mishko 
bice nesto od mene
Poruka: 343
Location: croatia
 |
|
|
 11-29-2006 17:35 |
   |
giovanni
samo sto nisam
Poruka: 1902
Location: na beloj ladji
|
|
|
| 11-29-2006 17:41 |
|
mishko
bice nesto od mene
Poruka: 343
Location: croatia
pokretac teme 
|
|
|
| 11-29-2006 17:49 |
|
beli
moforaja
Poruka: 4109
Location: USA
|
|
Mishko da ne bi puno raspravljali, ili se pravili ludi...evo ti neshto od malo poznatijeg
pa zamezi....
Iz Europe ide se u Raj
Zeit-schritt je razgovarao sa vrhovnim poglavarom bosanskih muslimana reisu-l-ulemom Mustafom ef. Ceriæem. Zeit-schritt: U trenutno voðenoj diskusiji o ulasku Turske u EU sve se èešæe spominje složenica “Evro-islam”. S druge strane, u Bosni i Hercegovini se veæ vijekovima prakticira evropski islam. Kako su dogaðaji iz neposredne prošlosti, prije svega rat, utjecali na islamski identitet Bošnjaka? Mustafa Ceriæ : Naravno, nije umjesno pripisivati bilo što pozitivno osumnjièenim za ratne zloèine u Haagu, kao što su Karadžiæ i Mladiæ. Meðutim, moram reæi da je Karadžiæ doprinio islamskom buðenju Bošnjaka više nego mojih 50 godina misionarskog rada. Muslimani BiH su 45 godina živjeli pod utjecajem agresivne ateizacije. Tek kroz zloèine Karadžiæa i Mladiæa mnogi muslimani su se sjetili da su muslimani, a bili su to gotovo zaboravili. Jer èinjenica da su bili muslimani bila je razlog za njihovo ubijanje i muèenje. I njihove su žene i kæerke silovane, jer su bili muslimanke. Zeit-schritt : Je li to imalo utjecaja na svakodnevnu vjersku praksu? Da li ljudi sada više nego prije poštuju islamske zapovijedi: post u Ramazanu ili zabranu pijenja alkohola? Da li su džamije više posjeæene? Mustafa Ceriæ : To je sasvim jasno vidljivo. Nedavno sam èuo kako je jedan Srbin pitao, gdje su nestali svi oni miroljubivi muslimani, s kojima je prije èesto pio, a što je zabranjeno za muslimane. Odgovor glasi: ti miroljubivi muslimani su ubijani upravo od tih Srba koji se sad kao èude gdje su oni. Kroz rat smo jednu stvar nauèili, a to je da smo prihvatali previše lažnih obeæanja. Prilikom pada Srebrenice muslimanima je bilo reèeno da trebaju predati svoje oružje, jer æe na taj naèin biti zaštiæeni od strane UN-a. Prihvatili su razoružanje, ali sada znamo da je to bila greška. Jer, 11. jula 1995. godune Ujedinjene nacije nisu zaštitile 10.000 Srebrenièana. Mi muslimani odatle dolazimo do zakljuèka da jedna kršæanska armija nije u stanju da garantira opæa prava èovjeka, kako smo mi to od nje oèekivali. Tada smo im vjerovali, ali sada smo u dilemi, da li bi im trebalo još jednom pokloniti naše povjerenje ili je možda bolje da im više ne vjerujemo. U Srebrenici se desio najgori zloèin u Europi poslije Drugog svjetskog rata. I nakon svega toga, sada srebrenièke žene treba da se tamo vrate i žive pod vlašæu istih onih vojnika koji su pobili njihovu djecu i roðake. To vam je isto kao kad biste od Jevreja oèekivali da se vrate u Auscwitz gdje æe ih zbrinuti nacistièki oficiri. Zeit-schritt : Još jednom na polazno pitanje: vidite li bosanski Islam kao model za evropski Islam? Mustafa Ceriæ: Pitanje nije koji je model islama prihvatljiv za Evropu, veæ koji model Evrope je prihvatljiv za muslimane. Zašto se pred nas, evropske muslimane, stalno postavlja zahtjev da prihvatimo evropske vrijednosti koje su dijelom vrlo sumnjive? Da li znaèi da nismo pogodni za Evropu ako homoseksualnost ne prihvatamo kao naèin života? Ili, moramo li piti alkohol da bi važili za evropske muslimane? Ako biti evropski muslimani znaèi odustajanje od nekih naših moralnih naèela, koje dijelimo sa jevrejima i kršæanima, tada problem leži u Evropi, a