****Strahovi****

Vec nekoliko mejseci mi se vrti u glavi pitanje uticaja straha na ljudsku psihu.
Znam da teme obicno pocinjem apstraktno, da bih se osvrnula tek kasnije na konkretne probleme, ali ovaj put zelim ici obrnuto.
Jedan dogadjaj me ponukao da napisem konkretan primjer, pa da pokusamo apstraktno pisati o problematici.
Ne bih zeljela da tema ode u smijeru dijeljenja ruza, suza ili bilo koje reakcije tog tipa, vec da se svi zapitamo kakav uticaj imaju strahovi na nas i koliko nas sprecavaju da stvarno zivimo.
Sve je pocelo krajem marta-pocetkom aprila kad sam s najboljom prijateljicom i klincima (njeim malim i mojom malom) odlucila otici u Europapark, da se djeca malo izludiraju.
Nju oduvijek poznajem kao anksioznu osobu, tako da na njene strahove nikad nisam pretjerano obracala paznju…do tog vikenda.
Sve je pocelo sasvim normalno, lijep dan, veselo smo krenuli, djeca sretna, nas dvije opustene.
Prvi napad anksioznosti je dobila u Strasbourg-u kad je ugledala grad pod opsadom specijalaca, naoruzanih do zuba, naravno zbog samita NATO, na koji sam ja potpuno zaboravila.
Uhvatila ju je panika i strah da ce nas neko ubiti, bez obzira sto je grad bio blokiran i prakticno pust, kordoni specijalaca i vojske su nas dijelili od manifestanata.
S obzirom da smo se zive izvukle iz grada, te da se nikom nista nije desilo, pogotovo jer sam se u jednom trenutku zaustavila i popricala i nasalila sa specijalcima, malo se smirila.
Onda je dosao na red park, gdje ju strahovi nisu pustali da uziva i da se opusti, kako smo to predvidjele : strah od brzine, strah od atkrakcija, strah od gomile ljudi i najgore iracionalni strah da ce se malom nesto desiti.
Otisavsi na jednu atrakciju s oboje dece, opterecena strahom da se njenom malom nesto ne desi, zaboravila je ovu moju medju gomilom ljudi i sjetila se da dijete nije s njom tek kad se atrakcija zaustavila.
To je cini mi se bio samo pocetak ispoljavanja strahova tog vikenda, posto je poslije od Clown-a umislila pedofila, ljudi koji su sjedjelli za stolom do naseg su bili « sumljivi », platila je racun za nesto sto nismo konzumirali i bila ubijedjena da je to djelo « sumljivih ljudi » sa stola pored naseg.
Najgore je sto, zatvorena u strahove, i ne primjecuje da je izuzetno agresivna prema djetetu, te da mu ne cini nikakvno dobro. Strahovi vladaju njom i ona vise nema kontrolu nad svojom licnosti.
Morala sam joj pomoci, ali ni sama nisam znala kako. Reakcije anksioznih ljudi su za mene nepredvidive.
Dan nakon naseg povratka sam ju nazvala i pokusala joj najnjeznije koliko mogu (a to mi nije jaca strana) objasniti da nesto nije u redu u njenom ponasanju.
Koliko god meni njeni strahovi djelovali iracionalni, njoj su djelovali logicni, jer strah izvrne sliku stvarnosti i dominira svakodnevnicom.
Mislimda smo provele 3 sata razgovarajuci, pa onda razmijenile jedno 20tak sms-ova, da bi mi na kraju obecala da ce nesto uraditi.
Od tada, do prosle sedmice, od nje ni traga, ni glasa. Poslala sam joj nekoliko poruka, na koje je jedva i odgovarala, tako da sam mislila da sam ju zauvijek izgubila.
Bila sam tuzna, ali sam znala da sam uradila pravu stvar, jer kako danas i sama kaze, ovo je prvi put da ju neko suoci sa strahovima. Jednostavno, vise sam voljela izgubiti ju, nego pasivno gledati kako se unistava, nisam htjela biti dio toga.
Elem, javi mi se prosle sedmice i zamoli me da odemo na rucak.
Mojoj sreci nikad kraja, naravno odmah prihvatim.
I onda ju pronadjem, transformiranu, mislim da ju nikad do sad nisam vidjela tako mirnu, spokojnu i veselu.
Rekla mi je da je u pocetku bila ljuta, ali da je ipak odlucila konsultovati doktora koji ju je poslao psihologu, specijalizovanom za strahove.
Pricala je o razgovoru koji su vodili, o tome kako se oslobadja strahova i obje smo plakale, od srece, od emocija kojim je ta borba ispunjena. Njena sreca me stvarno cini sretnom jer vidim da je konacno odlucila da se bori i da pobijedi, i znam da ce pobijediti.

