Ašikovanje u Mostaru - po starinski!

Evo prenijet æu vam iz knjige "Bez nade", koju je napisao Osman - Aziz, a koja je izdana u Zagrebu 1895, djeliæ ondašnjih obièaja mostarskih.
Osman Aziz je književni pseudonim pod kojim su pisali i svoje zajednièke radove objavljivali Osman Nuri Hadžiæ (1869-1937) i Ivan Milièeviæ (1868-1937).
Njihovo osobno prijateljstvo i druženje dugi niz godina dovelo ih je do ideje da zajedno poènu pisati i pod zajednièkim pseudonimom objavljivati književna djela. Rijetka su djela koja su potpisana njihovim pravim prezimenom i imenom. Sve do sada niko pouzdano nije mogao ustvrditi šta je djelo jednog, a šta drugog u njihovoj zajednièkoj prozi.

___________________________________________________________________

Ašikovanje

Pred podne na jedno dva sahata su Alaginica i djeca joj, pa njezina jetrva sa dvije kæeri stigle u Dônju mahalu. Èim su došle doma, Ðulsa je preko bašèa prešla u tetke svojim rodicama, jer ju je nešto tjeralo da bude s njima, a što, nije ni sama znala. Djevojke su se meðu se razgovarale mnogo i dugo, Ðulsa ih je slušala, al' nekako se sveð rumenila, kad bi djevojke poèele govoriti o ašikovanju. Jedna joj rodica, Mejra, ona starija, bila lijepa, a mlaða Zlatija bila bi i još ljepša da joj nije nekoliko tragova od ospica kvarilo glaèinu lica. I k njima bi se èesto, kao i kod drugih djevojaka, sabrale jaranice, došli momci u avliju, te bi se tako mladost zabavljala. A tako su one za danas odredile, da bude u njih sastanak. I Ðulsa je znala dolaziti, a napose kako je malo podrasla od godinu dana, te bi gledala i slušala šta druge njezine drugarice rade i govore. A pred dva-tri mjeseca, kano da joj je mladoj o nekom momku oko zapelo, te nije nikada propustila petka a da ne bi došla, da ih i po drugi i po treæi put upita hoæe li se u njih skupiti, te koje æe djevojke i momci doæi. Kad bi joj rodice po prilici nabrajale imena momaka, djevojèe bi se èisto smelo i zbunilo, da bi to i slijep èovjek mogao pogoditi. Mati ju je morala i po drugi put zvati po Saji, da joj doðe i pomogne ruèak spremati; a upravo zaèudno, jer je Ðulsa i odviše bila poslušna, te nije nikad trebalo da joj se šta dva puta rekne. Drugi put je poslušala i otišla, ali je slabo što mogla pomoæi; mati se je na nju morala ljutiti. S ruèkom su dugo èekale Alagu, ali ga nije nikako bilo. Po ruèku je Mehmed Alija odmah izišao a Ðulsa i opet hitro izletjela, te preko bašèa rodicama. Nešto ju je tamo vuklo, pa se nije mogla brinuti za to hoæe li ju mati pitati gdje je bila, šta li je radila.
U rodica joj se skupilo dosta djevojaka, odmah po ruèku. Hodaju po odajama i tavanu, pjevaju, vire na pendžere, na ulicu, šale se i smiju, a Ðulsa meðu njima ni ne shvaæajuæi sasma njihovih šala ni njihova smijeha. I ona bi uzela pjevati, a znala je lijepo izviti glasom, koji joj je bio sladak i mehak. Da sunce ne pada na tavan, djevojke pripele zastore, koji su se spuštali niz direke pa ravno uz trabozane18 a otimale se koja æe prije da poviri na pendžer. Ujedanput - oèu se pjevanje sa sokaka. Miješali se glasovi krupni, obli, hrapavi, pa jaki i snažni. Odaja se je tresla kad su djevojke preko nje letjele i jagmile se da vide s pendžera tko to pjeva. A kad èeta momaka nagrnu u avliju, one se povukoše i izletješe na tavan kao pomamne. Jedina je Ðulsa ostala još u odaji i stala na pendžeru, te pogledala na ulicu. Za momcima su zadnji išli i malo popostali Hilmo i Ibro. - Hajde ulazi! - reèe Ibro Hilmi, stavši obojica pred vrata. Hilmo se izmakao prama sredini ulice i gledao u pendžere, iza kojih je virila Ðulsa sa strane. Nije se mogla nikako od njih odmaknuti.
- Hajde ti, eto mene! - mahnu on rukom Ibri, koga nestade za vratima. Hilmo se zaèudi, kad najednom nestade Ðulse s pendžera. Izdigivao se je na prste, da bolje vidi, pogledavao sad na ovaj, sad na onaj pendžer - nu nije ju mogao vidjeti. Gdje je, šta joj je? pitao se on nestrpljivo, ne znajuæi u prvi mah šta da radi. U avliji je vrelo od razgovora i podvikivanja, a s tavana šumilo, kao kad se na stablu sastane jato ptica, pa se javljaju i klepeæu krilima. Momci su molili da se djevojke pokažu, pa bi se od èasa do èasa digao zastor ovdje-ondje - te bi ovaj, onaj, svi uzdahnuli glasno, obijesno, pomamno. I Hilmo uniðe u avliju, te je sve naokolo obilazio pomalo i zavirivao na odajne pendžere, što gledaju na avliju, i na one uz ulicu i na one uz bašèu. Obilazio je gotovo sve na prstima, kao da mu se nije htjelo druge smetati, i napokon gotovo da mu dosadi, te stade postrance uz duvar prama tavanu, okreæuæi onako glavom. - Ha! - kano da mu nešto sunu u glavu i pogleda na mala vratašca što vode u bašèu. Polagano poðe preko avlije, odškrinu kapidžik i upade u bašèu. Uza zid se je polagano libio i gledao na pendžer, što je ravno bio okrenut prama Humu. Niz pendžer je virila tanka, zlatom vezena èevra, a kao da ju je netko u ruci držao. Lako se izmaknu malo nastranu. - Ona je!
------------
Trabozani - debeli parmaèiæi (koèiæi) kojima se ograðuju stepenice, sofe ili što drugo; balustrada