ne u nama muslimanima. Mi muslimani se sreæemo sa poteškoæama kada gradimo džamiju ili želimo pokopati naše mrtve na tradicionalan naèin. Evropa je otvorila vrata radnoj snazi, koja je svoju krv, znoj i snagu ostavila ovdje. Da li su oni samo tada poželjni dok mogu da rade? Umjesto u pravim džamijama, moramo se moliti u podrumima. Otkud Evropi taj stah i zašto ne prizna ista prava muslimanima? Ne tvrdim da mi u Evropi prakticiramo najbolji model islama, ali se trudimo da ne ugrozimo naš islamski identitet. I nadam se da æemo dobiti dovoljno povjerenja u Evropi, da ne moramo opet o tome misliti, hoæe li u sluèaju potrebe evropski vojnici biti spremni da nas zaštite ili æemo morati èekati na mudžahedine da nas saèuvaju od katastrofe. Zeit-schritt: Biti evropski musliman sadrži dva aspekta: meðu njima i praktièna pitanja koja ste i sami spomenuli: džamija, groblja, praznici, odmori itd. Vidite li tu velike probleme? Mustafa Ceriæ: Evropski muslimani razumiju da je ovdje dominantna kršæanska kultura. Nama ne predstavlja poteškoæu da je ovdje, na primjer, u upotrebi kršæanski kalendar, jer je i Isus Božiji poslanik, kojeg mi poštujemo. Ali, mi želimo da se priznaju naše specifiène kulturne potrebe, kao recimo naša pravila o ishrani. Meðutim, iz toga se uvijek pravi jedan politièki problem. Oèigledno postoji logika, zahvaljujuæi kojoj, doduše, nisu svi muslimani teroristi, ali svi teroristi jesu muslimani. Mi želimo nasuprot tome da Evropa poène smatrati islam kao kuturološko obogaæenje. Ako danas upitate obiènog Evropljanina, ko su bili Ibn Sina i Ibn Rušd, odgovor æete dobiti vjerovatno samo od nekolicine orijentalista, i to da je Ibn Sina tj. Avicena bio uèitelj Tome Akvinskog i Ibn Rušd tj. Averoes jedan od velikih inspiratora evropske renesanse. Ako, nasuprot tome, upitate, ko je Osama bin Laden, onda svako zna da je Arap i da je musliman. Mi ispaštamo zbog èinjenice da Evropa shvaæa islam samo kao politièku kategoriju, a za njegovu se kulturu jedva interesuje. Mi evropski muslimani bi trebali poslužiti kao dobar primjer ostalim muslimanima i reæi im: “Naše mjesto je ovdje i isto tako se i iz Evrope može doæi do raja, za to ne morate otiæi na istok.” Zeit schritt : Drugi aspekt je politièki: mnogi se Evropljani plaše da bi moglo doæi do konflikta izmeðu demokratskih pravila i jednog apsolutnog islamskog principa koji državne zakone subordinira religijskim. Mustafa Ceriæ: Demokracija se pokazala najboljom od svih formi vladanja. Ne vidim nikakvu kontradikciju u zalaganju za demokraciju i istovremeno biti evropski musliman. Naprotiv! Ako se ovdje u Sarajevu i za šta molim, to je da u Evropi demokracija i ljudska prava ostanu oèuvana. Jer to je za nas muslimane i ostale religijske skupine jedina zaštita. Evropa je platila visoku cijenu za postizanje ljudskih prava; vijekovima su se vodili krvavi ratovi. Moji neevropski suvjerenici ponekad premalo shvaæaju, zašto Evropa tako pohlepno èuva to blago, za koje je žrtvovala tako mnogo krvi. Zeit schritt: U evropskim se medijima kritizira arapski utjecaj u Bosni. Govori se da, novcem za obnovu džamija, Saudijska Arabija pokušava ostvariti vjerski i politièki utjecaj. Mustafa Ceriæ: U posljednjim godinama smo primijetili da svako ko doðe u Bosnu i ponudi potporu, želi da krenemo u njegovom smjeru. To se ne odnosi na samo jednu konkretnu zemlju. Izloženi smo svim moguæim ideološkim i politièkim utjecajima. EU nam svaki dan govori šta trebamo raditi da bi dobili novac. Izloženi smo svim moguæim ideološkim i politièkim utjecajima. Ali moramo se sjetiti da nam je Saudijska Arabija pomogla da