Stvari koje je 21. stoljeæe oduzelo Mostaru (I. dio)
Naša posla | Tuesday, 11 December 2007
ImagePoèetkom devedesetih godina prošlog stoljeæa moja generacija je imala, uglavnom, desetak godina. Krajem stoljeæa, zagazili smo i u dvadesete. Nekome kratko a nekome i predugo vrijeme (zapamti Alberte alles is relativische), bili smo dio dvadesetog
stoljeæa. U prošlom stoljeæu proveli smo, otprilike, po dio djetinjstva i po dio onog dijela mladosti kojeg nazivamo adolescencijom.
Gledajuæi danas desetogodišnjaka, kako mi se pokušava pohvaliti turajuæi mi pod nos najnoviju Nokiu s video klipom na kojem predimenzionirani golemi crnaèki ud razvaljuje neku mršavicu, ne mogu ne primijetiti generacijske i životne razlike izmeðu nas dvoje.
Naravno, normalno je i prirodno da sve teèe i sve se mijenja, kako davno reèe Heraklit i da ne treba biti drugaèije. Tek, za moju, a i ostale generacije, èisto iz nostalgièno-sentimentalnih i zabavnih razloga slijedi mali vremeplov u doba kad smo mijenjali i presnimavali kasete, igre pokretali žetonima i komunicirali, gle èuda, fiksnom telefonijom. Pa krenimo vidjeti stvari koje nam je uzelo 21. stoljeæe...
1. RAJE
'Raje' su dokaz da se Mostar može i bolje podijeliti, nego što je to sluèaj danas. Iako ove podjele nemaju, odnosno nisu imale, politièku ni nacionalnu osnovu, èesto se iz 'suparnièke' raje znalo doæi krvave glave ili razbijenog nosa. Raje su predstavljale, najkraæe reèeno, èopore mlaðih i starijih mangupa, koje su na osnovu najnižeg nivoa lokalpatriotizma, zaposjele svoje naselje-kvart, odredile mu granice i proglasile se mjerodavnim za nadležnost svih pitanja na dotiènom teritoriju. Saveznici i suparnici meðu rajama proglašavali bi se i mijenjali, slièno kao i u politici, na osnovu tradicionalnih odnosa i trenutne situacije. Raje su nastale i puni procvat doživljavale osamdesetih godina, tako da smo (moja generacija) u njima uživali samo kao njihovi najmlaði pripadnici... Kasnije, u devedesetim, kohezijska pripadnost i homogenost 'raja' je oslabila iako je postojala s nekim obilježjima i dalje. Bilo je, i u naše vrijeme, sredinom devedesetih, popularno da se dvjesto ljudi 'pobije sto na sto' (smijeh autora). Sjeæate se masovne tuènjave izmeðu Avenije i Rudnika? Pa onda izmeðu Experimenta i Bijelog Brijega? Neki dan, idem na posao i prolazeæi kraj zgrade 'kamenog' MUP-a sretnem dvojicu malaca koji trèeæi ostatku svog društva, bez daha, s dvije 'hege' u ruci vièu: 'Napala nas dva Demona'. I meni bi drago. Ne zato što su ih napala, nego što još uvijek negdje 'raje' postoje kao oblik, pa makar samo teritorijalnog, raspoznavanja. I zato, bar na trenutak, budim iz sna sve one kojima su imena MOSCOW, EAGLES, LITTLE FURIA, DOLINA GRKA, SKIDROW, DEMONS, CONDORS, MLJEKARI, WILD WEST, KRPIÆA BRONX, HARLEM, ITALY, ZLE MAJKE, KERAMIÈARI, IMPERATORI, IDIOTI, CCCP, IZRAEL, BWB, PIRATES, ZEALOTS, GROBARI, RADIÆA BRONX, CRETENY, AVENUE GANG, CHS, CHINOOK (oprostit æete ako sam nekog izostavio), nekada nešto znaèila…
