nije joj potreban. Ali neka, ako vlasniku cini zadovoljstvo onda je sigurno potreban.
Ali u samohvali ne smijemo pretjerivati i cesto potezati za njom. Onako malo nikome ne smeta.
Imao sam priliku iskoristiti slobodno vrijeme šetnjom kroz Mohac, Madarska. Obošao sam ga uzduž i poprijeko, pa poprijeko i uzduž. Malo mjesto mi se svidjelo po mnogo cemu, sli mi ispade kao simpatican potez vlasnika jednoga bicikla.
Parkirao ga je pored "Milenijskog spomenika" uz uredenu obalu Dunava. Ulickao ga, uglancao, gotovo ispolirao, zrnce prašine nema na njemu. Postavio ga na "strategijsko" mjesto da ne smeta prolaznicima, ali da prije upadne u oko prolazniku nego spomenik koji se nad njime nadvio. Cak ga je i okrenuo u takav položaj da se na njemu istice svaka pojedinost.
A zatim se odmakao desetak metara dalje i iz prikrajka, zadovoljnog osmjeha sa iskricama u ocima promatrao je svakoga tko je u prolazu pogledao bicikl. Još ako bi prolaznik malo zastao i bolje ga razgledao, vlasnik je zadovoljnije izgledao.
A kada je vidio da, ne samo da sam zastao i razgledao bicikl, vec da sam se latio fotoaparata i uslikao ga, samo što se nije rastopio od dragosti. Medutim kada sam aparat uperio prema njemu da bih i njega slikao, šmugnuo je za obližnji žbun ne dopustivši mi da ga fotografiram. Veca mu je sreca da njegovog dvokotacnog ljubimca uslikam nego njega...
Kako ono naš narod kaže "Svaki cigan svoga konja hvali..."
 
___________________________________________________________________
|