preživimo u najtežem periodu naše historije. Saudijci su isto tako jako dobro razumjeli da smo mi sami dovoljno zreli da sami riješimo svoja islamska pitanja. Oni æe nam pomoæi kad ih sami budemo za to molili. A mi æemo ih moliti za pomoæ kad je budemo trebali. Uvijek me pitaju, zašto smo obnovili naše džamije novcem Saudijske Arabije. Moj odgovor glasi: Èim dobijemo novac iz Evrope, reæi æemo Saudijcima da svojim novcem pomognu Afriku. Ali mi ne dobijamo evropski novac za obnovu džamija. Naprotiv! Evropski novac je doprinio tome da hiljade džamija u BiH budu uništene. Zeit schritt: Zar vam do danas EU zaista nije dala nijednog centa za obnovu džamija? Mustafa Ceriæ: Ni jednog jedinog! Jedan Englez se godinama trudio da naðe novac iz Evrope, ne bi li se obnovila slavna Ferhadija džamija u Banjoj Luci, ali bez uspjeha. Otkud onda Evropi pravo da nas pita, otkud dolazi novac za obnovu džamija. Kad molimo za taj novac, dobijamo odgovor: “Mi smo sekularni, mi ne finansiramo džamije”. Dobro, ako vi neæete finansirati, mi imamo druge ljude koji su spremni da to urade. Saudijci dolaze i pomažu nas i mi prihvaæamo tu pomoæ. Ovim postavljam Evropi jedan izazov: “Ako ponovo izgradite jednu jedinu džamiju tada æemo mi moæi reæi: “Mi živimo u Evropi i ovdje se štite naša ljudska prava”. Kad tada doðu ljudi iz Saudijske Arabije, reæi æemo im: “Znate, mi smo ponosni na EU jer su oni obnovili naše džamije. Ovdje živimo u slobodi i oni æe štititi naše džamije!” Jer ja pretpostavljam da EU ne bi dopustila da se uništi džamija èiju je ponovnu izgradnju sama finansirala. (Dr. Mustafa Ceriæ, roðen je 1952. godine, pohaðao je prvo medresu u Sarajevu, te je sa stipendijom otišao na Al-Azhar univerzitet u Kairu. Od 1981. godinre radio je kao imam u SAD-u i doktorirao je na islamskoj teologiji na Univerzitetu Chicago. 1987. godine postao je imam u Zagrebu i konaèno 1993. godine najviši dostojanstvenik bosanskih muslimana). (preporod.com)
___________________________________________________________________
audicija u Holiwoodu sutra akshamli...
autobus iza Hita polazi oko sedam ujutru, ako vozac ne potegne prethodne noci....
Princ cuvaj mjesto na seciji....
|
|
| 11-29-2006 18:23 |
 |
giovanni
samo sto nisam
Poruka: 1902
Location: na beloj ladji
|
|
|
| 11-29-2006 18:33 |
|
OHA
trudim se
Poruka: 535
Location: ispod palme...........
|
|
|
| 11-29-2006 18:37 |
|
behar 
samo sto nisam
Poruka: 1141
|
|
Mishko, evo, mozda ovaj clanak najbolje prikazuje moje vidjenje evropskih muslimana, tj. onoga sto bih voljela da jesu i kako bih voljela da razmisljaju:
http://www.tabacki.com/ba/main/nasi_tekstovi.php?id=20&strana=3
ISLAMSKA SAMOKRITIKA
Murad Hofman
Na jednom “seminaru o islamskom mišljenju” (Seminaire sur la Pensee islamique), koji je održan u Alžirskoj Tebessi septembra 1989. godine, egipatski šejh Muhammed el-Gazali dao je nekoliko izjava kojima je postao meta oštre kritike saudijske štampe. Gazali, koji potièe iz Muslimanske braæe, autor mnogih knjiga je, izmeðu ostalog, izjavio: “Da sam danas Amerikanac ili Englez ne bih nikada postao musliman”. Krivci za to bili su muslimani iz islamskog svijeta i njihov naèin življenja islama. “Islam lièi jednom karavanu koji se veæ stoljeæima izgubio jer ga slijepci vode”. Takve izjave mogu da šokiraju i njemaèke muslimane koji, razumljivo, èeznu za daru-l-islamom i tako nehotièno idealiziraju islamski svijet. Granica izmeðu daru-l-islama i daru-l-harba je, u stvari, u današnje vrijeme postala nejasna. Danas je u nekim zapadnim zemljama lakše (i bezopasnije) islamski živjeti, nego u nekim takozvanim islamskim zemljama.