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane tvrancic dana 12-22-2009 u 09:29.

sta je tRABOZAN???

unaprijed hvala

___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja

trabozan= drvena ograda,

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

hvala

___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja

Bila je Ðulsa. Sjela u pendžer i naslonila se o jednu stranu leðima, okrenuta od kapidžika. Desnom nogom stala na minder, lijevu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina. Jednu ruku metnula u krilo, u lijevoj držala kraj èevre i oprla se njom ispod demira o dônji direk. Sama je sjedila tu, gledajuæi nekako i stidno i zamišljeno, kao što se još djevojèe znade milo zamisliti, bacajuæi pogled niza se, pa da ga onda upre nekuda preko bašèa, kamo li. Hilmo ju je mogao vidjeti onako sa strane, lijevo rame i ruku i lijevu stranu glave, koju je naslonila na demire. Opet se primakne duvaru pa kako je bašèa nad avlijom viša - pogledav gore ispod pendžera - mogao je lako uhvatiti èevru za drugi kraj.

- Ah! - preplašeno se ogleda Ðulsa i prenu, te pogleda pod pendžer. Pusti èevru i u tren skoèi s pendžera stavši nasred sobe. To ju je tako iznenadilo da joj je u grudima tako poèelo kucati, te je i sama rukom na prsima mogla osjetiti. Sklonila malko glavu preda se a rukom se podnimila tako da je prst stavila na rumene ustnice, ne moguæi se nigdje ustaviti pogledom. Hilmo se je uhvatio za demire, te gledao u odaju, a ona je bila u takovoj smetnji da nije znala šta da radi, veæ je onako nepomièno i zbunjeno stajala. - Zar si se preplašila od mene, Ðulso? - upita ju Hilmo, sve više izdižuæi glavu. Ðulsa kano da tek tada doðe k sebi, jer odmah umaknu sa sred odaje i sakri se na stranu uz duvar, tako da ju Hilmo nije mogao vidjeti. - Ne boj me se, Ðulso! - mirio ju je slatkim govorom Hilmo, sve kopajuæ nogom uz duvar, gdje æe da se bolje odupre. Hodi, dina ti, malo bliže, da te samo jednom vidim! Pa onda bi kušao glavom izmeðu demira da proviri, nu uzalud. I fes mu je pao s glave u bašèu, te ga sunce poèelo peæi. Namjesti uho kao da bi htio bolje èuti što bi mu ona rekla. Ali ne èuje ni rijeèi, veæ jedino što dopire do njega glasno disanje. - A zašto da me se tako kloniš? Zar sam ja kriv što sam te davno, kad si još posve malena bila, motrio, što li sam te toliko puta vidio kad si poodrasla? Eto, i jutros... ja sam mirno sjedio na Èatiæa èesmi a kad sam tebe opazio u feredži, bilo mi je kao da me je sunce obasjalo. Samo bliže doði, jednom samo da te još danas vidim... Ona nije znala šta da mu rekne, šta li da uèini. Da je mogla rijeè prozboriti, kazala bi mu da se stidi, a da je bila kadra razmotriti kako joj je onaj èas u srcu bilo, rekla bi mu da se neèemu veseli, al' i da joj srce kuca kao djetetu koje su uhvatili da je u nestašnosti nešto poèinilo... I ona je nešto uèinila, jer se nije mogla smiriti, ni misao sastaviti s mišlju, te je bila rastresena, da pravo nije mogla shvatiti ni Hilminih rijeèi, veæ je samo slušala njegov, Hilmin glas, koji joj je prodirao u dno duše.
- Pa baš neæeš ništa da uèiniš što ti velim? Pa taman, sad vidim da me neæeš nikada voljeti - i uèini kao da æe se spustiti s demira. - A šta æu ti reæi? - izusti polako ona, stisnuvši se još više uz duvar. - Kaži mi da neæeš od mene tako bježati. Ona ga samo pogleda povirivši kriomice, a sladak joj smiješak preleti usnama. - Hoæeš li da ti reknem? Ti si mi draga i ja te volim, pa se nemoj tuðiti; ta oèi i voda svakoga gledaju, a ja te neæu odnijeti na oèima. - Hajde, dina ti, da ne vidi tko. Zvat æe me majka! - Ama da te još jednom vidim, pa æu odmah iæi! Ona se odmaèe od duvara, koraknu nasred odaje, pogleda na pendžer i kao plaha srna poleti k vratima. - Oh! - uzdahnu Hilmo, udariv prstima po vratu i mahnuv rukom za njom. Još je malko zurio u vrata, koja su se za Ðulsom priklopila, te pusti ruke od demira i diže fes sa suhe trave. Taruæ rukom znoj sa èela, jer ga je sunce dobro opalilo u golu glavu, brzo ispade na kapidžik, umiješav se meðu momke, da ga tko ne bi opazio gdje je bio. Nije mu se više htjelo da i dalje s njima ide u ašakovanje, stoga odmah, ni ne javiv se nikomu, iziðe na ulicu.