Sve ovo me navelo na razmisljanje koliko smo zatvoreni u strahove.
Sve pocinje jos od najranjeg djetinjstva, kad nam roditelji usadjuju njihove strahove, postavljaju limite, te nas kaznjavaju.
Poslije dolazi skola, pa strah da od socijalizacije, pa strah od ljubavne veze, pa strah da ne izgubimo posao, strah da se ne razbolimo, strah da nam se nesto ne desi, strah od toga sta ce svije reci o nama, strah od policije, strah zene od nasilnog muza, strah od kataklizme, strah za djecu, strah od smrti….
Sigurna sam da sam ih dosta zaboravila, ali mislim da je ovo dovoljno da se zapitamo kuda idemo ako nas vodi strah.
Jednom prilikom mi neko rece da je ljubav svjetlost koju nista ne moze ugasiti. Mislim da ju jedino moze ugasiti strah….

Eto, nadam se da cemo lijepo diskutovati o strahovima i da ce nam to pomoci da ih se oslobodimo.

Teska tema ....

Mislim da je u tvoje jaranice strah postao kompleks, kompleks zrtve ....

Jedno pitanje:
Neko ko citav zivot kubuiri sa ovim problemom, teskim problemom za par sedmica se
transformise
Citav zivot strah, za par sedmica preporodjen ... onda se pitam kako je moguce? Ima li glume, umisljanja u svemu ovome ili nedostatak paznje

P.S.
Pipi komentar nije licne prirode ... i nemojte me odmah na kolac ... ovo su teze za diskusiju, takodje pitanja koja traze odgovor !!!!

___________________________________________________________________

Pazi, meni ona djeluje transformisana, jer su prvi rezultati spektakularni kod ekstremnih slucajeva, a ona je ekstreman slucaj.
I ne poznajem iskrenije bice od nje, tako da foliranja nikad nije bilo.
Samo, ne bih voljela da pricamo o njoj vec o strahovima i kako se protiv njih boriti

Nisam bas ko ta ti prijateljica ali imam i ja tih nekih strahova pogotovo od pedofila. I par puta mi se desilo ukoliko djeca nedodju na vrijeme kuci da me panika samo takva hvata da nisam u stanju ni broja telefona okrenuti. I znam da nije dobro sto puno citam i gledam ovdje na tv stvarno se svasta desava.

Vjerovatno svaki put kad nesto cujem to sigurno utice jednim djelom na neku moju "aktuelnu" odluku. Neznam uvjek sebi ono kazem, bolje sprjeciti nego lijeciti jer poslje je kasno, ne daj Boze da sta bude.

Neku vece gledam na tv o nakvom navodnom "serijskom ubojici" sto tako kidnapuje djecake i to svaki put kad borave negdje sa skolom, klubom i kad su pod zastitom ucitelja, tenera i mene je to vec alarmiralo da ja ove godine ne pustim ove moje da idu u taj lager, sto inace idu svake godine.

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

dadana

briga majke za djetetom rezultira se strahom ... rekao bi normala



Ima jedna stara poslovica koja kaze :

Ne daj mi Boze sto mi majka misli ....

.... dalje necu da pisem odoh sa teme

___________________________________________________________________

Dadana, jesi li se ikad zapitala zasto imas te strahove, koliko su racionalni i sta cinis djeci i njihovoj psihi usadjujuci nesvjesno strahove u njih?
Kakvu djecu pravis?