U jednom izlaganju u Beni Izguen (Wilaya Ghardaia) u alžirskoj M’Zab regiji pred ibadijskom publikom sam iznio svoju kritiku u sljedeæih deset taèaka:
1. Upotreba sile
2. Stil propovijedanja
3. Oponašenje
4. Regionalizacija
5. Despotizam
6. Tehnofobija
7. Pobožne novotarije
8. Opsjednutost marginalnim
9. Trajni rascjep
10. Marginaliziranje žene
Upotreba sile
Poznato je da Kur‘an iskljuèuje nasilno propagiranje islama: la ikraha fi din (2:256). To odgovara kur‘anskom preziru licemjerja, jer vjera pod prisilom proizvodi dvoliènost. Kad se radi o vjeri, upotreba sile je samo propali pokušaj. U današnjem islamskom svijetu je ova uviðavnost èesto neshvaæena, odnosno potješnjena time da se jedna druga kur‘anska izjava – definicija ummeta u suri Al ‘Imran (3:104) – bez povezanosti – apsolutira. Po toj definiciji se svaki musliman koji je spreman na silu pravda da “dopušta ono šta je dozvoljeno i da zabranjuje ono što je nedozvoljeno” i to po dotiènom hadisu (Muslim XXI, br. 79), “ne samo jezikom ili srcem nego i rukom”.
Takvi muslimani na putu ka islamskom državnom ureðenju iz Medine, preskaèu jednu vrlo važnu etapu iz Mekke, naime pridobijanje srca za islam, te teže da na tom putu upotrebom državne i privatne sile doðu do cilja, umjesto da poðu od korijena islamskih vrijednosti. Ovi nestrpljivi stavovi, ne samo da ne donose ploda veæ svugdje u svijetu poistovjeæuju islam sa terorom, bombama i upotrebom sile. Ova netolerantnost vodi ka razdvajanju razlièitih islamskih partija u islamskim zemljama i time ka slabljenju islamskog preporoda uopæe.
Te mlade, veæinom usijane, glave iz takozvane ekstremistièke scene moraju shvatiti da njihov problem nije puno drugaèiji od problema njemaèkih muslimana u takozvanoj dijaspori: takoðer i u islamskim zemljama važi princip mirnog islamskog djelovanja; ni tamo nije doba džahilijje u potpunosti prevaziðeno.
Stil propovijedanja
Hutba koja se održava petkom je u svim islamskim zemljama uglavnom slièna. To što iz tih zvuènika odzvanja, zvuèi kao kad uèitelji ruže djecu, ili još èešæe kao vježbanje vojnika pred borbu. Imam prièa brzo, sa povišenim glasom, prepliæu se upute, kur‘anski citati i namaz.
Takve hutbe ne služe ni refleksiji, niti dijaloškom rješavanju problema, veæ samo uvježbavanju preðašnjih ubjeðenja; ne posreduju kao oruðe niti u duhovnim sukobima sa ljudima druge vjere, niti dovoljnoj spiritualnosti islama. Rijetki su imami, koji kao gore navedeni Muhammed el-Gazali, prije na alžirskoj televiziji, normalnim tonom (i samim tim vjerodostojno), vode jedan razuman razgovor. Ako buduænost ne pripadne takvim ljudima, onda ni buduænost islama nema dobre izglede.
Oponašanje
Kulturni pad islamskog svijeta do i za vrijeme kolonizacije bio je prouzrokovan, izmeðu ostalog, i dominirajuæom predstavom iz 16. stoljeæa da je sve što je vrijedno znanja veæ poznato i da su preci zbog njihove vremenske blizine sa Pejgamberom pronašli sva rješenja za sva vremena. Takvim zatvaranjem vrata za kreativno tumaèenje Kur‘ana i Sunneta, islamu je oduzet kuriozitet, a žeð za znanjem je presahla, što je upravo bilo tipièno za prvo i sjajno vrijeme islama.