___________________________________________________________________

Meni je ovo divno, isto k'o da gledam neki od onih starinskih filmova.
Napisano je na takav naèin da, dok èitam, imam osjeæaj da sam ove scene vidjela uživo.
Jako lijepo, Vranèiæu.

citat od cheri:

Meni je ovo divno, isto k'o da gledam neki od onih starinskih filmova.
Napisano je na takav naèin da, dok èitam, imam osjeæaj da sam ove scene vidjela uživo.
Jako lijepo, Vranèiæu.

cheri, "ukrade mi rijec s usana"....

Prelijepo napisano. Tibore, hvala za trud!

___________________________________________________________________
NERETVA KROZ VENE TECE

Iz iste knjige: Dolazak Austro-Ugarske vojske

Dolazak austrijanske vojske koliko god je uèinio zamašne promjene u javnom životu i odnošajima, tim je jaèe djelovao na nutarnje shvaæanje ljudi i u njihovu mišljenju uèinio silan preokret. Neki su taj veliki dogaðaj shvaæali na svoju ruku dobrim, te je na njih s prva maha djelovao tako da je podigao u njima volju, da je djelovao na njih razdražno veselo, te im pobudio i obijest, dok su ga drugi gledali sa sasma druge, protivne strane. Ovi su ga smatrali sluèajnim, nenaravnim, suvišnim zlom, koje smjera, kako su oni mislili, da razruši sve ono što je do sada dobro bilo - ne uzimljuæi u obzir samu upravu - da razruši i svetost islamske vjere i obiteljski život. Ovim novim odnošajima, mislili su i raèunali oni, jedina je ta svrha da istrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru, ostavivši islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takovo shvaæanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su postali kao potišteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga koja nanosi štetu, izgubili su svaku volju da se brinu za se kako su se prije brinuli. Ove su promjene i na Alagu tako djelovale, upravo pogubno. Onaj ponos slobodnoga, nezavisnoga èovjeka kano da se je sasma ugušio, a na vanjštinu su izbijali znakovi duševne potištenosti. Kako god drugi, i on je tako bio kao bez glave, a cijeli mu rad i posao bijaše s ljudima, na sijelima i sastancima razgovarati o velikim dogaðajima koji æe doæi. A svi su ih u svakoj najmanjoj stvari predviðavali i oèekivali ih kao spas, koji æe ih izbaviti iz ovoga stanja. - Austrija je došla samo na šest mjeseci, na godinu dana, da uvede mir, pa onda opet zbogom! - govorili su s uvjerenjem jedni.

- Najviše, ako ostane tri godine! - tješili su se drugi kad vidješe da Austrija ne iziðe nakon šest mjeseci. I u toj nekoj nadi da æe se izbaviti ovoga stanja, u toj trzavici, koja ih je zaokupljavala, nisu imali kada od smetnje da se brinu sami sobom i za se. U jedan mah kao da su izgubili svako shvaæanje, svaku volju za rad. Dok su se jedni u tom metežu iselili, drugi su se spremali sasma odluèno, al' ipak èekajuæi pri tom one velike neke dogaðaje koji bi brzo imali nastupiti. - Svakako mi se je seliti, pa što bih da radim? mislili su sobom oni, ne znaduæi nikako da se doume da bi više sobom ponijeli kad se budu iseljivali uzrade li što marnije, jaèe.

___________________________________________________________________

ovo je divno citati , kao i sve do sada sto napisa
Tvrancicu nastavi...

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

Iz iste knjige: Berba groždja u Brotnju

Vinogradi Alagini su bili u Hamziæima pod Ozrenom, na plodnom Brotnju. Selo Hamziæi se prosulo po obroncima Ozrena, a ispod sela, gotovo podno Ozrena dizala se je Alagina kula. Kad je Alaga u mrak razjahao i raspusatio, veæ su u oboru kod kule spremne stajale kace, sepeti, mjehovi potopljeni, u kojima æe se mast tjerati u Mostar. Kula im je bila lijepo ureðena i pospremljena, jer æe u njoj aga ostati jedno desetak dana. Diže se na podnožju brda, od kamena graðena, te gleda pod sobom polje, zasaðeno lozom. Odmah pred kulom, pred vratima joj èinila hlad velika, krošnata murva7, a malo podalje meðu brijestovima udubao se bunar, u komu je po površini vode plivalo lišæe, što je opalo sa stabala.