Nije ovo zlonamjerna kritika, niti uvreda, vec nacin da se strahovi prevazidju.
Koliko nas je svjesno da nam TV emisije, medijatiziranni sudski procesi stvaraju psihoze kojih nismo svjesni?
Koliko nas je svjesno da od djece stvaramo paranoicne osobe, nesposobne za zivot?
Koliko nas je svjesno da je namjerno izazivanje strahova vid manipulacije, jer nikog nije lakse manipulisati kao uplasenu osobu.

imam sina i strah me je pedofila
da imam kcer bilo bi me jos vise strah....i ovako se bojim

___________________________________________________________________

Pipi, strah me je jer sve ove stvari sto nam medije serviraju, nazalost nisu izmisljene, vec su to cinjenice. Strah me je jer ne zelim dozivjeti osjecaj kakav sad imaju roditelji od male Mady i X djece sto su postali zrtve tih bolesnika.

Ja polazim od toga, da je jos uvjek bolje djeci da imaju malo straha jer ce samim tim biti oprezniji i (bez garancije) smanjiti mogucnost da i sami postanu zrtve tih bolesnika.

Npr. ako ih ucimo da ne pricaju sa nepoznatim da se ne daju uvuci u razgovor, da mi se jave porukom kad stignu na odredjeno mjesto, jer nazalost opasnost vreba sa svih strana.
Ja bi rado zivjela bez straha ali nemogu si to priustiti jer citavo drustvo je cini mi se otislo u helac, sto bi rekli.

Ja sama nesmijem u sred bjela dana otic u sumu prosetat ili jogen. Jednostavno me strah iako je to 5 min od kuce udaljeno i imamo divan Vitapark u kojem ja uzivam ali samo ako sam s prijateljicom ili muzem, sama nikako. I zivim stim, znam da je tako i ne vjerujem da bi me ikakva terapija mogla izljeciti od tog straha. I svjesno se odricem od neceg sto mi puno godi jer je strah "pobjedio".

Ne vjerujem da postoji covjek koji nema bas ni od cega strah.

A to se slazem da je najlakse manipulisati sa uplasenom osobom. To se vidi pogotovo sad kad vecina ljudi ima strah da ne ostane bez posla.

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

Dadana reci bogati je li i ti zivis u Njemackoj?

___________________________________________________________________

Ja ipak mislim da slucaj koji si opisala ima dosta veze sa sumanutim poremeæajem anksioznog tipa. Imao sam nesto slicno u svojoj obitelji pa znam (prostudirao citavu psihijatriju). Osoba je uvjerena da je netko prati i da ce joj (ili njenim bliznjim) nanijeti neko zlo. Samo da znate lijekovi potpuno preobrazuju osobu. Najgore u svemu tome je sto ne mozes objasniti paranoidnoj osobi da ti nisi u pravu; ne mozes je nikakako razuvjeriti logickim objasnjenjima. Sreca je da ti je kolegica pristala na lijecenje, jer obicno osobe koje imaju takve simptome ne mozes uvjeriti da joj je potrebna lijecnicka pomoc. Ona je uvjerena da je u pravu, a svi okolo nje da su "naivni", "da ne vide sto se dogadja" i sl. To se sada lijeci izborom pazljive terapije, koja traje ne manje od godinu dana. Treba ustrajati.

___________________________________________________________________

Nisam, u komsiluku sam (CH) pa tako pratim i sva zbivanja kod vas ali i ovamo ti je isto sto se "tih strahova" tice, nazalost.


Neznam jesi li upratila neki dan za onu Jogerku u Berlinu brrr i kaze odkud strah, da ti se krv sledi u zilama

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

zato te i pitam Dadana....vidim opterecena si...i ja sam
poznato ti je da u "civiliziranoj" Evropi silovatelje kaznjavaju uslovno a pedofile zatvaraju i pustaju ponovo pa ovi pobiju po djeceg vrtica za zivota
u pravu se sto se bojis...
njemacki perverznjaci rado svracaju tebi u komsiluk na partiju izivljavanja na djecici....
moj sin je jos mali ali vrijeme leti jos malo pa ce u vrtic
bude li mu muskarac vaspitac.....ima da osijedim

___________________________________________________________________

citat od dadana:

Pipi, strah me je jer sve ove stvari sto nam medije serviraju, nazalost nisu izmisljene, vec su to cinjenice.
Strah me je jer ne zelim dozivjeti osjecaj
kakav sad imaju roditelji od male Mady i X djece sto su postali zrtve tih bolesnika.

Ja polazim od toga, da je jos uvjek bolje djeci da imaju malo straha jer ce samim tim biti oprezniji i (bez garancije) smanjiti mogucnost da i sami postanu zrtve tih bolesnika.