Danas ni jedan muslimanski intelektualac ne bi priznao da praktikuje taklid, a mnogi od njih èak nisu za to ni èuli. Uprkos tome je dokazana èinjenica da uzrok slabosti u znanostima na islamskim univerzitetima leži u neuèenju analitièkog i kritièkog razmišljanja i nagomilavanju citata prijašnje uleme.
Mnogi alžirski profesori zbog takvog nedostatka, ne bi mogli u Njemaèkoj svoje diplomske radove ni promovirati. Ovaj de facto i dalje važeæi taklid - princip se udopunjuje i sramotnom cenzurom koja se manje ili više u svim islamskim zemljama praktikuje.
Mišljenjima koja se ne uklapaju u taj mozaik, ne suprotstavlja se otvorenim dijalogom, veæ fizièkim pritiskom. Jedan takav tipièni primjer je knjiga marokanske profesorice sociologije Fatime Mernissi Le harem politique – Le Prophete et les femmes (Paris: Albin Muchel, 1987). U toj knjizi ona, izmeðu ostalog, tvrdi, oslanjajuæi se iskljuèivo na islamske izvore, da je hadis od Abu Bakra u kojem se govori o iskljuèenju žena pri izboru za šefa države nevjerodostojan. Umjesto da se tome teološki i teoretski suprotstave, islamske zemlje zabranjuju uvoz ove knjige. Zato ne treba da èudi èinjenica da neka najvažnija znanstvena djela koja su bitna za istraživanje poèetka islama, nisu došla od strane tih muslimana veæ od strane zapadnih “orijentalista”.
Regionalizacija
Islam nije plemenska religija (kao mozaièka vjera u njenoj praksi) niti nova vjera, veæ jedna univerzalna religija.
Najmanje tri naroda su u stvarnosti vjerovala da su od Allaha izabrani narod i to ovim redom: Arapi (meðu njima Kurejš), Perzijanci i na kraju Turci.
Niko ne porièe zasluge ovih naroda za razvoj islama, ukljuèujuæi i Berbere. Ali pripadnicima ovih naroda ne prilièi da se ponašaju tako kao da imaju neki privilegiran pristup islamu. Kur‘an jeste objavljen na arapskom jeziku; ipak Allah ne govori samo arapski jezik, takoreæi kao maternji jezik.
.
Despotizam
Historija islama je do današnjih dana ostala historija despotizam, što proturijeèi Kur‘anu i Sunnetu. Šeriat, njegovana pravnim naukama, egzistira samo kao neki lijep ideal, kao ogledalo puno prijekora prema ružnoj stvarnosti.
Svakako se mora naglasiti da se u današnje vrijeme sve èešæe spominje da princip demokratske zajednice u sklopu islamske države (Kur’an, 42:38), dozvoljava rješavanje društvenih problema glasanjem, kao što pokazuje primjer ashaba okupljenih u takozvane halke.
Istovremeno današnje islamske zemlje ne žele da priznaju da je Muhamed Asad u svojoj knjizi The Principles of State and Governement in Islam (2. izdanje Gibraltar, 1980.) imao pravo sa svojom tezom u kojoj se kaže da bi jedna islamska država mogla da bude parlamentarna demokracija. Ali ni ovo nije dovoljno; pod hitno se traži jedna islamska država koja bi u uspostavljanju odnosa izmeðu policije i naroda odgovarala zapadnom nivou pravne države.
Tehnofobija
Islam odbacuje zapadni materijalizam. Ali neki muslimani odbaciju èitavu kulturu Okcidenta. Postoji jedan trend koji se naroèito istièe po tome što odbacuje zapadnu tehnologiju, kao da postoji neka islamska tehnologija.
Prije svega studenti iz nekih islamskih zemalja èesto ne razumiju da ne postoji dobra ili loša tehnologija veæ samo korisna primjena tehnologije od strane dobrih ili zloupotreba od strane loših ljudi. Pošto se raznovrsnost primjene tehnologije ne vidi, u današnje vrijeme se bježi od zapadne civilizacije, èak i od nekih aspekata koji su u svojoj osnovi islamski.