Odmah ono veèe, kako je Alaga pao na kulu, došli mu na sijelo neki, koji su dan-dva prije njega stigli na selo radi trganja. Tu su bili Æemaloviæi, Blagajci, pa po zahodu sunca sjeli pod murvom, gdje su po travi prostrli sag, te se tu na otvorenu rashlaðivali, razgovarali, i pili kahvu. Sutradan Alaga razapeo èador u polju meðu vinogradima, te nije bilo veèeri kad se ne bi tu kod njega sastali i ostali. Pred èadorom bi im se pekla zaoblica, a oni u èadoru, jedva èekajuæi da se okrijepe. Ta po èitav su dan oblijetavali tamo i amo, zavirivali u kace, mastom omašæene, il, kad bi se grožðe mjerilo, prigledavali u kantare, po kojima se je veæ uhvatila kora od grožða, da bi se teško mogle na prvi mah i reze opaziti, te se je moralo pri mjerenju najprije po njima prstima potrati. A pèele opet, da su ih uvijek morali oko sebe razganjati. Trgaèi se znoje po èitave dane, a Meho oblijeæe i trèe naokolo svuda, veseleæi se i radujuæi. Mehmed Aliju Alaga spremio jednomu kmetu tamo prijeko iza vinograda na drugoj strani, da s njime ugovori radi èetvrtine od vinograda. Tamo su bili lijepi vinogradi, pa je baš oèekivao pod èadorom kad æe Mehmed Alija doæi. Po podne sav znojan doðe on ocu. - Šta je, kad æe? - upita ga Alaga. - Bježi, dina ti, volio bih da mu nisam otišao. - A što? - Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: Ej hajde, Šimune, da vidimo šta je s vinogradom i èetvrtinom! A on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao šta æu, veæ ga samo pogledam, a on mi se još nasmija pa reèe: Ja sam sada "efendijo!" a ti "kume!" - i ode od mene, i ja, bogami, ne znadoh šta drugo veæ vrèem amo!
Dok je Mehmed Alija to pripovijedao, Alaga ga je slušao otvorenih usta, a kad momèe ušuti, Alaga podiže koljena, ispod njih sveza ruku za ruku i onako se ravno zagleda èadoru na vrata. Mehmed Alija se oslonio o direk posred èadora, pritisnuo leðima ruke, pogledujuæi kradom katkada oca, jer je znao, kad se on tako namjesti,
da je ozlovoljen te neæe da ga tko uznemiruje. Po vinogradima su trgaèi trgali i pjevali, prenosili grožðe, sipali ga u kace, a drugo izbirali i njime punili sepete.

--------------------------
- mošt, mast (njem.) - mlado vino, kljuk, šira, preševina (tj. vino ispod preše)
- sejsana, seisana (ar.-pers.) - tovarni konj, samarica
- zahíra (ar.) - hrana (bilo ljudska ili stoèna), namirnice
- horma, orma - konjska oprema

(nastavlja se)

___________________________________________________________________

citat od tvrancic:

...Desnom nogom stala na minder, lijevu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina....

PREKRASNO !!!!


tvrancicu ... za izbor teme !!!

___________________________________________________________________

Iz iste knjige: Berba groždja u Brotnju

Na èador je, na otvorena vrata u mrak probijalo svjetlo muma9, a iz vinograda, iz kaca dopirao jaki zadah mašta. Sve se naokolo smirilo, a u Hamziæima tek gdje i gdje vidjelo se gdje se pomièe svjetlo luèi, da se opet brzo utrne. I napokon se sve stiša, tek što bi se od èasa do èasa tihim mrakom razlegnulo mukanje goveda ili hrzanje konja....
...Alaga je bio kao da mu se je prelila žuè, a cijelo veèe bio je smrknut, kao èovjek koji nasluæuje samo zlo nalazeæi se u zlu, a bez nade da bi se iz njega mogao iskopati. Kad bi sva trojica malko umuknula i zašutila, on bi se zanio u prvanja vremena i sjetio se kako je nekada znalo bivati ovdje, upravo ovdje o trganju kod njega veselo, veselo. Onda bilo i pjevanja i guslanja, i šale i smijeha, a sada svega toga nema, niti komu na um pada zabava i veselje. Kad je on ikada pomislio da bi se mogao rastaviti ma sa i jednim svojim kmetom, sa i jednom svojom zemljom? A evo sada kano da se je sve urotilo, pa mu ne preostaje drugo veæ da se sa svim raskrsti i ode gdje mu nitko neæe smetati ni u njegovu imanju, ni njegovu dinu....
...Jedva je èekao da svrši trganje, a kad je bio zadnji dan, bilo mu je pri srcu upravo lakše, da se je i na njemu vidjelo. Kad je i zadnji mijeh masta stjeran u Mostar, kad je i zadnji sepet doma otpremljen bio, odmah onaj èas pospremi sve ostalo i dade natovariti, pa da sutra zorom krene s djecom u Mostar.
Jedva je èekao da doðe doma, hoteæ da u miru malo otpoèine. Nu jedva on prispio, al' tamo sve pri poslu. Tu se grožðe razreðuje i sve se sprema za pekmez, æufter10, a ostalo da se osuši za æerez11. Alagi je to bilo kao uz kosu kad je to vidio, tako mu nekako sve omrznulo, pa je izlazio u èaršiju i opet po èitave dane išao od duæana, do duæana, da mu vrijeme proðe, ili bi sio u kahvu s još kojima, te tu bi sjedili po èitavo božje jutro, od osvita do podne, podijeliv jedan s drugim tek nekoliko, rijeèi. Time je on kratio dane. I prije je tako radio, al onda mu to nije dosaðivalo, jer nije imao na srcu briga; tako su i drugi radili. Ali sada mu je i toga dosta, mada mu je to mirovanje bilo kao nužan lijek, da se primiri i otrese briga. Pune table pepela iz èibuka bile su jedino svjedoèanstvo što je i koliko je Alaga na dan uradio.
Uto se primicala i jesen, a kad je list opao i još kasnije - s Podveleži mu stiglo maslo i pastrma. U njega doma radi se po èitave dane, živo, neumorno, sve se posprema, pastrma kolje i izvješava da se suši, a Alagi kano i to da je bilo suvišno i dosadno, pa je uprav tada gledao da što manje bude kod kuæe. Žena mu nije imala kada ni da, štono se kaže, pravo zalogaja metne u usta od velikoga posla. Od rana jutra pa do kasne veèeri uvijek joj zavrnuti rukavi, te jedva što bi se po danu smirila, kad bi morala iæi klanjati podne i iæindiju.
---------------------------------------
- æufter (tur.) - vrsta slatkog jela koje se pravi od grožðanog mošta
- èerez (tur.) - suho južno voæe, grožðice