Npr. ako ih ucimo da ne pricaju sa nepoznatim da se ne daju uvuci u razgovor, da mi se jave porukom kad stignu na odredjeno mjesto, jer nazalost opasnost vreba sa svih strana.
Ja bi rado zivjela bez straha ali nemogu si to priustiti jer citavo drustvo je cini mi se otislo u helac, sto bi rekli.

Ja sama nesmijem u sred bjela dana otic u sumu prosetat ili jogen. Jednostavno me strah iako je to 5 min od kuce udaljeno i imamo divan Vitapark u kojem ja uzivam ali samo ako sam s prijateljicom ili muzem, sama nikako. I zivim stim, znam da je tako i ne vjerujem da bi me ikakva terapija mogla izljeciti od tog straha. I svjesno se odricem od neceg sto mi puno godi jer je strah "pobjedio".

Ne vjerujem da postoji covjek koji nema bas ni od cega strah.

A to se slazem da je najlakse manipulisati sa uplasenom osobom. To se vidi pogotovo sad kad vecina ljudi ima strah da ne ostane bez posla.

Tema drama dobra , ali nije mi nesto do pisanja...

Samo jedno pitanje dadana?

Kazes da te je strah osjecaja koji bi MOGLI doci U SLUCAJU da se desi nedajboze.... itd itd..

Kakav ti je osjecaj

sada

dok te je

strah

?

___________________________________________________________________
Sto drug rece, i prodjose dani, i crni i sjajni, ali jos nesto nije sjelo mi na mjesto...
Jer necega nema, i vazda fali, i uvijek je tijesno, kad su ljudi mali....

Ne zivim ja u tom strahu od jutra do veceri, ali u odredjenim situacijama npr.kad djete nije doslo na vrijeme i pri pomisli da se nesto slicno desilo ja se polako gubim, drscu ruke dok trazim brojeve gdje sve da zovem.

A uopste strah od takvih stvari me jednostavno sputava i sigurno jednim djelom utice na moju svakodnevnicu ili organiziranju iste.

Pa kontam kad mi je sad ovako, kad mi ovakav osjecaj nedozvoljava zivjeti punim plucima kako bi bilo tek onda, da se stvarno nesto desi. Ugusila bi se. Cini mi se.

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

citat od dadana:

Ne zivim ja u tom strahu od jutra do veceri, ali u odredjenim situacijama npr.kad djete nije doslo na vrijeme i pri pomisli da se nesto slicno desilo ja se polako gubim, drscu ruke dok trazim brojeve gdje sve da zovem.

A uopste strah od takvih stvari me jednostavno sputava i sigurno jednim djelom utice na moju svakodnevnicu ili organiziranju iste.

Pa kontam kad mi je sad ovako, kad mi ovakav osjecaj nedozvoljava zivjeti punim plucima kako bi bilo tek onda, da se stvarno nesto desi. Ugusila bi se. Cini mi se.

Ti se vec dusis...
Izvini, morao sam...

Izadji malo iz mraka, na sunce..

___________________________________________________________________
Sto drug rece, i prodjose dani, i crni i sjajni, ali jos nesto nije sjelo mi na mjesto...
Jer necega nema, i vazda fali, i uvijek je tijesno, kad su ljudi mali....

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane gandalf dana 06-26-2009 u 13:12.

citat od dadana:

Pipi, strah me je jer sve ove stvari sto nam medije serviraju, nazalost nisu izmisljene, vec su to cinjenice. Strah me je jer ne zelim dozivjeti osjecaj kakav sad imaju roditelji od male Mady i X djece sto su postali zrtve tih bolesnika.

Ja polazim od toga, da je jos uvjek bolje djeci da imaju malo straha jer ce samim tim biti oprezniji i (bez garancije) smanjiti mogucnost da i sami postanu zrtve tih bolesnika.

Npr. ako ih ucimo da ne pricaju sa nepoznatim da se ne daju uvuci u razgovor, da mi se jave porukom kad stignu na odredjeno mjesto, jer nazalost opasnost vreba sa svih strana.
Ja bi rado zivjela bez straha ali nemogu si to priustiti jer citavo drustvo je cini mi se otislo u helac, sto bi rekli.