2. SALONI ZABAVE
Današnjem klincu saloni zabave su potpuno nepoznat pojam. Danas imaju vrlo sliènu stvar, nemaštovitog naziva – igraona. Princip izmeðu salona zabave i igraone je isti, iako – razlike su ogromne. Dok se u klimatiziranim, umreženim igraonama igra najsuvremenijih simulacija, salon zabave bio bi smješten u relativno malom prostoru, nakrcan s manje ili više najnovijih i najmodernijih arkadnih dostignuæa, obvezno s najmanje jednim fliperom, a kao 'light motiv' u veæini sluèajeva je služio poker aparat. I to onaj koji se 'ukljuèuje' na kljuè (jedan okret – 10 kuna), gdje se gaða veæa-manja, i koji se, ako ste raja i znalac a ne levat, može 'naštancati' uskim metalnim predmetom – najèešæe viljuškom. Zalomio bi se tu i poneki pikado, a oni bolji i veæi imali bi i bilijar. Saloni su imali jednog stalnog radnika koji bi prodavao žetone i 'ukljuèivao' poker aparate. U salonima zabave bi trošili svoje novce za užine, džeparce te bilo kakva primanja koja bi kao klinci ili fiæfiriæi ostvarili. Sjeæam su, da su najžešæi saloni bili jedno vrijeme u Radiæevoj ulici, na mjestu današnje apoteke i preko puta male pošte na ulazu u Experiment. Aerofighters 2, Dream Soccer 94, Operation Wolf ...ne mogu se mjeriti razluèivošæu, brojem piksela i igrivošæu s Crysisom, Airborneom, "kanterom" ili NFS-om, o fliperima Whitewater-u i Indiani Jonesu da ne govorimo, ali srce ionako ima èudna mjerila, zar ne?
3. AUDIO I VIDEO KASETE
Danas, rekli bi 'Letu štuke', svi su digitalni, elektrièni. Danas, vozeæi se u autu ili sjedeæi u fotelji, daljinskim upravljaèem ili bez njega prebacivamo pjesme, albume, izvoðaèe na nosaèu zvuka, pa i rotiramo same nosaèe zvuka samo jednim klikom. Sjeæate se one kasete Azre koju ste posudili, a nikad vam nije vraæena? Još uvijek žalite za njom? Nekada, kad je meni muzika bila jedna od tri najvažnije stvari na svijetu, kaseta je bila primarni nosaè zvuka. Bila je suvremenija od ploèe, a CD smo ionako gledali samo na seriji 'Beverly Hills'. Sada, s vremenskim odmakom nalazim neke nostalgiène èari u premotavanju cijele kasete da bi se poslušala jedna pjesma, pa opet vraæanje iste pjesme da bi se poslušala iznova uz nepostojanje spoznaje da æe za samo koju godinu ili više biti izmišljene tipke NEXT, PREV, REPEAT i SHUFFLE...Nije bilo Interneta, downloada, legalnih ni ilegalnih pržionica kompilacija. Kasete, odnosno muzika se, smijat æete se, kupovala, a ako se htjelo neku kompilaciju valjalo je sjesti ispred linije s duplim deckovima i premotavati i presnimavati željene pjesme. Ako ste, kojim sluèajem, imali liniju koja najbolje presnimava u raji – bili ste osuðeni presnimavati ne samo svoje nego i tuðe kasete. Baš iz tog razloga, poželim bar po jednu vruæu klempu svim onim koji uðu u CD shop, kažu: 'Molim vas .mp3 kolekciju Azre. Pet maraka? Izvolite, hvala, doviðenja'. U svih 60GB kvalitetne muzike koju danas posjedujem, nema ni upola ljubavi koliko u staroj kutiji od Asics tena u kojoj èuvam najposebnije kasete…