___________________________________________________________________

Iz iste knjige: vinogradi u Iliæima

Upravo se razdanilo, a èisti, svježi zrak udarao s Neretve. Koèijaši sjeli na bokove i èekali da se žene popnu. U prednju koèiju sjedoše Alaginica i ona druga žena, a prama njima Meho, dok u drugu djevojke i Saja. Pucnuše bièem - koèije polete, lomeæi i tutnjeæi po cesti, posutoj pijeskom. Žene su nešto meðu se potiho se razgovarale, a djevojke se pod glas smijale, gledajuæi na okolo, po kuæama, pendžerima, okrenuvši samo glavom kad bi koji ranoranilac mimo njih prošao. Kod džamije na Spilama iziðoše svi iz koèija, jer je velika strmen, a onda opet sjedoše, te koèije zakrenuše preko æuprije, pa preko èaršije na Zahum. Svijet je tek poèeo pomalo izlaziti na ulice kad su oni prolazili Zahumom.
Sa strane, otkud sunce izlazi, poèelo pomalo ruditi nebo, a oni oblaci, što su se ovili tanki i iscijepani u duge brazde, odsijevali raznim bojama, milim i lijepim, koje ti mame oèi, da ih opiju prirodnim èarom, - a iz bašèa, sa drveæa i obraslih harema dižu se ugodni mirisi trava i bilina. Hrleæi kroz Zahum, hitro su iza njih ostajale zove, košæele, murve i smokve, a kad izbiše u Cigansku mahalu, otvori se pred njima divan pogled. Dok je u tragu Radobolja ostala prolazeæ izmeðu bujnih i zelenih bašèa, krošnjatih oraha i vrba, ovamo pred njima otvorila put kroz zelenu ravan, okiæenu visokim jablanima, natapajuæi plodnu zemlju. S jedne i s druge strane puta dižu se humci s rodnim vinogradima, a nada sve se istièe jajasti Cim, grožðem blagosloven. Odsvuda dolazi svježi zadah prirode, noænom rosom rashlaðene, pa djevojke raskrilile feredže, da se naužiju te krasote, da se napiju toga mirisa. Samo bi se katkad kô malo prenule, kad bi koji konj jaèe popuzao nogom i digao prašinu, koja bi se za koèijama zavijnula zrakom, pa onda popada po gustim plotovima uz put.

Koèije se zastave u Iliæima, a ženske iziðu iz njih, i krenu putem, koji vodi preko Radobolje. Put je zasut velikim kamenjem, te su morale paziti gdje staju, a kat-kada bi koja djevojka zavrisnula, uvrijedivši se u nogu kroz lake papuèe, ispred ono nekoliko kuæa u Iliæima, što su uz put, javljala se živad, razlijegalo se muklo mukanje krava, hrzanje konja, ili taptanje sitnoga blaga, ispremiješano s glasovima bronza. Još je bilo rano, a svjet se istom spremao na rad. Sve ih je to zanimalo, sve ih ustavljalo, da se osvrnu, da pogledaju. Meho otrèao naprijed, te je veæ bio prešao i preko kamene æuprije, pa zašao uz uzahan put, obrastao i s jedne i s druge strane. U plotovima izrasle kupine i trnje i draèe, a izmeðu njih proviruju svojim savijenim glavicama kuke i divlje ruže, a sve se obavilo cvijetom. Plotovima se osuo cvat rujevine, velik kao šaka, a vlaknast i mehak kao pamuk, te se bio miješa s drugim ružièastim i modrim cvjetovima i crvenim bobama drenjine. Odonuda od Smrèenjaka, s njihovih visokih i gustih hrastova, pa iz vinograda unaokolo, sa trešanja i oskoruša razlijegali se raznoliki glasovi ptica, koje prhnu s grane, da panu na grožðe, ili se dignu poplašene s plota, kad do njih doðu zavijene žene.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________