Ja sama nesmijem u sred bjela dana otic u sumu prosetat ili jogen. Jednostavno me strah iako je to 5 min od kuce udaljeno i imamo divan Vitapark u kojem ja uzivam ali samo ako sam s prijateljicom ili muzem, sama nikako. I zivim stim, znam da je tako i ne vjerujem da bi me ikakva terapija mogla izljeciti od tog straha. I svjesno se odricem od neceg sto mi puno godi jer je strah "pobjedio".

Ne vjerujem da postoji covjek koji nema bas ni od cega strah.

A to se slazem da je najlakse manipulisati sa uplasenom osobom. To se vidi pogotovo sad kad vecina ljudi ima strah da ne ostane bez posla.

citat od gandalf:


citat od dadana:

Ne zivim ja u tom strahu od jutra do veceri, ali u odredjenim situacijama npr.kad djete nije doslo na vrijeme i pri pomisli da se nesto slicno desilo ja se polako gubim, drscu ruke dok trazim brojeve gdje sve da zovem.

A uopste strah od takvih stvari me jednostavno sputava i sigurno jednim djelom utice na moju svakodnevnicu ili organiziranju iste.

Pa kontam kad mi je sad ovako, kad mi ovakav osjecaj nedozvoljava zivjeti punim plucima kako bi bilo tek onda, da se stvarno nesto desi. Ugusila bi se. Cini mi se.


Ti se vec dusis...
Izvini, morao sam...

Izadji malo iz mraka, na sunce..

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

Ja ti mogu reci kako se ja borim, mozda ti pomogne.
Stavim u pocetku granice toliko da me ne traumiraju, a da ostane izvjesna marz manevra.

I onda, kad se uvjerim da stvarne opsanosti nema, postepeno pomjeram limite.
Na kraju strah ne vlada tobom vec ti njim.

Sjecam se kako sam bila istraumirana kad sam prvi put odlucala pustiti malu da sama ide u skolu.
Sebi sam grizla nokte dok se ne vrati kuci, ali nisam popustala. Danas joj odobravam cak i da sama ode do parka, da izvede malo cuku ili da ode kod prijateljice koja nije u istoj ulici.
Samo da napomenem da joj je 10 godina i da je sve to pocelo negdje prije 3 godine. Ne mogu reci da nisam brizna, ali to je sasvim normalno.
Mislim da treba napraviti jasnu granicu izmedju brige i straha.

EDIT:
Jedini naci da pobjedis strah je da se konfrontras sa situacijom koja u tebi isti izaziva.
Mozak je programiran da se osjeca sigurno kad vidi da stvarne opsnosti nema prilikom nekoliko konfrontacija.

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Pipi Duga Carapa dana 06-26-2009 u 13:41.

Pipi drugi je vakat ono bio, puno se toga promjenilo. I jos uvjek nije isto odrastanje u BiH i odrastanje na zapadu sto se toga tice.

Ovdje kad djete ne dodje na vrijeme nemas koga pitati jesi ga vidio gdje, nezna ga pola komsiluka a i da zna nikog ne interesuje nit gleda sta drugi rade.

Neka su to samo pojedinacni primjeri ali dovoljno da ti se da do znanja da ima ljudi oko tebe koji su spremni na takve stvari. Pogotovo sto ih ne kaznjavaju dovoljno pa i ovi mediji cini mi se nekad polako to bagateliziraju, kao ukro djete, silovo, ubio i niko nikom, roditelji su prepusteni sami sebi. Drzava te bolesnike salje ko na neke terapije umjesto da ih odma dozivotno zatvore. I kad vidis da je tako, u svakom slucaju je bolje sprjeciti nego ljeciti.

Nebi sebi nikad oprostila da se nesto desi a da nisam ucinila koliko je bilo u mojoj moci da to sprjecim. Ne na nacin da ga izolujem iz drustava ali da imam kontrolu gdje je i skim. Igraju se oni vani, nemaju u svojim sobama ni tv ni pc, imaju drustvo ali hebiga sve nekako kao pod kontrolom. Vise ih volim ja odvesti na treninge ili bilo gdje nego da trpim taj strah pri pomisli da im se moze nesto destiti. I opet ponavljam nije isto dole i ovdje sto se toga tice.

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe

ups ovo gore je bio odgovor na onaj post prije

___________________________________________________________________

Nema para na ovome svijetu, koje mogu rupe na dusi da zakrpe