4. ZVIŽDANJE POD PROZOROM ILI BALKONOM
Zamislite da je petak ili vaš omiljeni dan za izlazak. Dogovorili ste se s prijateljem ili ekipom, èekate veæ neko vrijeme a nitko se ne pojavljuje. Naravno posežete za mobitelom i zovete: "Pa gdje si dosad èekam veæ tri minute, požuri jebem te škrbava!" Vjerojatno ste jedan drugom super turbo mega broj, pa se po povoljnoj cijeni jedan drugom sjeæate roditelja u sliènim situacijama. Kako rekoh, iz èisto sentimentalnih i nostalgiènih razloga bude mi toplo oko srca kad vidim nekoga kako zviždi pod balkonom i dere se – Cicoooooo! Prije samo desetak godina i još malo, svakodnevno smo se dovikivali, kreveljili i zviždali jedni drugima pod prozorima i balkonima. Danas, kad s obitelji i prijateljima imam 24/7 komunikaciju preko MSN-a, Yahoo-a, ICQ-a, mobitela, super brojeva, Skypa, danas kad po tri dana po kuæi tražimo slušalicu fiksnog telefona, danas kad rezultate lige prvaka gledamo na livescoru na ekranu mobitela, bude mi toplo oko srca kad èujem neèiji zvižduk svezan uz neèije ime. Podsjeti me na vremena kad sam i sam, pazeæi na kuæni red, zviždio i èekao da se iza mahovine ili puzavca pojavi kuštrava glava, koja æe za desetak godina manipulirati vodeæim bh portalom.
5. KUPANJE U RADOBOLJI
Postojala su naime vremena, kad je glavno kupalište gradske èeljadi bio stanoviti zavoj na rijeci Radobolji. Oko gradskog bazena bili su rovovi, u sam bazen nije smio uæi ni amerièki CSI, Neretva je bila, doduše popularno mjesto, ali mjesto na kojem su, u to vrijeme, dvije grupe mogle koegzistirati cijelih 10 sekundi dok ne poleti kamenje s obje strane. More? Šta je to, jede li se, možda? Radobolja se nametnula kao odlièno rješenje. Ne daj bože da bi neko mislio da je to iz kukavièluka ili sliènih razloga. Raja iz, recimo, Bakijine luke nije nikad došla na Radobolju da se kupa, a raja iz Duma su imali 'štek' u svom dijelu Radobolje. Na Radobolji bi gradili brane i pravili umjetne bazenèiæe. Najpopularnije mjesto je bilo petstotinjak metara zapadno od trim staze, na zavoju, kraj otvorenog bunara. Tu se znalo iskupiti i po tridesetak ljudi odjednom. Trideset ljudi odjednom u vodi. A voda – Radobolja. Možda nismo znali bolje, možda nismo imali bolje, ali neki od najdražih dogaðaja u djetinjstvu kao i neke najvažnije inicijacije u punopravne pripadnike muškog društva odvijale su se upravo na kupanju na Radobolji.
Stvari koje je 21. stoljeæe oduzelo Mostaru (II. dio)
Naša posla | Thursday, 20 December 2007
ImageProšli tjedan objavili smo prvi dio kolumne o stvarima koje je 21. stoljeæe oduzelo Mostaru, pogled iz današnje perspektive na osamdesete, malo prije ili kasnije... Nakon raja, salona zabave, kaseta i zviždanja, došao je red na još neke (zaboravljene?) teme. Èitajte...