Iz iste knjige: vinogradi u Iliæima

Ciganka Saja iznijela je zahiru* pod veliku, granatu smokvu tenicu, za kojom su se odozdo, odmah u blizu dizale trešnje i tunje, te prostrla bošèu po rosnoj travi i razvezala lenðer i tevsiju. Alaginica sa svojom jetrvom sjede, da malo založi, jer je to dobro prije grožða, da se ne jede našte srce. Nu djevojke nisu marile, veæ se razbjegle vinogradom i probirale grožðe, a kad su se njega nadovoljile, uzeše izbirati tenice*, kojima je na vrh med probijao, a niz zelenu im se kožu cijedila po koja kap rose. Smokve su ih ugodno hladile i sladile im usta, jer probirajuæi ih, nisu imale kada da se nadmeæu rijeèima i razgovorom, te da se smiju. Tek kasnije se hanume digoše ispod one široke smokve da probiraju po trsovima*. Veæ je sunce bilo odskoèilo i obasjalo divni i zeleni kraj, koji se je oko njih i pod njima sterao. Kako je nakoso još udaralo, onako se i po njima uhvatilo, kad su sjele donekle izmorene natrag. Saja je još izbirala grožðe i brala smokve, da napuni èetiri mala sepeta, što æe ih sa sobom ponijeti. Nju su još èekale da svrši pa da se onda vrate, jer æe brzo pripeæi sunce, a i mogao bi tko proæi, pa da ih ne vidi onako raskrivene.
Kad je Saja bila gotova, sve se digoše i zamotaše u feredže*. Samo je bilo neprilièno kako æe se ponijeti ona èetiri sepetiæa pa tevsija i lenðer. Saja nije mogla sve, a one druge nisu mogle nikako radi feredža. Stoga djevojke pohitaše naprijed, ne bi li našle koga god da pomogne. Naðoše jednu seosku djevojku, te joj rekoše kuda da poðe i iznese grožðe i smokve do koèija gore pod brijegom, a one same lako polete, da na Radobolji operu ruke. Gazajuæi s kamena na kamen nad æuprijom ispod onoga gustoga i nadvijenoga zelenila, nadnesoše se nad bistru vodu. Djevojke se nihale na kamenju, pa ih spopade hihot. Miješajuæi rukama po vodi, da je klokotala, od obijesti se poèeše prskati, te se poèeše jedna od druge okreæati i sakrivati feredžom. Ðulsa se je od srca smijala i štrcala, ali je i ona bila sva sprijeda mokra tako da joj se je tanka košulja od mokrine priljubila uz bijelu put i izdala onu uvalinu na grudima.
- Šta ste se pomamile? - ukori ih Ðulsina tetka. Djevojke prestaše i umiriše se, te se još smijuæi udaljiše od vode i poðoše naprijed. Na putu su ih gore èekale koèije.
- Mati, hajdemo na Èatiæa èesmu! - priðe Ðulsa bliže svojoj materi, moleæi ju nježnim, umilnim glasom. - Hoæemo, tako smo se i dogovorile ja i dainica ti. Djevojke se obradovaše, jer nijedna nije bila na Èatiæa èesmi. Saja reèe koèijašima kuda æe, pa kad žene posjedoše, pucnuše po konjima, a konji polete. Èatiæa èesma nije daleko od Iliæa, upravo na putu kud se ide na Blato. Na lijepom mjestu u ukolici Ilica, nasred puta, pod velikom, starom, krošnjatom vrbom, gdje Mostarani izlaze na zelenje, gdje se ustavljaju na kahvu oni koji putuju s Blata ili iz Mostara. Voda istjeèe is velikoga kamena u kameno korito, te je bistra i hladna. Koèije se tu ustave, a žene sjedoše u hlad te narediše kahvu i hladne vode. Na èesmi nije bilo nikoga putnika, veæ samo što je uz plot pri kraju privezan othrzao pomamni zekan, a od njega malko podalje sjedio Hilmo. Jako se vratio s Goranaca, gdje je juèer s poslom otišao, a sada se vraæa, jer je danas petak. Uza nj bio ibrièiæ kahve. On je vidio ženske, ali ih nije prepoznao, te je i dalje mirno pušio i pio kahvu.
---------
- zahíra (ar.) - hrana (bilo ljudska ili stoèna), namirnice
- tenica, tjenica - vrsta smokve
- trs - èokot
- feredža (veredža) (ar.) - vrsta ženskog ogrtaèa, mantila, od crne ili modre èohe, koji su muslimanke oblaèile prilikom izlaska na ulicu

___________________________________________________________________

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane tvrancic dana 12-28-2009 u 08:53.