Naravno jasno je da nema bijega od tehnologije; ili æe muslimani dominirati tehnologijom ili æe tehnologija dominirati njima. Druge alternative nema.
Ako ova žalosna tendencija potraje, porast æe ovisnost islamske privrede i nauke od zapadnih inovacija. Nad ovom kulturnom kolonijalizacijom ne vrijedi plakati. Pomoglo bi kada bi islamski intelektualci prionuli ka inovativnom i kreativnom izuèavanju nauka.
Pobožne novotarije
Šejh el-Gazali je u Tebesi neke posebno ekstremne forme zabraðivanja muslimanki (misli se na praksu u M’Zabi i u Saudijskoj Arabiji) okarakterizirao kao novotariju. Time mi je progovorio iz srca, jer ni ja ne vjerujem da postoji nešto kao pobožne novotarije, odnosno uskraæivanje slobode koja je u Kur ‘anu objavljena.
Taj trend se provlaèi kroz èitavu islamsku historiju i od jednog pravednog društva se stvara jedno rigorozno, ekstremno-puritansko društvo. S tim se poèelo još u vrijeme haridžija i nastavljeno je za vrijeme ibadija i Almohada.
Ovako se od jedne tolerantne, prirodne, za ljude oslobaðajuæe religije, religije zlatne sredine i pravednosti stvorila jedna mozaièno-prepredena pravna religija u kojoj je, prije svega, zabranjeno mnoštvo stvari.
Kad bi se islamski svijet okrenuo izvorima i pred oèima imao Kur‘an i Sunnet na bi se moglo ništa reæi. Ali, takvi reformistièki pokreti, pod tim podrazumijevaju povratak ka izvorima tradicionalnog islama srednjeg vijeka, koji je u gore spomenutom smislu veæ bio unakažen jednom hrpom fetvi i komentara. To je povezano sa jednom takvom nadmenošæu da se ne samo nemuslimani uplaše od toga.
Opsjednutost marginalnim
Teško je povjerovati da nam je Allah svojom dobrotom poslao svoje poslanike kao Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda, samo zato da bi mi desnom nogom ulazili u džamije, da bismo misvakom èistili zube, obavezno nosili bradu, itd.
Ipak se stièe utisak da je danas veæina ljudi u takozvanom fundamentalistièkom krugu islamskog svijeta fascinirana samo tom vanjskom pojavom. Upravo se može primjetiti jedna opsesija marginalnim.
Ustvari za jednog muslimana trebalo bi da stvari kao što su pokoravanje Bogu, ibadet, bratstvo, velikodušnost, tolerancija, èednost, skromnost – stoje u centru.
Naroèito se stièe utisak da se pri reislamiziranju današnjeg islamskog svijeta radi skoro samo o jednom: ženama ponovo uskratiti prava što je posljedica jednog èitavog lanca ‘lijepih novotarija’ (bid‘a hasene), koji je otpoèeo još od doba halife Omera koji je i sam bio njihov inicijator.
To stvara jednu atmosferu koja bi se mogla nazvati obratni seksizam: jedna negativna predstava o ženi.
Trajni rascjep
Poznato je da se Ummet iz politièkih razloga još na poèetku islama, podijelio u više pravaca koji su se održali do danas. Kasnije su nastale razlièite pravne škole od kojih se nekoliko njih održalo. Uporedo su se razvijale i razlièite filozofske i mistiène škole.
Ukratko: mnogostranost, bogatstvo, ali i jedna trajna smutnja, fitnet.
Islamski svijet ne pruža sliku Ummeta, veæ uprkos svim protivrjeènostima, pruža sliku jednog ljubomornog nacionalnog svijeta, u kome je samo jedno sigurno, a to je politièko neslaganje. Ovo tužno stanje koje se reproducira u strukturnoj slabosti muslimana u Njemaèkoj, biva èesto prikriveno tipiènom arapskom retorikom koja na zapadne promatraèe djeluje neozbiljno.
Uistinu se uvijek može primjetiti da su arapski politièari, ali i imami, opijeni ljepotom jezika i retorièkim moguænostima. Razoèarenje je veæe kad se pri otrežnjenju doðe do saznanja da se “operativno” ništa ne pokreæe.