6. VODONOŠE
Baš mi je krivo što su Englezi izmislili nogomet, jer da nisu, izmislili bi ga – Mostarci. Neskromno, znam. Ali sigurno. Preskoèit æemo prièe o rasadniku talenata, o propalim nadama, o onim što ih trener nije volio… Lopte se, vazda u životu, prvo igralo 'na male'. I možda je tu, na tim malim terenima, bilo i veæih legendi od onih što su zabijali pod Bijelim Brijegom i na još nekim stadionima. U vremenima kad nije bilo terena s umjetnom travom, iznajmljivanja dvorana, zakupa i otkazivanja raznoraznih termina, na gradskim je igralištima bila prava gužva. Stotine ljudi a termin samo jedan – dugi dan. Ipak, sve je funkcioniralo savršeno – znao se red i hijerarhija. I zakon starijeg. Stariju smo raju gledali s poštovanjem, kao što se gleda netko tko ti može bez posebnog razloga opaliti klempu. Eto tako. Starija raja je imala prednost igranja – normalno; bez obzira na redoslijed dolaska. Pa èak ako je to utakmica od životne važnosti jednomu jedanaestogodišnjaku, pri rezultatu 5:5 (a igra se do šest) svi bi izašli bez pogovora kad bi starije mudonje ušli usred naše tekme da se zagrijavaju. A posebna stvar je bila – tim istim starijim mudonjama iæi po vodu, kad zatraže (narede!) ili èak tek onako. Katkad je to bila èast, a katkad samo obveza koja se morala izvršiti. Jer je jednostavno svijet funkcionirao na taj naèin. Naravno, dva litra vode na tucet lipsanih orangutana je – ništa, pa bi ista naredba pala opet i opet i opet… Ponekad bi najbrži vodonoša bio nagraðen malim, velikim gestama poput uvida u 'Vruæi Kaj', baratanja nožem 'leptirom' ili jednostavno poštede od 'èvoka' i klempa taj dan. Danas nekog malca grubim i naredbodavnim tonom spremite po vodu na lopti, i za 20 minuta na terenu oèekujte brkatog oca koji u jednoj ruci vuèe uplakano dotièno dijete a u drugoj omiljenu strojnicu naših naroda i narodnosti, kalibra 7,62.
7. PADANJE NA ÈVOKU
Hajde da se dotaknemo još jedne privilegije tadašnje starije raje. 'Padanje na èvoku' bila je još jedna stvar koja se izmeðu malih i velikih uzimala zdravo za gotovo. ''Pa'ni na èvoku'', bila je komanda koja se ne odbija. I od koje se ne bježi. Bar na dugoroèni period. Bijeg je bio privremeno rješenje problema, sa spoznajom da æe sljedeæi put (koji æe sigurno doæi), posljedice biti još gore. Èvokalo se na veliko. Znalo se ko 'pali' najbolje, najjaèe, tehnièki najsavršenije èvoke. Znalo se kome je najgore pasti u ruke. Doslovno. I da se razumijemo – to nisu bile èvoke kažiprstom savijenim kao kod kuhara na vreæici Vegete, to su bili topovski udari po glavama klinaca. A ako si imao toliku nesreæu da svježe ošišan naletiš na veselo starije društvo, kuæi si se obièno vraæao suznih oèiju i kvrgave glave. Èvoke su se pravdale – èelièenjem. ''Moraš se èelièiti'' – govorili bi i pouèavali stariji mangupi mlaðe uplakane klince, koji bi morali sjesti na klupu pet minuta poslije èvoke. Kao kod doktora, kad vas zamoli da poslije injekcije penicilina ne odete odmah nego saèekate pet minuta. ''Moraš se èelièiti'' – davali su tako do znanja da je i njih netko 'èelièio', ali takoðer i da æe taj uplakani klinac jednoga dana nekome paliti èvoke i nekoga 'èelièiti'.