Iz iste knjige: O poplavi

Nadošlo proljeæe godine 1881, blago i ugodno, a s proljeæem se i zelenilo osulo. List izbio po bašèama, i vinogradima, nebo se divno vedrilo, sunce grijalo, a odasvuda poèelo odisati novim, mladim životom. U planinama naokolo Mostara još je bilo snijega, koji se je nadaleko bijelio, laštio i sjajio prama sunèanom sjaju. Nu dolje je veæ prilièno toplo bilo, a zimi išèezao i zadnji trag. Ljudi odložili zimnje ogrtaèe, a èaršinski život poprimio onaj obièni svoj veseli, šumni lik. Kako se snijeg pomalo otapljao ili negdje daleko kiše padale, onako i Neretva više nabujala i uzbjesnila, opljuskujuæi bijesno mutnom vodom o kamenje i peæine. I nad sami Mostar, nad njegovu okolicu nakon ono lijepih, vedrih dana nadvili se debeli, tamni oblaci. Kiša poèela sipati, lijevati, a potocima po gradu sapirala je ceste i ulice. Kao da se je nebo otvorilo - a uz kišu napala i jugovina. Kud god okom moreš doprijeti, sve oblaci prekrili i kiša pljuštala. Cijelo popodne, cijelu noæ nikako nije prestajala, veæ tek ujutro do iduæega dana raspukli malo oblaci, nebom se rastjerali, da se opet brzo sastave. Èaršija se bila napunila radinim i zaposlenim svijetom. Neretva porasla još više kroz noæ, a jutrom uz njen šum iz daleka dolazila neka mutna orljavina i tutnjavina, kao da se negdje brda ruše. Najednom to poèelo zaglušnije, kiša udarila jaèe, a svijet se donekle prestravljeno okretao i ogledavao, kao pitajuæi šta bi to imalo biti.
U kahvi na Ðerizu sabralo se radi kiše i nevremena dosta svijeta. Po samoj odaji kahve - i ne gledajuæi na dvor - vidjelo se da je kišno vrijeme, jer je tavan bio vas mokar od hodanja i mokrih stopa onih koji su dolazili. Uz pendžer nad Ðerizom sjedili su jedan spram drugim Mehmed Alija i Salko, oba podbuhla i zakrvavljenih oèiju. Kano da su slušali pljusak kiše, pa su samo pogledali kroz pendžer i oèima hvatali po mutnoj Neretvi.
Kiša pljušti, kô Bog hoæe, a ori da se ništa drugo ne èuje. Cestom zasu voda - i niz Suhodolinu zaderao dronjo* kao brijeg, veliki brijeg, pa bjesni i kida, zanosi duæane, valja kamenje i ruši se još snažnije, još bjesnije u mutnu Neretvu, povlaèeæi za sobom sve što je na putu našao. Svijet gleda zapanjen - a onda nasta vika i dovikivanje. Gotovo pola Kujundžiluka pod vodom, pa se je bojati da nije tko nastradao. Grozan je bio èas ... Mehmed Alija je gledao s duæana - na cestu se nije moglo od kiše i od potoka. Više od pola sata dronjo je udarao, zaglušno šumio - a onda sve manje i manje, dok ne splasnu. Prestala i kiša, a èaršijom se po cesti cijedila voda, kud je èas prije potocima tekla. Niza Suhodolinu još je tekla - ali slaba i mirnija. Nu mjesto vode - niz cijelu Suhodolinu, pri krajima, po cesti navukla se brda pržine i prekinula puteve. Duæani u blizini iskidani, kamenje naneseno - a ona strana Kujundžiluka nad Neretvom, što je gledala prema Suhodolini - bila je pa je više nema. Sve odnio dronjo i Neretva. Razgaljivalo se nebo, prestao dronjo - al' Neretva bijesno udara. Porasla visoko, visoko do pod æupriju, a vrhom vrtložne vode plove, lete i grede i vreæe brašna i samari i sve što je toj nenadanoj nesreæi moglo biti na putu. Ljudi se okupljali, išli razgledavati i uvjeriti se kolika se je nesreæa dogodila. U Podveleži, gore u planinama, eto se otopio snijeg i vodu nagnao, krèeæi sve što je smetalo. I na Carini je bio dronjo niz Mazoljice, pokidao vinograde, razrušio kuæe. Bilo je žaobe i jauka.

----------
- dronjo - stari Mostarci su tako zvali potok vode koji bi se za vrijeme velikih kiša slivao niz
Suhodolinu sve do èaršije.

___________________________________________________________________

Iz iste knjige: opis Mostara

Gdje u Mostaru Radobolja utjeèe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup na vodu. Tu su se peæine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritjeèe Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, dižu divlje peæine s orahastim izboèinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli lûk velikoga, Staroga mosta, komu izmeðu pojedinih klesanih i požutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono što se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podziða i peæina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde peæine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jaèa kiša, zalizne ona, kupajuæi sivo stijenje, sapiruæi sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gledaš èistu i nepomuæenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem peæina tamnom, velièajnom modrinom, ravno pod sobom ju dozireš do dna, kroz bistru joj dubinu vidiš gdje se èak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom šumi Neretva i šušulja izmeðu kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajuæi kamen, a bijesna nestrpljivo kano oèekujuæi doba kiša, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku žrtvu, rekao bi u naknadu što èuva svijet od ljetne suše crkavice. Ta iz nje hladne zahvaæaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane žega i pripeèe sunce, kad presuši Radobolja, a i u èesmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je kljuèala na vatri.
Ljetno, vruæe je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je austrijska vojska došla u Mostar i razmjestila se na krajeve grada, zasjela na Podvelež, gdje se je veæ oko utvrda poèelo raditi. Tada je svako božje jutro, za ranijega, iz Donje mahale izbijao niz cestu s magaretom èovjek opaljena, koštunjava lica, spušæanih brkova, srednjega rasta, a prilièno pleæat. Hodajuæi, uvijao je sad jednom, sad drugom stranom, æuškajuæi pred sobom magare, na koje bi natovario po dva bureta i u antrešelj* umetnuo praznu broku...
...Put na Podvelež vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova draèe i kupina. Iduæ uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leðima, a što više gore, to se bolje otkriva Bijelo polje i daleko uokolo njega razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do piljka strši, kao da gleda gdje æe koga ubosti. Avdu to nije ništa pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio - ta koliko se je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo opanke. Po napletima i nešto po rutavim gnjatima popala mu bijela prašina. Kad bi skoèio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po gaæama ili mu smjesila prašinu na napletima u šare, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo malo, pa opet udri dalje, naprijed, šuteæ, mirno, a kan da sveðer nešto snujuæi i premišljavajuæi. On na Vlake - a sunce veæ visoko poodskoèilo. Ravna to kao tjemenjaèa Podveleži, kojom se razasuli vojnici. Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidiš Bijelo polje s èitavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu, podveleška sela. Sprijeda, kako se uspenješ, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrèke ponosno se koèi Vrh u Veleži, obrasloj bukovom šumom, dok sa Svetigore milolika tilovina širi zadah svoga mirisa.