Takvo vladanje nije islamsko. Naš Pejgamber nije bio èovjek velikih rijeèi, nego èovjek velikih djela. Kad veæ selefije zagovaraju povratak ka izvorima onda bi trebali zagovarati i povratak ovakvim vrlinama.
Marginaliziranje žene
Više od polovine èovjeèanstva èine žene. Po Kur‘anu one su u svim važnim aspektima ravnopravne muškarcima.
U prvo vrijeme islama one su igrale kapitalnu ulogu u prikupljanju mushafa (Aiša i Hafsa), bile su podrška u borbenim akcijama, u duhovnom životu (Ummu Selema, Rabia), kao i partnerke Pejgambera, koji je bio prijatelj žena.
Kroz Kur‘an objavljeno oslobaðanje žena, znaèilo je ništa manje nego kulturno-historijsku revoluciju. Nažalost, u tom razvoju (slièno situaciji u kršæanstvu po Pavlu) se dogodio jedan prekid i to u doba halife Omera koji je doveo do toga da se žene iskljuèe iz javnog života, èak bi se moglo reæi bile su tretirane kao graðani drugog reda.
Kao konsekvenca ovog razvoja koji nije u skladu sa Sunnetom, muslimanke iz mnogih islamskih zemalja djeluju na zapadnog posmatraèa kao marginalizirane, diskriminirane i mumificirane. Za to su odgovorna ekstremna tumaèenja ajeta u kojima se govori i hidžabu i prekrivanju žene.
Nažalost, u skladu s tim puno je muslimana koji se èak i danas zaklinju maèo-kultom i kultom ljubomore. Zatvoriti oèi pred tim znaèilo bi samog sebe prevariti.
Zakljuèak
Šta se može zakljuèiti iz ovih deset kritièkih taèaka?
Po mom mišljenju muslimani koji su roðeni u islamskim zemljama i muslimani iz zapadnih zemalja koji su prešli na islam, imaju jedni drugima puno šta da pruže.
Pogledi na nauke, tehnièki know-how, želja za inovacijama, planiranje i radna disciplina su osobine Okcidenta kojih se jedan Evropljanin ne odrièe pri prelasku na islamsku vjeru. Ovi i drugi refleksi mogli bi dovesti do toga da preporod islama u islamskim zemljama u 21. vijeku, dobije odluèujuæe impulse iz Amerike i Evrope. Preduvjet za to je da evropska braæa i sestre reflektivno žive svoj islam i da daju svoj doprinos islamu bez kompleksa i osjeæaja niže vrijednosti.
Ovo istovremeno znaèi da jedan evropski musliman, ako ostane u Evropi, može više pružiti cjelokupnom islamu nego ako emigrira u daru-l-islam. Utoliko je ovo više važno jer muslimani iz islamskih zemalja po pravilu nisu prikladni da Evropljanima prikažu islam u pravom svjetlu. Transmisija islama je preduvjetovana temeljnim poznavanjem kulture jednog naroda i zato jednom Evropljaninu može biti pružena samo od strane Evropljanina.
Nadajmo se da æe razlika u nekim pogledima izmeðu zapadnog i islamskog svijeta biti sve blijeða, dok se jednog dana ne bude potpuno izbrisala. Inšaallah.
(Al-islam, br. 4, 1989. Autor èlanka Dr. Murad Hofmann je roðen 1931. godine u Njemaèkoj. Kao diplomata radio je u Bernu, Parizu, Beèu, Beogradu, Alžiru, Maroku i Briselu. Godine 1980. je prešao na islam. Napisao je nekoliko knjiga od kojih su najpoznatije Islam kao alternativa i Dnevnik jednog njemaèkog muslimana.)
N.B.
Tekst je objavljen, izmeðu ostalog, i u Glasu MM. Ime prevodioca nam nije poznato ali mu se zahvaljujemo na dobrom izboru. (A. A.)
Tekst preuzet sa
___________________________________________________________________
|
|
| 12-03-2006 22:26 |
|
|
|
  |
|
e ovako bez šale ,po meni taj pojam ne postoji jer musliman je musliman ,bio on iz azije il iz evrope ,mozda je bolje postaviti pitanje ,ko više praktikuje islam ,muslimani kojima je mjesto prebivališta na evropskom tlu ili ostali koji ne zive na tlu evrope
a r2-d2 samo koga i akao
Interesantan clanak!