8. UVALJIVANJE
Još mnogo prije nego što æe moja generacija otkriti pravo uvaljivanje – ono ženama, uživali smo u kraðama po tuðim voænjacima, vrtovima, povrtnjacima, kukuruznjacima, u svemu što se moglo ukrasti i pojesti, a bilo je tuðe. Ako je uz to postojala i šansa da te vlasnik ulovi i uèini ti nešto iz prièa i legendi koje su kolale o svakom vlasniku a granièile su s nemoguæim, tim je bilo zabavnije. Te kraðe smo zvali – 'uvaljivanje'. ''Hajmo se uvalit' u starog Bore u trešnje'. Radobolja je i za ovu vrste razonode bila idealna lokacija. Trešnje i jagode. Zatim posjed, odnosno voænjak, èasnih sestara kraj Partizanskog spomenika, kojeg smo pojednostavljeno zvali – 'kod èasnih'. Kod èasnih su se, takoðer, brstile trešnje. A nakon trešanja, trkom do Katedrale na vodu. A nakon toga… (smijeh autora) Kad bi vlasnik voænjaka utrèao s nekim oruðem ili oružjem pod vlastitu trešnju na kojoj visi desetak derladi postojale bi dvije varijante. Uz bijeg kao treæu. Prva se sastojala od taktiziranja plaèom. Raskriviti se i nadati se da je to neki suosjeæajni djedica koji je zaboravio lovaèku pušku i patrone nabijene krupnom solju umjesto saème. Druga varijanta je bila, uz napomenu: ''èiko samo smo brali nismo kidali grane'', odigrati na kartu tradicionalnog (bosansko)hercegovaèkog gostoprimstva – pa neæe nitko normalan djetetu uskratiti šaku trešanja…I dok danas jedem genetski modificirane, potpuno identiène jagode, koje su ustvari velièine breskve, uvijek, ali baš uvijek se sjetim paniène bježanije iz voænjaka, niz plitku Radobolju, bez osvrtanja za poginulim i ranjenim drugovima, dok sijedi starac pokušava trèati, vitla nekim štapom iznad glava i vièe za djecom: ''Æaæe vam kafiæe imadu, a vi meni trešnje kradete…''
9. IGRE
Gonje. Gonje-ronje. Ufati me ufati, kupit æu ti novine, novine su skupe, poljubi me u… Sakrive (žmure). Pet, deset, petne's', dva'es', dva'es'pet, tri'es…Æorabake. Milicajaca-lopova. Abereèke-abertude. Abereèke! Abertude! Aber koga æete? Aber Zlaje! Trule kobile. (I jednostavnija varijanta ove igre pod nazivom Hrpe). Sandokana. Taèaka. (Smijeh autora kod taèaka). Ledenog èièe. Reketa. Klikera. Roša iz dva. Èist karaš. Èekim te iz dva. Troperac, šestoperac, bezbojac. Porculaner. (Oduševljenje autora kod klikera). Supe (varijanta klikera za hazardere – igra se po kliker). Gume. E ma es es a. Trokuta. Jedan-dva-tri-èetiri-PET. Pole-cijele. Albumi - Ewoksi, Muppet show, Italia '90, He-man, Nindža kornjaèe... Æize-blize. Karata. Zuje. Zzzzzzzzz – THUD! (Ponovno oduševljenje autora kod zuje). 3-2-1 (guze). Boce. TA-TA (rata). Istine i izazova. Granièara.
10. KUÆNI RED
Nekada davno, još dok se vrapci nisu gnijezdili u rupama od gelera, a majke djecu na ruèak dozivale s balkona a ne na mobitele, postojalo je nešto što se zvalo 'kuæni red'. To je bilo specifièno stanje hibernacije ulice, haustora i okoliša. Trajalo je od 14.00 do 17.00 sati. Iako je kuæni red imao mnogo toèaka, koje su se mogle proèitati na uokvirenom kartonskom panou kraj obavijesti o signalima javnog uzbunjivanja, u svakoj zgradi, za nas djeèurliju najvažnija stavka kuænog reda bila je prekid igre i galame. To je bilo vrijeme za mir i odmor. Toliko smo poštovali kuæni red i toliko nam je njegova važnost bila utuvljena u glavu, da nas skoro i nije trebalo upozoravati. Prekršitelje je, posebno u vlastitom dvorištu, stizala oèekivana kazna. Od roditelja. A bogami i od komšija iz prizemlja koji nisu štedjeli ni vode ni lavora. Danas, kada horda divljih klinaca sa gutom slièica Yugi-oh urla po haustoru japanske izraze i kada se mir u zgradi raèuna prema bioritmu najluðeg i najnasilnijeg susjeda, nije teško požaliti za tim kolektivnim odmorom od dva do pet.
|