--------
antrešelj - mjesto izmeðu tovara na samaru

___________________________________________________________________

Iz iste knjige: opis Mostara

(nastavak)

Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi što od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje život i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i èarobne bašèe, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti šipci sa lisnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima vežu bašèa s bašèom, kamenim, svijenim æuprijama jedna strana s drugom. Što je narav smogla milja i krasote u kršu, tu ju je sasula, pa nije ni èudo da tuda sve oživljava, dok ljetno sunce pripièe u golo tjeme Huma i o bokove Podveleži.
Svanuo bi petak, svetac. Lijep dan kô hoæeš, nebo èisto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre èistine sijevalo sunce i poèelo pripicati po zemlji. Bašèovani po duæanima i ispred njih na Ðerizu pod starom æuprijom izložili mnogovrsnu zelen, dar i plod svojih bašèa, pa da ne povene pod sunèanim zrakama, škrope ga uvijek, neprestano, te iz onih pletera curi voda i otjeèe malim jarkom ispod duæana. Svijet se miješa èaršijom, razgovara, vièe, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim duæanom i pogaða s duæandžijom da proda drva. Netko zatakao èerek* mesa o kažiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred bašèovanima, te probira crvene kavade, modre patlidžane, traži bamju.
Upravo zgodna slika pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane bogate duæane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih æepenaka vise šareni jagluci*, jemenije*, silahi* i pripašaji.
Do podne je moglo biti još jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare æuprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljku. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove èakšire s lijepim podvezama na tozlucima*, vezeni fermen*, a košulja od beza, kao snijeg bijela. Široke rukave zapeo pod pazuhama, a rukama maše uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, više koštunjava, al' nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s duæana na duæan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom...
...Svi pristadoše te se sva sedmorica hitro posukaše iz odaje i prosuše na ulicu. Na dvoru je vladao crni mrak, a slegla se i dobra tišina, te su Radobolja i Neretva šumile, kao da im se je buk pojaèao. Kroz èaršiju bilo tamno, mrak se slegao svuda naokolo, a kroza nj iz daljega i bližega prodirala sitna svjetla svjetiljaka iz kuæa kroz pendžere. Momci nagnuli uz èaršiju, a kako gaze i stupaju, onako pod njima škripi pijesak. Kroz mrak su se okretno i vješto promicali, a kad iziðoše iz èaršije, skrenuše nalijevo niz brdo preko stijena, te preko vode preðoše na drugu stranu. Ovamo im se sa strane crnila Radobolja i hujila ispod mlinica, pršteæi i sipajuæi sitne kapi. Odatle skrenuše nadesno, i pod Humom upadoše u prva vrata.

---------------
- èejrek, èerek (èereg) (tur.) - jedna èetvrtina, èetvrt; èetvrt zaklanog jagnjeta ili brava uopšte ; komad od neèeg raskomadanoga
- jagluk (jaglak, jaglek) - duguljasti rubac od finog beza zlatom izvezen na jednom uglu
- jemenija (emenija) - rubac (marama) od tankog platna, išaranama granama, kojim se povezuje glava
- silah, bensilah (tur.- ar.) - široki kožni opasaè, pojas, koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, oružje, noževe itd.
- tozluci (tur.) - dokoljenice od èohe ili sukna koje se sa strane skopèavaju
- fermen (tur.) - dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka, od èohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopèava se. Ženski fermen je obièno od kadife i više ukrašen vezom i gajtanima

___________________________________________________________________

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane tvrancic dana 12-31-2009 u 14:30.

RE: Iz iste knjige: opis Mostara

citat od tvrancic:

Gdje u Mostaru Radobolja utjeèe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup na vodu. Tu su se peæine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritjeèe Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, dižu divlje peæine s orahastim izboèinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli lûk velikoga, Staroga mosta, komu izmeðu pojedinih klesanih i požutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono što se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podziða i peæina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde peæine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jaèa kiša, zalizne ona, kupajuæi sivo stijenje, sapiruæi sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gledaš èistu i nepomuæenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem peæina tamnom, velièajnom modrinom, ravno pod sobom ju dozireš do dna, kroz bistru joj dubinu vidiš gdje se èak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom šumi Neretva i šušulja izmeðu kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajuæi kamen, a bijesna nestrpljivo kano oèekujuæi doba kiša, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku žrtvu, rekao bi u naknadu što èuva svijet od ljetne suše crkavice. Ta iz nje hladne zahvaæaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane žega i pripeèe sunce, kad presuši Radobolja, a i u èesmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je kljuèala na vatri.

Boze, taman pomislim da sam sve ama bas sve opise Neretve i Radobolje procitao (nema vise) a ono dodje, odnekuda, jos ljepsi i zivotniji opis ...
kako se lijepo igrati olovkom, nisu dzaba rekli da "ona pise srcem" ... a ovi nasi stari bas znali kako napisati ...SVAKA IM CAST ...
ama mogu se diviti svim Svjetskim cudima ali ovo (barem za mene ) .... Ovo je da prostite ............. NE SMIJEM NI NAPISATI !!!

___________________________________________________________________

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane denani dana 12-31-2009 u 15:32.

Nažalost, teme iz ove knjige su se iscrpile. Vidjet æemo stari Mostar možda nekom drugom zgodom - dok se ne doèepam neke nove stare knjige.

___________________________________________________________________